Nakon osvojenoga petog Davis Cupa, i to s trima reprezentacijama, Nikola Pilić definitivno se zlatnim slovima upisao u povijest svjetskog tenisa. Još jednom. Od njegovih igračkih početaka, Pilićevo se ime često nalazilo u središtu najzanimljivijih zbivanja u bijelom sportu i oko njega: zahvaljujući velikom talentu i još većoj upornosti, ovaj splitski ‘čovik od svita’ probio je led i otvorio prvo poglavlje nevjerojatne teniske priče s Firula, koja je počela kad je zajedno s Borom Jovanovićem igrao u finalu Wimbledona, potom sudjelovao osnivanju ATP-a, da bi u svojim trenerskim godinama mnogim mladim tenisačima podario ono što je u godinama igranja skupljao - znanje i iskustvo. Nažalost, to mu je samomu, bez prave trenerske potpore, najviše nedostajalo za vrijeme aktivnog bavljenja sportom, a o kvaliteti takve suradnje što ju sam pruža govori podatak da je više od 40 igrača uveo među prvih stotinu; nedavno osvojeni Davis Cup sa srpskom reprezentacijom plod je upravo takve suradnje, jer je ‘tajna’ snage te momčadi u Novaku Đokoviću kojem je, još kao dječaku, postavio temelje teniskog šampiona. S druge strane, Pilić je duboko vezan uz Split, iako više nema formalne veze s rodnim gradom; emocija koju svaka njegova riječ nosi kada govori o svom Splitu lako je prepoznatljiva svima nama kojima se srce stegne kada s Klisa ugledamo svjetla grada pod Marjanom. Iako nije zagriženi nautičar, dobro poznaje more, a svoju suprugu Miu s kojom godinama dijeli težak život profesionalnog sportaša zaprosio je riječima - Hoćeš li biti moj bajbot? Ipak, razgovor smo počeli aktualnim, teniskim pitanjem:
što je karakteristično za natjecanje o kojem očito tako mnogo zna, štoviše, posjeduje formulu - Davis Cup?
Velikim igračima sam kazivao: razlika između velikog igrača kad osvoji veliki
turnir, naslov pobjednika Grand Slama i eventualno Davis Cup, jest u tome da kad osvojiš veliki turnir onda si šampion, a kada osvojiš Davis Cup za svoju zemlju, onda si junak svoje države, a to je velika stvar.
Što ste novog uveli u rad srpske reprezentacije?
Ja sam Dalmatinac, ali mene su zvali Prus s Balkana, što znači da sam odgovoran, točan, da hoću čist posao. Novak me molio da dođem ovdje, jer su oni imali drugačiju vrstu sportske kulture... po trideset ljudi bi večeralo i razgovaralo, pa i o temama koje možda nisu vezane za sport. Molili su me on i njegov otac da dođem, došao sam i srezao dotadašnje navike. Za vrijeme Davis Cupa u Beogradu svi živimo na sedmom katu hotela In, tu su dvojica policajaca u civilu i nitko ne može doći u našu zonu,osim onoga komu ja kažem da može ući unutra. Isto je i u svlačionici, zato da mi ne dođu
neki tipovi pozdravljati Novaka i smetati, a s kojima on nema veze. To su neke stvari koje sam dogovorio s igračima. Tako je bilo i u Hrvatskoj, znalo se kako i što radimo, tko kaže lijevo, tko kaže desno, a ja imam sreću, hvala Bogu, da ti inače vrlo poznati igrači poput Novaka imaju respekta prema meni, s obzirom na moje iskustvo i godine. To funkcionira poprilično dobro, određena disciplina je apsolutno potrebna, jer se u neorganiziranoj ekipi ne može imati normalna atmosfera i naboj koji je potreban u Davis Cupu da bi se nešto napravilo.
Niste samo prema Hrvatima i Srbima bili takvi, uveli ste svojedobno disciplinu i u njemačku reprezentaciju?
Nijemci su me mrzili prvih godinu dana, ali nije me bilo strah otkaza, jer smatram da sam kao dobar slikar čija se slika može prodati u Portugalu ili u Škotskoj. Kada smo s mladim igračima osvojili King’s Cup, jedno ne tako značajno natjecanje, bez njihovog znanja sam isposlovao da dobiju 20.000 maraka ako se to dogodi, a šanse su bile izuzetno male. Onog trenutka kada smo to napravili, onda je Niki postao prijatelj! Nisam mnogo razgovarao, počeo sam i vidio sam da to ide u prašinu... a onda sam postavio neke uvjete. Onoga koji ih se ne bi pridržavao, opalio bih novčano, ja bih direktno telefonirao da mu se novac digne s računa. U Srbiji to nije bilo potrebno, jer su to ozbiljni ljudi, a u hrvatskoj smo reprezentaciji uveli pravilo - tko zakasni, deset sklekova po minuti.
Odnosi s igračima nisu jednostavni?
S Ljubom (Ivanom Ljubičićem) sam imao poseban i dobar odnos, jer je on ne samo specifičan nego pametan čovjek i igrač, pa je procvao. Da ga nisu zaustavili bolovi, bio bi napravio svjetski rekord i dobio dvanaest mečeva u Davis Cupu, jer je posljednji izgubio u pet setova, a pri tom je dobio dvije velike injekcije protiv bolova. Treba postojati dobra relacija s igračem, morate imati dobar nos i diplomatski talent da znate dati važnost i onomu koji neće igrati, jer je i on važan u toj menažeriji koja se događa od jutra do mraka, a tu treba biti bistar, lukav, iskusan. Ja sam rekao i Stichu i Beckeru da igraju bolji tenis od mene i da imaju konto sto puta veći od mene, ali s tim novcem ne može se kupiti iskustvo. Nakon toga su oni došli do mene i rekli: imao si pravo, što netko vidi nakon tri dana, netko nakon tri mjeseca ili... Nije to lagan posao, vrlo je težak, a bitno je kako između nekog u mojoj ulozi i igrača treba postojati uzajamni respekt.
S Novakom Dokovićem vas veže dugotrajna suradnja?
Sreli smo se prvi put kada je imao trinaest godina, bio je izvanredan, moja ga je supruga primila kao člana familije jer je bio izuzetno simpatičan... mlad, pametan i željan ostvarenja svog cilja i uspjeha. On je bio četiri godine kod nas, naučio sam ga igrati tenis, za njega sam na nekim ATP turnirima dobio ‘wild card’, a on bi osvojio prve poene i bio je čovjek koji je s jedne strane pametan, a s druge se ne libi kazati što sam ga ja naučio, dok je nekima bio problem to kazati. Ta relacija između njega i mene je izuzetno važna jer je on kralježnica čitave ekipe i momak koji se ne pravi važnim, nego radi ono što je potrebno za ekipu.
Bili ste prva zvijezda splitskog sporta izvan nogometnih krugova?
Bila su to sasvim neka druga vremena, tada su zvijezde bili Vukas, Frane Matošić, Split je bio vezan uz vaterpolo, plivanje, pomalo uz košarku, a tenis je bio u povojima. Mi smo počeli stvarno užasno amaterski, ali probio
sam led, postao sam prvak Jugoslavije i bio nekoliko godina najbolji sportaš u Dalmaciji. Kako je bilo? Ne znam ni sam, ja sam se osjećao dobro u
Splitu, kao i svi ostali sportaši, nisam se uzdizao niti u kojem smislu, imao sam svoj ‘ranking’ u društvu i to je bilo ugodno.
Kako ste iz takvog okruženja uspjeli pokrenuti lavinu svjetskih igrača?
Tako se uvijek događa, netko komu je Bog dao talent, kao i snažnu želju, ambiciju za ostvarenje svog cilja... a meni je jedino žao što tih godina nisam imao trenera koji bi me doveo do toga da ne naučim tenis u tridesetoj godini, nego u sedamnaestoj ili devetnaestoj. Mislim, da sam imao pravog trenera, s talentom što mi ga je Bog dao, vjerojatno bih bio deset godina među prvom petoricom. Nakon toga je došao Franulović, kojeg sam četiri godine vodio po Americi, kao mlađeg igrača, zatim Goran, sa šesnaest i pol godina... došao je kod mene kao ljevoruki talent, onda se pojavio Ančić i tako dalje. Imali smo plejadu svjetskih igrača koji su svi došli iz petsto metara dugačka dijela jedne ulice, što je vrlo interesantna stvar.
Je li u tenisu bitno kojom rukom igrate?
Nema veze koja je ruka, lijeva ili desna - ili imate ili nemate talenta. Puškaš je bio ljevonog, ali je bio svjetska klasa. Pravo je pitanje kakav imate karakter, koliko ulažete, kakve su vam misli, koliko vaša duša misli na to što radi, kakva je želja... to je konglomerat kvalitetnih komponenata, koje uz veliki rad stvaraju rezultantu koja vam na kraju daruje mjesto na svjetskoj rang-listi.
Ako je rad konstanta, što je nakon rada najvažnije?
Mogao bih barem sat vremena odgovarati na to pitanje. Ima ljudi koji izvanredno mnogo rade, jako su vrijedni, ali nemaju talenta. Ima onih koji su izuzetno talentirani, ali su lijenčine i nemaju dovoljno karaktera da dovoljno rade, a ima i ljudi koji su talentirani i vrijedni, ali nemaju psihološke mogućnosti za uspjeh... a sve te komponente su izuzetno važne da bi se nešto postiglo. Sto tisuća nogometaša u svijetu zarađuje velik novac, deset milijuna mladih tenisača žele biti dobri, a samo ih stotina može zarađivati neki novac, za sve druge se kaže - nisu uspjeli. Zato kažem, mnogo je komponenata važno, po splitski: da imate tortu s dvanaest feta, te fete su komponente, pa ako vam fali jedna, onda trčete s pet kila olova u gaćama i nemate šanse za uspjeh. Ipak, najvažniji je karakter sportaša, sve da imate dobar backhand ili forhand, ne dobivate ni jednim udarcem, nego čvrstim karakterom, personalitijem... karizmom i željom za pobjedom, koje se ne mjere kilogramima nego tonama, pri čemu morate misliti na ono što radite, što ste napravili dobro, a što loše. Za čitatelje Yachtsa, to vam je isto kao da imate gliser koji ima jaki motor, ali i tri rupe u koritu - pa te rupe treba začepiti da bi gliser mogao ploviti brzo. Ako tenisač ima neke greške, one ga sputavaju, pa ih treba ispraviti da bi postao vrhunski igrač.
ATP je još jedna priča u kojoj ste probijali led? Šestorica ljudi i ja osnovali smo ATP, kao udruženje teniskih profesionalaca, jer smo smatrali da trebamo to učiniti, s obzirom da smo bili tretirani kao roba s kojom se može postupati onako kako su u ono doba stariji funkcionari, konzervativci, željeli. Međutim, mi smo mislili da je vrlo teško imati sport bez produkta, a mi smo bili produkt. Nastala je velika afera na Wimbledonu 1973, gdje sam ja bio čista iskra u čitavoj stvari, a pravi je rat izbio između ATP-a i ITF-a. Nakon tog bojkota, kad 82 igrača nisu nastupila u Wimbledonu, mi smo postali tijelo koje je postalo izuzetno važno. Izgleda da se dosta stvari dogodilo u mom životu oko kojih se dizala prašina, a znate kako kažu - za dobrim konjem se prašina diže!
Kako je tada izgledalo baviti se vrhunskim tenisom, u bivšoj državi?
Ja sam bio vrlo zadovoljan tenisom u ondašnjoj Jugoslaviji, igrao sam dvadeset godina, nismo ništa trebali plaćati za terene, bili su to ugodni povoji današnjeg tenisa. Ako sam igrao prvim reketom koji je bio jedanaest godina star, ako sam išao u Ribomaterijal na rivu kupiti malo deblji najlon da njime ‘španujem’ reket - onda znate odakle smo počeli. Ali, to nije važno - važno je da se čovjek ‘delikaje’, da je beskrajno privržen onom što radi. Meni je bilo od svega najvažnije pobjeđivati, nije mi bilo važno gdje i koga, jer sam, bez trenera, imao malo mogućnosti, nisam stekao tenisku edukaciju poput drugih u europskim i svjetskim okvirima. Međutim, tadašnja država ipak je Bori Jovanoviću i meni omogućila da idemo u Australiju i da tu započnemo našu karijeru koja je dovela do toga da smo 1962. bili finalisti Wimbledona. To nam je omogućilo da mogu kazati: moje ime je Niko Pilić, želim igrati na vašem turniru, finalist sam Wimbledona, dajte mi 300 dolara za putovanje... dali bi mi 250, a ja bih rekao u redu, nema problema. Bili su to drugačiji uvjeti u odnosu na sadašnje i ni za čim ne žalim, bilo je manje novca, ali više srca. Imao sam predivnu mladost, uživao u svemu što sam radio, pa i kad sam od Splita do Pariza vlakom putovao 36 sati. Spavao sam u hotelu gdje je noćenje stajalo 4 franka i smio pojesti dva sendviča dnevno, a bio sam itekako sretan, dok sam kasnije znao spavati i u hotelima u kojima soba stoji 3.000 franaka i nisam baš bio sretan. Prema tome - sve je relativno.
Još ste u dobroj formi?
Ne znam jesam li u dobroj formi, ali igram svakodnevno. Premda nisam servirao tri mjeseca, odigrat ću za tri dana jedan egzibicijski susret. Bog mi je dao zdravlje i dobru ženu, dobru familiju, bez čega ne bi išlo. Mladi tenisač mora imati stabilnost, ako je nema, onda je - vargula, što se kaže i za brod.
Vaša teniska akademija iznjedrila je mnoge uspješne sportaše?
Imam još malo toga da učinim, jer je tu nekoliko mladih igrača koji bi mogli nešto napraviti, kao što su mala Jelena Stojanović iz Pertha i Neven Krivokuća, koji je porijeklom iz Istre... to dvoje bi me eventualno mogli još malo povući. Meni uopće nije teško raditi, imam privilegiju da uzmem talentirane ljude, a nije lako naći pravoga, i da s njima radim pa da budem zadovoljan onim što sam napravio u 6, 12 ili 18 mjeseci, da vidim jesu li se i koliko poboljšali, dokle to mogu... bit ću zadovoljan. Bilo bi lijepo da od to dvoje djece netko postane vrhunski igrač. Ja sam četrdeset ljudi ubacio među prvih stotinu, to je itekakav ‘know how’ i trideset godina rada na izvlačenju maksimuma iz nekoga, što nije lako. Jednog igrača izbaciti u vrh je kao da vam netko dade zgradu Banovine i tupi nož, pa vam kaže: hajde napravi od nje skulpturu. To ide milimetar po milimetar, uz mnogo znanja i pod pretpostavkom da će čovjek koga trenirate bit ‘coachable’, da će kapirati ono što mu govoriš. Sve su to stvari koje idu na dugu stazu.
Vaša djeca nisu krenula teniskim putem?
Naša kći je spisateljica i novinarka, ima dva fakulteta. Niko je igrao tenis, bio je poprilično talentiran, ali nije imao interesa pa je završio arhitekturu, ali radi i sa mnom u akademiji. Obično klinci ne idu putem roditelja, vrhunskih sportaša. Kćeri nam je upravo izašla knjiga u Njemačkoj, priča o tom kako joga mijenja svjetonazor.
Boris Becker?
S njim sam proveo dvanaest godina, on je bio genijalan igrač, izuzetno dobar, bio je često u našoj kući gdje bi i prespavao. Donio mi je mnoge pobjede, a poslije njega sam radio s Michaelom Stichom, koji je, kad je došao, bio 500. igrač svijeta, a ja sam ga doveo do broja 2. U jedanaest godina u Njemačkoj nismo izgubili ni jedan meč, tri puta smo osvojili Davis Cup, a jednom smo na početku izgubili finale. U Njemačkoj se zna kakve smo rezultate postigli, znaju i kako sam se ja ponašao, s 46 godina sam te ljude još uvijek i pobjeđivao. Mislim da sam radio posao onako kako je trebalo, bio sam prvi na doručku i posljednji uz posljednjeg igrača koji se masira. Kada uživate respekt igrača, onda imate šanse da nešto napravite.
Goran Ivanišević?
Goran je bio vrlo talentiran, on je bio i vrijedan, nije bio lijenčina, ali da je imao malo bolje nerve, mislim da je mogao mnogo više postići. Mogao je osvojiti veći broj Grand Slamova, živci su ga često izdavali, ali je bio izuzetno kvalitetan igrač. Posljednjih se nekoliko godina nismo čuli.
Federer ili Nadal?
Treba reći kako Novak ima veliki peh što je u istoj generaciji s dvojicom ljudi koji će vjerojatno biti najbolji igrači svih vremena. Mislim da je Nadal najveći borac koji se pojavio posljednjih desetljeća sigurno. Federer sigurno ima veći potencijal kad igra svoju najbolju igru, u odnosu na Nadala kad igra najbolje, posebno u dvorani. Na zemlji je Nadal jedan od najboljih igrača svih vremena, i to već danas, u svojoj 24. godini.
Kako to da Nadal toliko odskače od ostalih tenisača, koji vjerojatno jednako toliko rade?
On je sigurno fizički najspremniji tenisač današnjice, a o tom da li on nešto ‘šljoka’ ili ne, to ne znam... međutim, on je fizički daleko najspremniji. Moja supruga i ja gledali smo Bolta kad je postavio novi svjetski rekord na sto metara - s odvezanom vezicom na sprinterici! Prema tomu, ljudi su specifični, a Nadal je stvarno poseban, on i stalno napreduje, njegov je backhand tri puta bolji, servis mu je tri puta bolji, zna ‘slajzat’, zna ‘volej’, on je prije dvije godine bio čista sirovina, a danas je fenomenalan. Bubka je prije dvadeset godina skakao 6,20 metara, zašto ljudi danas tako ne skaču?
Ima li danas previše turnira?
Možda ih ima previše, igrači su vrlo opterećeni, ali su opterećeni i njihovi konti. Ne možeš kazati da ćeš biti broj jedan na svijetu i igrati deset turnira godišnje, jer veliki novac što ga ti igrači dobivaju mora biti u ravnoteži s obavezama. Možda bi trebalo jedan ili dva tjedna odmora više između Masters’a i Australian Opena, ali politika i novac čine dosta toga. Ima mnogo gradova koji ulažu golem novac, poput Londona, pa ne žele mijenjati termin u kojem su uspješni, dok Australci imaju svoj termin. Treba biti nekoliko turnira prije, sve ide lančano, pa će biti vrlo teško ‘skinuti’ neki turnir... jedino ako netko bankrotira, a ima previše tjedana kad se održavaju i po tri turnira.
Može li se ženski tenis vrednovati poput muškoga?
Meni je smiješno da tenisačice zahtijevaju jednak novac kao muškarci, a dobivaju meč za pedesetak minuta. Inače, svaki respekt prema ženama, koje danas igraju dobar tenis, za razliku od stanja prije dvadesetak godina kada ih je bilo samo petšest koje su dobro igrale. Međutim, ne mogu posao u kojem je konkurencija strahovito jaka, kao što je u muškom tenisu, gdje mečevi traju po četiri-pet sati, izjednačiti s mečevima poput ženskih od kojih mnogi završe rezultatom 6:1, 6:2. Respektiram ih kao profesionalke koje dobro igraju tenis, nema uopće diskusije da želim da žene zarađuju dobar novac, ali u mojoj glavi ne ide vrednovanje ‘best of five’ mečeva koji traju 70:68, gdje se čitav iskidaš i treba ti najmanje trideset sati da se vratiš u normalu. Sigurno da to više vrijedi od nečega kao što su bile, primjerice, pobjede Steffi Graf, koja je za četrdeset minuta dobivala mečeve za isti nagradni novac, dok su muškarci igrali četiri i pol, pet sati. Mislim da žene ne bi trebale imati isti nivo nagrada kao i muškarci.
Pamtite li neki poseban meč?
Da pamtim, na žalost pamtim mnogo mečeva i mnogo poena, bilo bi bolje da se ne okupiram time. Ipak, bilo je veliko zadovoljstvo s hrvatskom reprezentacijom pobijediti Amerikance kod kuće, u Carsonu, u predgrađu Los Angelesa, što se nije dogodilo više od stotinu godina. Kada smo došli u LA, vidjeli smo najavu meča u novinama - i nije bilo slike naše reprezentacije, nego samo američke, što nije uobičajeno. Pobijedili smo ih i tada nam je Agassi, kao pravi gospodin, čestitao, dok Roddick nije, što dovoljno govori o njemu. Sjećam se i meča Petea Samprasa protiv Jima Courriera na Australian Openu, Sampras je plakao i igrao kad je umro njegov trener Tim Gullikson koji se ozlijedio pri padu u hotelskoj sobi, a to me se posebno dojmilo jer sam se baš te večeri zatekao u istom hotelu i našao ga oblivenog krvlju što me duboko potreslo.
Je li vam žao što, osim tenisa, niste probali više toga?
Žena me naučila svemu što trebam znati! Inače, pitanje nije sasvim na mjestu: ja sam završio brodograđevni odsjek tehničke škole, imam i dvije godine prava, išao sam na opere, u kazališta, jer sam imao mnogo više vremena u usporedbi s današnjim tenisačima. Imali smo drugačiji ‘background’, jer nismo znali hoćemo li moći živjeti od tenisa ili ne. Svi smo bili studenti, eventualno bismo ostvarili neki rezultat, pa pomišljali da to možda može imati smisla. Sigurno da mi je falilo tu i tamo ponešto u svakom smislu, da nisam bio tenisač, bio bih pročitao mnogo više knjiga. Međutim, Boro Jovanović i ja mogli smo ući u bilo koje društvo, jer je naša škola u to doba bila izuzetno kvalitetna.
Split?
Darko, sad si me pogodija u srce! Problem je u tom šta san ja strašno puno volija Split i šta je Split prominija krvna zrnca... i to me jako smeta. Mi, kad bi se vraćali vlakom iz Zagreba i kad bi vidija more, automatski bi počeli pivat - tako ti je to bilo. Onaj Split koji sam ja doživljavao kao mediteranski grad bogate kulture, s puno vica, humora i mnogim kvalitetnim ljudima, u kojem se cijenila kultura, u kojem se poštovala ‘persona grata’... Gostujući u Stankovićevoj emisiji rekao sam za Keruma da je on sigurno dobar trgovac, ali da bi u moje vrijeme bio šef pazara, a ne gradonačelnik. Ako se on obogatio u onom periodu za koji svi znamo kakav je bio, to ne znači da može biti gradonačelnik Splita.
Ostavljate li ipak šansu da se vratite u svoj grad?
Ja nikad nikom ne zatvaram vrata, pa ni sebi, ali mi je na to pitanje vrlo teško odgovoriti. Izuzetno volim naše more i klimu, ali u posljednje vrijeme se žena i ja ‘protežemo’ do Opatije, a ne do Dubrovnika, kao prije. Malo nam je bliže i imamo tamo jedan dobar hotel, a iskreno - nemam ni dovoljno vremena. Mogao bih ga imati u ovim godinama, znam da ima ljudi koji imaju lijepu jahtu, ali nisam siguran da znaju plivati. Kada sam prvi put bio u Opatiji, mislio sam da je Monte Carlo - porta puna vrlo kvalitetnih brodova, Ferrettija, Azimuta... jer je to trend: ljudi stvore neki novac i žele imati brod, što je u redu. Ali, ako nešto mnogo volite, dogodi se da se razočarate u neku ruku, iz kojekakvih razloga... Prije nekoliko dana sam čitao knjigu Mome Kapora o tom kako postati pisac: on kaže da u Splitu kojeg je opjevao njegove knjige nema, kao ni mene u gradu di sam se rodija. Događa se da, kad pozivaju na bankete, jedino ja ne dobijem poziv. Možda je zaljubljenost u moj grad bila toliko jaka da sam se, nakon nekih stvari koje sam vidio, jednostavno razočarao i zato sam sve prodao u Splitu.
More vam nije nimalo nepoznanica?
Ja sam igrao tenis, ali sam znao i jedriti, uzeo bih olimpijsku jolu i onda bi po maestralu jedrio do Žnjana i natrag, znao sam ponešto, nisam mnogo. Bio sam jednom u JK Mornar, ondašnja je mornarica imala dobre brodove, a tada se održavala Mrdujska regata. Ja sam bio klinac, a jedan moj prijatelj, koji se bavio jedrenjem, bio je malo stariji pa sam ja morao biti na floku. Uh, što je vikao na mene: zategni, popusti!... Ispizdija me, došli smo drugi, a on je nastavio vikati, jer da smo mogli biti prvi da sam ja bija dobar. Toliko me izgadija da sam rekao: Aj’ kvragu - i ti i jedrenje. To je moje iskustvo s jedrenjem, ali uživam gledati regate America’s Cupa.