Ivo Pervan jedan je od ljudi koji su zaslužni za kvalitetu naših novina, ali i mnogo više od toga. Neumornim radom kroz trideset godina karijere prikupio je najljepše fotografije hrvatske obale i mnogih drugih kutaka planeta. Osvajajući brojne međunarodne nagrade, zaslužan je za afirmaciju Hrvatske kao turističkog odredišta u svijetu. Pejzaži su njegov zaštitni znak, ali se iza objektiva skriva veliko srce koje obogaćeno životnim iskustvom i zrelošću započinje novi projekt jednostavno nazvan Anima (duša).
Počeli ste s pravom i ekonomijom, kako ste završili na fotografiji?
Smatram da svaki čovjek u životu mora prepoznati sebe. Što mu se to prije dogodi, tim će prije krenuti dalje, bit će zadovoljniji... duže će trajati u profesiji, što je izuzetno važno. Iskreno rečeno, ja nisam volio fotografiju. Moj prijatelj Neno Radosavljević, koji je vodio fotolaboratorij, stalno me je zvao... dođi, vidi, ali mene to nije zanimalo. Ne volim zatvorene prostore, boravak u njima meni je gubitak vremena, jer smatram da se život događa na svjetlu. Jednom sam ipak popustio i otišao… Nevjerojatno je što čovjeka navede da uđe u fotografiju: kasnije sam došao do spoznaje da je to - taština, egoizam. Naime, kad čovjek snimi prvu fotografiju, razvije je i vidi djelo svoga rada, to je kao da je dobio dijete... a nezreo je. To me počelo nositi, pogotovo taština, jer se ona neizbježno javlja kada vam dođe desetoro ljudi, potapšaju vas po ramenu i kažu: To je sjajno. Moj profesor Josip Sudar tada mi je kazao: ˊNikad u životu ne smiješ reći da je dobro ono što si napravio. Jer, u trenutku u kojem to kažeš, krenut ćeš nizbrdo.ˊ Mnogo sam o tome razmišljao i shvatio da me tapšanje po ramenu uvuklo u fotografiju jer je godilo mom egu. Nažalost, mnogi to nikad ne spoznaju i to je razlog iz kojeg nadareni i sposobni propadnu, ne samo u fotografiji, nego i u drugim sličnim djelatnostima. Jednostavno, ne znaju se oduprijeti, ne znaju se nositi sami sa sobom. Napraviš sliku i dođe ti stotinu ljudi... svi kažu: ajme što je to dobro, to je fantastično... a nitko pritom ne vodi računa da su ti ljudi laici i da nemaju veze s fotografijom, pa kreneš krivim putem. Zato treba izrađivati svoj stav, gledati što drugi rade, analizirati... Da bi bio dobar fotograf, moraš biti dobar čovjek.
Što je važno za dobru fotografiju?
Volim fotografiju predočiti kao 10-15 vrhunskih parfema... u svaki od njih stavljeno je nešto po čemu se razlikuju od drugih. Svaki je poseban, ali treba imati razvijen osjećaj njuha da biste raspoznali koji je bolji. To se zove autorstvo u fotografiji.
Je li ispravno tvrditi da je fotografija umjetnost?
Fotografija nije umjetnost, ona je za mene umijeće. Umjetnost je slikarstvo i kiparstvo. Takav stav je rezultat poštenog odnosa, prema životu i prema ljudima oko sebe. I zato, kad čujem da netko kaže za sebe da je umjetnik ili gospodin, on je za mene mrtav. Nema ga, on mora početi ispočetka jer je zalutao. Takve stvari ti mora netko drugi reći, ne možeš to za sebe govoriti.
Kako nastaju vaše fotografije? Kako se pripremate?
Fotografije nastaju uz mnogo razmišljanja. Nikad ne fotografiram a da ne promislim kamo ću ići, kada ću ići i uvijek idem zbog nekog razloga. Manje-više bio sam posvuda, pa procjenjujem kada bi na nekom lokalitetu bilo optimalno vrijeme za snimanje. Stoga svakoga dana pratim vremensku prognozu, jer o vremenu ovisi kakvo će biti svjetlo. Izuzetno je važno biti i u dobroj fizičkoj kondiciji - što zbog teške fotografske opreme, a što zbog zahtjevnih uvjeta snimanja. Zato nastojim svakodnevno biti na Marjanu: moja formula za održavanje forme glasi - sedam kilometara hodanja, 150 sklekova i 300 trbušnjaka.
Kojim aparatom najčešće snimate?
Nikon 3D je čudo tehnike, a prvi sam u Hrvatskoj kupio digitalni Hasseblad. Taj aparat ima 31 milijun piksela i dva objektiva.
Koji motivi vas najviše zaokupljaju?
Ništa me posebno ne zaokuplja. Idem po kriteriju ljepote, jer u svemu ima nečega lijepog. Kad čovjek na prvi pogled vidi prazan zid, pomisli - što se tu ima vidjeti, a zapravo ima mnogo toga. U svemu se može naći smisao, samo se treba koncentrirati, pratiti, promatrati… ali će vam i tada nešto promaći, jer je čovjek samo čovjek.
Ima li nečega što niste snimali, a velika vam je želja to ovjekovječiti kamerom?
Hvala Bogu da ima. Ima i u nas u Hrvatskoj, a nekmoli vani. Trebao bih živjeti deset života da snimim sve što želim.
Koji vas kutak Hrvatske svaki put iznova oduševi ljepotom?
Hrvatska je totalno nesnimljena! Ima toliko ljepota, toliko toga... Mogu nabrojiti samo neke motive da bi ljudi shvatili o čemu govorim, ali žalosno je kako se malo pažnje posvećuje fotografiji. Kada sam imao promociju knjige ˊBoje Hrvatskeˊ bio je aktualan ZERP, a da se mene poslušalo prije petnaest godina, kada sam predlagao da fotografijama našega mora počnemo ˊbombardiratiˊ svijet, danas sigurno ne bismo imali tih problema. Kada spomenemo Havaje, svima je asocijacija pješčana plaža, palma, tirkizno more, plavo nebo... komu bi pametnom na ovom svijetu palo na pamet spriječiti zaštitu te ljepote. Da smo mi stvorili takvu sliku o Hrvatskoj, ne bi nam nitko to pokušao oduzeti. Hrvatska turistička zajednica napravila je seriju plakata na etno-osnovi i dobili su priznanje Red Dot. Po mom sudu, sada bi trebalo nastaviti s plakatima kulturne baštine, arhitekture, endemičnog cvijeća… Jelˊ znate da na Braču, Visu, Hvaru i Šolti ima 25 endemičnih orhideja? Ako je nešto endemično, nitko vam u tomu ne može konkurirati. Ili, recimo, portreti... Mnogo sam putovao po svijetu i uvjeravam vas da su Hrvati izuzetno lijepi ljudi. Tu su i nacionalni parkovi, a tek sve crkve i riznice… sve nam je ispred nosa. Niti smo toga svjesni, niti znamo cijeniti. Ponašamo se kao pijani bogataši. U Grčkoj svaki kamen ima svoju bajku, a mi samo trebamo dovesti čovjeka na slapove Krke, dati mu fetu pršuta i sira, i reći: sjedi i gledaj - nema bajke, sve je stvarnost.
Što nedostaje Hrvatskoj da bi se još bolje profilirala kao turistička destinacija?
Treba razviti posebnu granu turizma koja se zove fotosafari. Moramo biti pametni i lukavi, pa privući turiste da dođu u Hrvatsku kako bi snimali njezine ljepote i to platili. Te bi fotografije išle u svijet, besplatno se distribuirale, što znači da bi doprle do milijuna ljudi. U promociju valja ulagati i to nema cijenu. Sve o čemu govorim moguće je pod jednim uvjetom: da se prethodno održe seminari o fotografiji koje neće držati direktori turističkih zajednica, nego profesionalni fotografi. Ako se želimo baviti turizmom, moramo se osloboditi bolesnog strančarenja, miješanja politike u stvari struke i kulta nezamjenjivih ličnosti. Turizam je poput knjige - imate ideju, organizirate se i napravite fotografije, ali ništa se ne može bez timskog rada. Na malom prostoru imamo vrijednosti svjetskih razmjera, ali neznanje, niske strasti i primitivizam caruju. Postavljam pitanje: kojim pravom odgovarajuće strukture u našoj zemlji mogu ponosno tvrditi da Hrvatska ima sedam milijardi kuna prihoda od turizma, dok jedan Prag ili Beč zarade 12 milijardi? U ime te činjenice odlučio sam pozvati sve u ovoj zemlji i tražiti primanje u Vladi kako bih im ukazao na promašaje i mogućnosti. Nepojmljivo je da nakon 15 godina našega rada na promociji Hrvatske i mnogobrojnih svjetskih priznanja aktualni ministar turizma ne zna tko su Boris Ljubičić i Ivo Pervan.
Autor ste brojnih fotomonografija. Na čemu trenutno radite?
Zahvaljujući pojedincima u našoj zemlji koji ćute za Hrvatsku, stvari nekako idu naprijed. Iz Croatia osiguranja su mi pomogli, tako da radim na knjizi ˊHrvatsko kulturno blagoˊ. Riječ je o prvoj takvoj ilustriranoj monografiji o hrvatskoj kulturnoj baštini što će ju izdati Hrvati. Moram spomenuti suradnju s Goranom Prginom, koji je pozvao vladajuće strukture u Šibeniku da zajedno krenu u promociju grada plakatima i fotomonografijom, ali nije naišao na odaziv, tako da je odlučio sam financirati snimanje materijala. Tu je i Ivica Pandžić, Hercegovac koji živi između Sarajeva i Zagreba, koji financira snimanje materijala za izradu fotomonografije Bosne i Hercegovine.
Budućnost se zove - projekt Anima?
U relativno kratkoj povijesti fotografije, prosperitet se dogodio u zadnjih petnaest godina zahvaljujući tehničkoj revoluciji. S obzirom na nagli razvoj, fotografija se iskomercijalizirala. Danas svi imaju fotoaparate, ali vrlo malo njih zna snimati. Tu se ja uključujem i govorim pojedincu kako i na koji način će registrirati stvari koje ga okružuju, jer nitko nikada na ovom planetu nije snimio ništa što nije s ovog planeta. Projekt Anima bi trebao objediniti grupe ljudi različitih profila - turiste, poslovne ljude, političare - koje ću voditi na najatraktivnije lokacije u Hrvatskoj gdje će u određenim uvjetima učiti snimati. Doći će kao amateri, a otići će kućama s vrhunskim fotografijama jer su fotografije naši ambasadori, nova vrsta komunikacije koju bi svi trebali što prije svladati. Za ovakav projekt sam se odlučio jer o fotografiji, osim na tehničkoj osnovi, ne postoji literatura, u smislu prenošenja duše i načina razmišljanja, a spoznao sam da je upravo najveća kvaliteta i zadovoljstvo davati drugima, a ne uzimati.
Čime se bavite kad ne snimate?
Moj je hobi uspoređivanje fizionomija ljudi: tražim tko na koga sliči. To je fantastično, vježbam misli, kao da ispunjavam križaljku.
Postoji li mjesto u kojem nalazite mir i utočište?
Imam brod, ˊhouseboatˊ - kućicu na moru. Na njemu sam nekoć boravio šest do osam mjeseci godišnje… Zahvaljujući tom brodu nastale su moje najbolje fotografije. ˊ