Mitovi i legende duhovno su blago svih naroda. Preko njih narodi oživljavaju uspomene na događaje iz davne prošlosti, a pričajući ih svaki put nešto dodaju iz svoje mašte. Tako se predajom, prenošena s koljena na koljeno, iz stoljeća u stoljeće, povijest tih naroda pretvara u fantastičnu epopeju, a ljudi, njeni junaci, u heroje i polubogove. Bajke su priče u kojima glavni junaci, obično ljudi, svoje doživljaje ‘dijele’ s natprirodnim bićima - vilama, vješticama i čarobnjacima koji doprinose da priča dobije potpuno fantastičan prizvuk. A gdje smjestiti radnju da bi priče dobile ‘ono nešto’? Naravno - u dvorac. Ti ponosi prošlosti, ovjenčani starom slavom i obavijeni velom tajanstvenih legenda što se kao tipična srednjovjekovna utvrđenja nazivaju i zamkovima, zapravo su (bili) raskošna prebivališta plemića i gospode. Kada netko od nas običnih smrtnika, preopterećen poslom, osjeti da je od svakodnevne trke na izmaku snaga, tada počne sanjati o skromnoj kućici u koju bi se povukao i živio na miru, udisao svježi zrak i uživao u prijatnoj dokolici. To je želio i pruski kralj Friedrich II. Veliki, pa je zato 1744. dao u Potsdamu podići veličanstven dvorac, davši mu ime Sans-Souci (Bezbrižnost). Tu je nalazio mir u društvu nekolicine odanih prijatelja - i čitavog čopora hrtova! Svoju veliku naklonost psima iskazivao je time što im je dopuštao da spavaju u njegovim naslonjačima i na njegovom krevetu, a kada bi neki od njegovih pasa napustio ovaj svijet, sahranio bi ga u mramornoj grobnici u parku. Povijest, nerijetko ironična dama, htjela je da se baš tu, kraj psećega groblja u Potsdamu, 1945. godine sastanu vođe zemalja antihitlerovske koalicije i odluče, između ostalog, treba li upotrijebiti atomsku bombu protiv Japana! Tako je odluka da se nuklearnim oružjem premijerno spale Hirošima i Nagasaki donesena u dvorcu Bezbrižnost. Uistinu, tko može znati kakve sve tajne kriju debeli kameni zidovi, mračni prolazi, zveckavi oklopi, masivne škrinje i oštri mačevi danas izloženi u mnogobrojnim prostorijama dvoraca diljem Europe.
Štoviše, i u nas - jer postoji dio Hrvatske koji obiluje građevinama što prkose stoljećima, čak 54 su takve, premda bi prva asocijacija, kad se spomene ime te naše regije bila možda štrukli, gemišt ili - neki predsjednik. Nama je ipak dvorac ključna riječ, a ta nas je odvela na obiteljski izlet, u obilazak nekih od njih, onih koji u sebi kriju mitove, legende i bajke, salonske tračeve, tajne… duhove i duše prošlosti. Nesretna ljubav pučanke Veronike Desinić i grofa Friedricha Celjskog najimpresivniji je dio priče o Velikom Taboru, spomeniku nulte kategorije, kasnogotičko-renesansnom burgu, ukrasu slikovita okolnog pejzaža. Ljubavna drama govori o mladom grofu koji je dao ubiti svoju ženu Elizabetu, jedinicu kćerku kneza Stjepana I Frankopana. Saznavši za to, njegov otac Herman dao je udaviti lijepu Veroniku, tijelo koje je potom zazidano između peterokutne kule i ulaza, iznad viteškog salona. Dvorac se danas obnavlja kao dio muzeja Hrvatskog zagorja. U 18 st. Zagorje je bilo središte društvenog života i omiljeno prebivalište aristokracije na ovim prostorima. Plemićka obitelj Rattkay veže se uz Veliki Tabor, a s pričom kao u dječjoj mašti nadovezuje se i dvorac Miljana, recimo, svojevrsna vikendica spomenute obitelji.
Ovaj najslikovitiji dvorac Hrvatskog zagorja, u galantnom stilu 18. stoljeća i sa sobama oslikanim freskama u stilu rokokoa, te uljima francuskih majstora, smješten uz rijeku Sutlu, a okružen jezerima i voćnjacima, podsjeća na bajku o Trnoružici. Njegova gradnja, priča se, trajala je tri stoljeća, a sami pogled na čudnovato pročelje bijele i crno-plave, ponoćne boje, izaziva osjećaj kao da ste upali u bajku, dok se trnje vašim udarcima mača pretvara u lijepe velike cvjetove, što se sami raspliću i puštaju vas da uđete u odaju u kojoj leži Trnoružica. Posljednji vlasnik Miljane, dr. Franjo Kajfež, ‘kralj apaurina’, možda se baš i ne uklapa u takvu bajkovitost (premda su konzumenti njegovog izuma blizu stanja iz mašte), lijepu je ostavštinu namro svojim potomcima, a i običnim posjetiteljima, jer je dvorac uščuvan i obnovljen, dotjeran kao skriveni dragulj iz škrinje što ju tek otkrivamo. Znate li da je najveći dvorac u Hrvatskoj kupio ministar financija? Pa, zar i to!? U ovoj recesiji!? Nevjerica! Promijenit ćete stranku? Postati apolitični? Izaći na ulicu? Ne, to ipak nećete - a i ne morate, jer se radi(lo) o barunu Brucku koji je kao dužnosnik Austrougarske Monarhije svojedobno kupio Klenovnik, doista najveći dvorac u Hrvatskoj. U njemu je i dvorana u kojoj su se održavali važni sastanci. Prvi se put spominje 1244. godine, a kao i većina zagorskih gradova pripadao je kralju Matijašu Korvinu i njegovu sinu Ivanišu. Oni ga, zamislite, poklanjaju podbanu, koji ga za 30.000 forinta, s pravom nasljeđa, prodaje grofu Draškoviću. Klenovnik je od 1927. pretvoren u sanatorij za plućne bolesnike. Ova nimalo bajkovita činjenica ipak ne umanjuje ljepotu zdanja pored kojega, kada prošetate, možete osjetiti i veličinu i ljepotu arhitekture. Smješten je na uzvisini, okružen gustim šumama, u nekoj čudnoj tišini svjedoči svoja bolja vremena. Spomenuti barun Bruck, ministar financija, kupio ga je od Jurja VI. Draškovića i time direktno utjecao da se obnovi najljepši dvorac Hrvatskog zagorja. Upravo njegovih nekoliko desetaka tisuća forinta bilo je potrebno da zasjaji još jedan ukras ovoga pitomog hrvatskog kraja. Sljedeći je Trakošćan, prekrasna građevina snježnobijele boje, koja je služila kao promatračka utvrda za nadzor puta. Sve do II. svjetskog rata bio je u rukama obitelji Drašković, a onda, zna se: nacionalizacija, društveno vlasništvo, svačije i ničije - premda njegov današnji izgled, uređenje i organiziranost govore da se s njim dobro postupalo. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske, a svi eksponati u muzeju izloženi su u svojoj prvobitnoj funkciji. Glazbeni salon, dvorska biblioteka, prostor za molitvu, sobe u kojima su spavala vlastela… Ovdje možete pustiti mašti na volju i zamisliti kako su salonske dame ispijale čaj i o čemu su pritom razgovarale. Možda su šetale perivojem oko dvorca uz oveće umjetno jezero, ili pak čitale knjigu u čamcu koji je lagano klizio po mirnoj površini. Mnogobrojna, na prvi pogled nevidljiva vratašca koja su služila za poslugu, poslužila su kao predmet naše mašte. Čudesna slika dvorca, čiji se odraz vjerno zrcali u vodi, pa ne znate gdje završava, a gdje počinje igra vode i boja, ostat će vam u sjećanju kao impresija pravoga povijesnog blaga. Onima koji ceremoniju zavjetovanja na vječnu ljubav u skladnom braku, pod imenom ‘trakošćanska vjenčanja’ u kapelici posvećenoj Sv. Križu, povjeravaju baš ovomu romantičnom zamku, uspomena će biti uokvirena fotografija iznad bračne postelje, a iz nje, u mraku, ponekad će neki dobri duh lagano dotaknuti njihove snove da bi s novim jutrom obnovili svoje zavjete. Valentinovo, selo nedaleko Pregrade, s imenom zaštitnika zaljubljenih, u sebi krije jedan dvorac i jednu zastrašujuću legendu. Dvorac Bežanec, odnosno grof Keglević, barun Kollenbach, barun Schlaum-Linden, pa Ottenfels… Sva ta znamenita prezimena upisana su u knjigu njegovih vlasnika, ali je samo jedna žena zaintrigirala našu maštu: barunica Josipa Ottenfels, svojevoljna dama kojoj su se bespogovorno pokoravali svi članovi obitelji, uključujući i supruga Franju Ksavera, austrijskog ambasadora u Carigradu i Metternichova savjetnika u Beču. Mjesto u legendi zaslužila je doživjevši čudan susret na putu iz Carigrada: neka joj je Ciganka prorekla da će živjeti toliko dugo dok bude gradila dvorac - pa je zato građevinska skela neprekidno bila u upotrebi.
Štoviše, djelić zapadne fasade ni danas nije uređen. Nikad se ne zna! Divan presvučen modrom kadifom sa zlatnim vezom, što ga je Franji Ksaveru darovao neki turski vezir, stigao je u sanducima zajedno s perzijskim sagovima, slikama i pokućstvom, ali ih ona za života nije stigla otvoriti. Dio svoga vijeka svakako je proživjela kao u bajci, jer je ta jednokatna četverokrilna građevina s unutrašnjim dvorištem i perivojem, u kojem se čak šest seoskih djevojaka brinulo o palmama (grijale su ih zimi), azalejama, jasminu i jorgovanu, građena u duhu klasicizma i svega onoga što život unutar njenih zidova treba učiniti lagodnim i ljepotom okruženim. ‘Iza visokih jablana, što pod vjetrom sagibaju tanke svoje vrhove, iza ogromnih krošnjastih kestena i gorostasnih starih omorika i jela, pokazuje mi se crven krov staroga doma.’ Bio je to dom što je početkom 19. stoljeća pripadao obitelji Babić - dom književnika poznatog pod pseudonimom Ksaver Šandor Đalski; ime je odabrao prema djedu po majci. Djetinjstvo mu je bilo bajkovito: okružen knjigama iz bogate roditeljske biblioteke, brižnošću dadilje i ljubavlju majke, te privatnim učiteljima koji su ga već u petoj godini uveli u svijet čitanja i pisanja, naravno da je rano poželio i sam uzeti pero u ruke. Predivan ambijent današnjega hotela-dvorca ‘Đalski’ u Zaboku možda je uzrok što mu je prvi objavljeni rad ujedno bio i vrhunac književnog stvaranja. Osobito razvijen smisao za pejzaž i atmosferu ambijenta, koji mu se pripisuju, lako je naći u sjećanjima na djetinjstvo. Odgajan je izrazito u ilirskom duhu, s neizbrisivom ljubavlju za sve što je slavensko i prema rodnoj grudi. Ljubav prema zagorskoj grudi urođena je onima koji su s nje potekli. Ne sumnjamo da bi Đalski ovaj lagani izlet po zagorskim dvorcima napisao s puno ljubavi i umjetničke uvjerljivosti spram draži i ljepote tradicije i prošlosti. Mi smo neke dotakli legendom, neke pričom i ponekom činjenicom, a jedno je sigurno - treba ih vidjeti vlastitim očima i osjetiti srcem.

TOPLICE SV. MARTIN Sve naj - pa tako tri puta! Zahvaljujemo na logističkoj potpori koju su nam pružili pitomi međimurski kraj i njegova turistička perjanica, Toplice Sveti Martin. U okviru projekta Eden Europske unije, ova destinacija uvrštena je među deset najkvalitetnijih europskih ruralnih turističkih odredišta. Ne treba nabrajati što sve Toplice Sveti Martin nude - jer nude sve. Samo odaberite što vas najviše veseli i uvjeriti se u njihova ‘tri N’: Najbolje, Najuređenije, Najveće. Ponuda lokalnih specijaliteta u restoranima ‘Vučkovec’ i ‘Steak House’ doista je prvorazredna, a osim što ćete otići siti, danima ćete još raspravljati o tom kako se zvalo ono što ste jeli - ili, opet, praviti se važni prepričavajući kako su vam izvanredno prijali temfani zec, raca, zlevanka, trganci s vrhnjem, kalapajsani krumpir i meso iz tiblice (jer vi, dakako, znate što je to!). Oni koji vas budu slušali otvorenih usta i gutajući slinu trebaju samo odlučiti kad će na put prema Međimurju i tamo, uz gutljaj zelenog silvanca, shvatiti i sami što zaista znače ona ‘tri N’. www.svetimartin.hr