Uz hrvatske prometnice već se nekoliko godina mogu vidjeti jumbo-plakati s pozivom ‘Dođite u Primošten’, ispisanim preko fotografije toga mjesta snimljene s vidikovca na Jadranskoj magistrali, kilometar južnije od ulaza u mjesto. Slika je čarobna, ali daleko od toga da je na njoj cijeli Primošten; naime, ta se osebujna aglomeracija, cijeli jedan mikrokozmos, proteže ‘od mora do gora’ - od poluotočića koji je jedan od zaštitnih znakova hrvatskoga turizma, do (malo je reći slikovitih) zaselaka u zaleđu, pod skupnim imenom Primošten Burnji, ili, paradoksalno - ali tako jest, Primošten Južni! Onaj, pak, uz more - koji bi stoga trebao biti južni - zove se Primošten Selo. U toj zavrzlami oko imena mjesta s područja Primoštena - da i ne spominjemo ona svih zaselaka (!) - koja su i ‘gore’ i ‘dolje’, smjestio se svijet u kontrapunktu s onim što sa sobom nosi zemlja, a ta je i gore i dolje, i onoga što sa sobom nosi more, a ono je samo dolje. Primošten Selo danas je poluotok čijom vizurom dominira crkva sv. Jurja, građena od 15. te dograđivana do 17. stoljeća - a zapravo je nekadašnji otok, nasipom spojen s kopnom. Još u 16. stoljeću mjesto je bilo opasano zidom s kulama, jer je i nad jadranskom obalom visjela stalna turska prijetnja. Kad je opasnost prošla, most je zamijenjen nasipom i taj uzak kanal zauvijek je - primošten... U doba kad je nastajala i stasala stara jezgra kamenih potleušica, većinom i pokrovljenih kamenom, stanovnici Primoštena živjeli su jednostavno. Bilo je to ribarsko i težačko selo, selo sirotinje kakva je mahom jedina i živjela po tim zakutcima države nakon Drugoga svjetskog rata - pa je vlast 1947. godine odlučila toj sirotinji razdijeliti parcele u ljutome kršu ne bi li zadržala ljude na zemlji... koja zapravo kamenjar bješe. Tako je nastalo ono što je danas neslužbeni, ali općeprihvaćeni primoštenski brend: njegovi čuveni vinogradi, nasadi autohtone sorte babić u rasteru kvadrata oblikovanih u kršu.

Primoštenci su na brdu Bucavac, iznad današnje Marine Kremik, kao i po mnogim drugim okolnim brdima, golim rukama (i kičmom) učinili nemoguće: polubosi, polugladni, po zvizdanu... u deset su godina stvorili ono što se otad smatra spomenikom radu i pohvalom ljudskoj ruci - koji bi se mogao naći i na UNESCO-ovu popisu svjetske spomeničke baštine. Iskrčili su surov krš, pravilno ga razdijelili u kasete da bi dospjeli do šake zemlje te ih ograđivali i podgrađivali, stvarajući čudesan raster koji danas asocira samo na jedno: na Primošten. Baš kao i u te četvorine posađena loza: kad netko spomene babić, opet asocijacija vodi samo Primoštenu. Današnji Primošten na moru živi ponajviše od turizma. Sigurno se više ne ide toliko u ribe, a ni u vinograde - jer se loza u proteklih šezdesetak godina umorila i radnih je ruku manje, a u mnoge su kvadrate zasađene masline. Šibenska vinarija odnedavna, međutim, ‘okreće pilu naopako’ i stimulira ponovnu sadnju loze, sorte babić, dakako - pa se ništa od tradicionalnih djelatnosti nije ugasilo: njeguje se loza, proizvodi se ulje, suše se smokve, ide se na ribe... pa ti znaci podneblja sigurno neće nestati. Kad se na Selo gleda s Jadranske magistrale, koja je primoštenske vinograde presjekla 1966. godine, sve vam izgleda kao prije pola stoljeća; kada bi fotografija bila crno-bijela, mislili biste da je vrijeme stalo. Ali kad se zađe na primoštenski poluotok, novoizgrađeno - samim tim i nelijepo - trajno je narušilo sklad arhitekture koja je nastajala od ‘inženjera iz glave’, onako po mjeri vlastite tjelesne visine i množine vlastite djece, po ljudskoj mjeri. Jutra su toj čeljadi počinjala još za mraka, kad se na magarcima i pješice prolazilo kamenim bespućem - da bi se kamena krčilo i od njega gradilo, stvaralo ‘polje’, podizalo kuće, a bogme i sebe, da se izdrži ta mukotrpna rabota. Nekoć je i u zgradi UN-a na East Riveru stajala Gattinova fotografija primoštenskih vinograda, kao slika spomenika ljudskoj ustrajnosti, a u novije vrijeme, 2000. godine, na Svjetskoj izložbi ‘Flora’ u Japanu, u konkurenciji motiva iz 65 zemalja, upravo su primoštenski vinogradi - kao remek-djelo kulture krša i nasada u njemu - nagrađeni zlatnom medaljom i posebnim priznanjem. Kad iz Primoštena pri moru krenete preko Jadranske magistrale, uranjate u vinograde, maslinike, smokvike, svijet tovara i lokava - ona pod imenom Bojana, u Dragama, nekad je svojom vodom značila život za tridesetak sela i zaselaka primoštenskog zaleđa, pa je 1993. dobila spomenik na kojem piše: ‘Bojano, hvala ti što si nam kroz stoljeća život davala!’ Uranjate tad u svijet seoskih domaćinstava i dvora, jednostavnog života podalje od turističke vreve. Otprilike pet i deset kilometara dijeli ta sela u zaleđu od onoga na moru, a sad su te ceste i putovi što do njih i kroz njih vode označene biciklističke staze na koje možete ući s nekoliko mjesta na magistrali, ili već kod Primoštena, pa prema poznatoj diskoteci Aurora, gdje se put račva - onim što vodi desno stići ćete do prastarog Prhova i čuvene crkve sv. Jurja iz 13. stoljeća, kao i do glasovite znamenitosti Primoštena Burnjeg, Jurlinovih dvora. Krenete li lijevo, put vodi pokraj Šarićevih dvora, pa u Vadalj, Bratski dolac ili pak Kruševo s crkvom sv. Martina iz 13. stoljeća. Krenete li iz Bratskog dolca lijevo, eto vas u Širokama, pa kod crkvice sv. Jere iz 15. stoljeća te pokraj Gospe od Loreta i Krčulja, natrag do - Jurlinovih dvora. Tko bi opisao tu mrežu putova, tridesetak sela, zaselaka, dvora - od kojih su mnogi danas, u svojoj jednostavnosti, atraktivni ugostiteljski objekti ili seoska domaćinstva i gospodarstva. Najbolje je uzeti kartu, može i stiliziranu, biciklističku, pa putovati njome prstom ili biciklom, odnosno automobilom, da biste zašli u Primošten Burnji, Južni, onaj u zaleđu - nešto najslikovitije na jadranskoj obali. Naime, pojam zaleđa ovdje je relativan: to je ono zaleđe s kojega se često vidi more, a iz svakoga vinograda gore u brdu i u kršu vidi se svakako, što su vizure bez premca! Jurlinovi dvori, pak, svojevrstan su muzej života u tom kraju, živi spomenik, nezaobilazno mjesto Primoštena u zaleđu. Preuređujući dvije kamene kućice, potleušice naslijeđene od roditelja, don Stipe Perkov nije ni slutio da će postati pionir agro i ekoturizma, njegov autentični predstavnik. Do danas je u cjelinu povezano desetak objekata svijenih oko kamena dvora, s kamenim stolom i klupama, a nad tim se skladnim ansamblom savila vinova loza, odrina sorte brunac, stara, kažu, stotinu godina. Kud god oko krene, vidi kamen na kamenu, kameni krov, kamenicu za ulje, stare uporabne predmete, vidi sklad i ljudsku mjeru, ljepotu bez ostatka. Tko zna čitati tragove u prostoru i vremenu, vidi i žuljave ruke i zgrbljene škine koje su sve to stvarale, noge u grubim opancima koje su sve to uglačale. Ministarstvo kulture Jurlinove je dvore zaštitilo kao kulturno dobro, jedino takvo u Hrvatskoj. Ovih ljetnih dana mirišu lavandom, ružmarinom, kaduljom, pomidorama, điranima, murtelom, primoštenskim selom...