U svomu malenom brodu duljine svega 4,25 m, Tina drži čvrsto timun i škotu, usmjeravajući ga ka tronu, pjeva i pleše na krilima vjetra svoju pjesmu života. Ukrcao sam se na jedrilicu ove mlade sportašice da bismo ćakulali o moru, vjetru, jedrima, ljubavi... njenim željama da ostvari mladenačke snove, jer tamo kamo ide važno je samo jedno: čuti pobjedničku glazbu koja nadahnjuje život što ga je odabrala.
Pored tolikih sportova kojima se djevojke izuzetno uspješno bave, od skijanja do tenisa - zašto jedrenje?
Otac je imao koču, pa je, radeći kao profesionalni ribar, brata i mene vodio na more, na ribarenje, a mi smo mu pomagali oko sortiranja ulovljene ribe. Često su oko naše barke jedrila djeca u optimistima, pa nam je onako u šali predložio da i mi malo probamo. U početku mi se taj sport nije nimalo sviđao, možda i zbog činjenice da nije bilo mnogo djevojčica, a nije mi bio zanimljiv - što je i razumljivo - jer ništa nisam znala o teoriji jedrenja. Tako sam uglavnom prateći starijeg brata, koji je odmah pokazao interes, svakodnevno išla na treninge. Prvu sam radost doživjela kad mi je tata kupio moderan pojas za spašavanje, a zatim su, uz prva natjecanja, došli i prvi pehari. Nastalo je suparništvo između brata i mene, što je bilo izvanredno, jer smo se oboje predali tom sportu i trenirali sve više. Vještina koju sam stjecala sve me više zarobljavala, tako da je ta početna radost prešla u istinsku zaljubljenost.
Mislite li da ćete izgubiti dio ženstvenosti ako se nastavite baviti vrhunskim jedrenjem?
Odrasla sam uz brata, igre su nam bile zajedničke, a nasljeđivala sam njegove hlače, majice, džempere... tako da su me doživljavali kao ‘muškića’, a jedrenje se i doživljava kao muški sport. Meni su govorili, znajući da su dobre jedriličarke većinom zdepaste cure pozamašnih guza, da ću i ja, kad sam krenula u olimpijsku klasu laser radial, dobiti višak kilograma i izgubiti dio djevojačke ženstvenosti, pa su mi predlagali da krenem u klasu 470, u dvosjed, ali nisam htjela, jer je previše komplicirano pronaći još neku curu koja bi morala imati moje ambicije i znati približno jedriti kao ja. Znajući da je žena u vrhunskom jedrenju vrlo malo, opredijelila sam se zapravo za jedinu mogućnost, a to je ova klasa. Da, prihvatila sam i mogućnost da ću možda morati žrtvovati donekle svoj izgled ako mislim postići vrhunski rezultat. Međutim, dosadašnje godine jedrenja, tijekom kojih sam osvojila dvije europske medalje, nisu mi oduzele nimalo ženstvenosti, dapače vrlo sam zadovoljna svojim izgledom. Uvidjela sam da na regatnom polju um caruje, da nije sve u kilogramima, te da se dobrim startom i inteligentnim jedrenjem nadoknađuje velik dio fizičkih predispozicija, da put do olimpijske medalje ne mora voditi preko deformiranja tijela. Izgled zaista ne mora patiti, svi smo mi kreatori svoga stasa.
Dok jedrite, koje vam misli vrludaju umom?
Ovisi o regati, ali prvenstveno razmišljam o valu, refulu, kurentima, o postavljanju malih ciljeva... pri čemu nisam opterećena imperativom visokog plasmana. Moj trener Tonči Antunović Graja stalno mi ukazuje na te stvari, kako bih se lišila dodatnog pritiska i jedrila koncentrirano, a lepršavo. Glava mora biti kristalno čista, u protivnom nema koncentracije. Važno je krenuti u regatu korak po korak, a pritom paziti na sitnice, uočavati greške suparnica i rezultat sam od sebe dolazi.
Javlja li vam se ikakav strah dok jedrite?
Naravno, jer su ponekad morske beštije tu negdje među nama, ali nemam vremena pomišljati na njih. Povremeno me strah od prejaka vjetra: budući da sam od prvih dana bila u kategoriji lakših cura, onih koje nemaju dovoljno kilograma za kompenzaciju pritiska na jedro - više volim slabiji i srednji vjetar. Sada sam se popravila u tom smislu, premda ne onoliko koliko bi moj trener htio, a i ja željela. To nam je cilj, prevladati... rekla bih više nelagodu nego strah.
Koji su razlozi vašeg preseljenja u Split?
U Kostreni sam bila bez trenera, uz klupsku neimaštinu koja je bila sve izrazitija. Očeva novčana pomoć je sve teže pristizala, a ja sve više stagnirala rezultatima i kvalitetom jedrenja. U nekom trenu napretka više nije bilo, čak sam sebi rekla da više nema smisla mučiti sebe i druge, one koji su mi pomagali, premda to nije bilo dostatno za mene i moje ambicije. Bila sam spremna odreći se mnogo toga, a onda je došao anđeo u liku Tončija Antunovića, koji mi je, o prelasku na trenersko mjesto u JK Labud, ponudio ostvarenje sna: da radim s vrhunskim profesionalcem koji će me dovesti na šampionski tron. Njegov profesionalizam, iskustvo i rad su me fascinirali, a k tome smo se i našli kao osobe bliska temperamenta. Ovdje u Splitu mi je predivno, prezadovoljna sam, paze me i maze, a osjetila sam i da me cijene kao vrsnu sportašicu. Sad imam sve uvjete da dohvatim svoj cilj. I sama pomisao da dođem u Split, u taj rasadnik šampiona u mnogim sportovima, bila mi je izuzetan poticaj. Uvjeti u klubu su fenomenalni, a dodatni šlag za mene je da mi je Antunović trener. Taj poziv je zaista stigao s neba, prihvatila sam ga i došla u Split. Bio je to moj najbolji potez, tim više što mi je jedan jedriličar iz susjedne, Mornarove lučice, zarobio srce, tako da svojoj sreći ne vidim kraja.
Koliko su vam treninzi naporni kao pripadnici - ipak - nježnoga spola?
U početku je sve bilo teško, a onda mi je prešlo u naviku... kad imaš cilj, prihvatiš da je sve to normalno. Teretana, pa trening na moru, te odnedavno fakultet - uz dobar ritam i pravi raspored obaveza ništa mi ne pada teško. Iskreno, trening mi je na prvomu mjestu, školovanje može i malo duže potrajati, ali i tu regatu namjeravam završiti. Trener mi tu itekako pomaže, postavlja se onako očinski, nije zadrt da bi mu rezultat na regatnoj stazi bio apsolutno primaran, nego mi nastoji prvenstveno pomoći da se izgradim kao osoba. Sad je u središtu programa zimski trening, uz vježbe u teretani i učenje, a kad krene sezona regata, onda ćemo malo smanjiti fakultetske obaveze, ali ne i zanemariti ih, jer ne smijem razočarati sebe i moje sponzore koji su mi platili to skupo školovanje.
Kako gledate na to da žene, prema ukusu mnogih - uljezi na moru, upravljaju brodom i vode bitku s vjetrom?
Mislim da za to treba najprije mnogo hrabrosti, jer zaista nije uobičajeno vidjeti ženu da upravlja malom jedrilicom ili krstašom po vjetru od 30 čvorova. Ja se divim tim damama za kormilom, jer se ta vještina ne nauči u nekoliko dana, kao upravljanje automobilom. Mnoge žene sjajno jedre, iako, po pričama što ih čujem, postoji velika razlika u kvaliteti između muškog i ženskog jedrenja, jer žene češće griješe. Vjerujte da nije ni lako ni ugodno uopće jedriti u zimskim uvjetima, po vjetru brzine 25-30 čvorova, a kamoli se još i natjecati.
Kad vam je najteže dok jedrite na regati?
Najteže je kad na moru vladaju uvjeti koji mi ne odgovaraju, primjerice veliki valovi i jak vjetar. Pred mojom Kostrenom, u zatvorenomu Riječkom zaljevu, navikla sam jedriti po vjetru bez vala, više u jezerskim nego morskim uvjetima. Kad sam došla u Split, jugo me ubijalo. Taj veliki i dugi val nikako nisam uspijevala proći, strašno je bilo, a moj trener nije vjerovao da ne znam jedriti u takvim uvjetima. Pa onda kad te na regati taj val dohvati... opet problemi. Bilo je mnogo nepoznanica i teškoća, ali sam ih jednu po jednu rješavala jedreći, a kad sam ih jednom svladala, samo se čudila kako mi to jedrilica odjednom lijepo klizi... pa sam se pitala zašto sam sve te godine sebi u glavu postavljala one brane, barijere iz neznanja, misleći da je to sve nesavladivo. Danas sam spremna na sva iznenađenja, mislim što se tiče vjetra i vala, pa više i ne razmišljam koji će vjetar zapuhati u vrijeme regate.
Koji su vam najdraži uvjeti, koji vam vjetar najviše odgovara?
Na putu do pobjede najviše volim da ima svega, da je jednoga dana bonaca, sutradan osrednji vjetar, pa jaki... jer sada po svim uvjetima ostvarujem konstantan rezultat. Uvijek sam među prvih desetoro, teško da ću pasti na trideseto mjesto. Moje konkurentice su uglavnom specijalistice za određene uvjete, pa tako pobjeđuju kad im oni odgovaraju, ali i dolaze tridesete kad im nisu po mjeri, što je moja velika prednost, jer konstantno jedrenje, kad se zbroje plasmani, donosi pobjedu i bez ijednoga prvog mjesta. Srednji vjetar, od 2-4 bofora, najviše mi odgovara, tada se osjećam superiornom, pa mi neke bubice koje povremeno zalutaju tada nestanu i moje zadovoljstvo je potpuno.
Kakva je atmosfera među jedriličarkama: ima li zavisti, ljubomore, podmetanja, uvažavanja?
Uvijek ima mjesta za ljubomoru, ali pokušavam se držati što profesionalnije, a to znači doći na regatu, odjedriti i otići u apartman opustiti se, najesti se i obnoviti snage za naredni dan. Nemam vremena za priče, tračeve, prazne razgovore... jer se želim usredotočiti na ono za što sam došla, a to je rezultat. Kao mlađa, imala sam mnogo prijateljica, bilo je više druženja, jer smo tada svi jedrili iz zabave. Danas na regatnim stazama vlada surovi profesionalizam, a ja ga prihvaćam. Smatram da mi ne treba odvlačenje koncentracije na nevažne stvari, a tračevi su zamorni i ne donose ništa dobro. Dobar razgovor s trenerom o pojedinostima onog što se dogodilo na moru mi je kudikamo zabavniji, a i ljepše je razgovarati o valu, ‘dricu’, refulu... ali i o dobrom filmu.
Koje su vam prednosti, a koje mane u odnosu na konkurentice?
U klasi je konkurencija vrlo šarolika, ima mladih i starijih cura s iskustvom. Dobro sam građena, visoka sam za razliku od nekih, a to mi daje stanovitu prednost; iako imam manje kilograma od prosjeka, dobro držim brod po jačem vjetru. Također mojom prednošću smatram što imam trenera koji mi fenomenalno odgovara, što mi je uteg manje u mislima. Znam da će uočiti svaki moj nedostatak i na treningu ga pretvoriti u pozitivan korak, u odnosu na moje konkurentice. Mane su možda moj start, koji bi trebao biti bolji, eksplozivniji, premda želim napredovati u svim fazama koje regata pruža, od jedrenja uz vjetar do glisiranja niz vjetar. Ima prostora za napredovanje, jer se tek sad u vrhunskom jedrenju prepoznaju detalji koji daju važnost, oni koji me vode u nešto novo. Primjerice, pri jedrenju niz vjetar jednim se trzajem tijela u pravom trenutku brodu dade sjajno ubrzanje, poletiš, a ostale djevojke zaostaju. Sama ta spoznaja da zahvaljujući nečem u sebi još više uživam, snaži mi želju da se više posvetim jedrenju. Bude i loših dana, naravno, kada znam ‘zabucati’, ali uvijek je sutra novi dan kad se s osmijehom probudim i sve ide iz početka.
S kim volite više trenirati, s muškim ili ženskim sparing-partnerima?
Drugu godinu sam u Splitu i većinu vremena sama treniram, jedreći uz pomoć trenera koji me prati u gumenjaku. Ponekad se priključim laserašima i tad mi je super, jer su brži, jači i bolji, a ja ih želim pobijediti. Pokušavam zadovoljiti sebe, a kada to postignem, znam da sam spremna za moje konkurentice. One treniraju među sobom, a meni je zasad ovdje u Splitu odlično, ne fali mi ništa i ne bunim se. Gledajući na dosadašnje rezultate, ima mjesta za još bolje.
Olimpijske igre u Londonu 2012. godine; kakve su vam šanse za medalju?
Svatko tko dođe na Olimpijadu nada se medalji. Ne bih voljela biti samo sudionik, to me ne zadovoljava. Imala osjećaj da ću uspjeti otići u Peking, ali mi je onaj zadnji korak nedostajao - nisam uspjela, premda su mi uvjeti odgovarali. Konkurentice su mi kasnije govorile da su bile sretne što me nema jer bih sigurno bila u igri za medalju. Danas sam zbog toga još jača jer me razočaranja očvrsnu, a i poslije toga dolaze bolji dani. Gledajući danas s te pozicije, puno bi mi značilo da sam jedrila u Pekingu u smislu samopouzdanja, jer nije lako prvi put nešto raditi, a Olimpijske su igre ipak nešto posebno. U Weymouthu, gdje će se jedriti 2012. godine, uvijek prilično puše, pa ću trebati nabaciti koji kilogram, da ovih 64 dođe barem na 68 kg. Preostale dvije zime ću trenirati po posebnom režimu, prvenstveno vježbajući jedrenje po jakom vjetru. Vjerujem u sebe i mislim da rezultat neće izostati, a moj san je olimpijska medalja.
Kakve su vam želje nakon Olimpijade?
Nastavila bih jedriti u istoj klasi još jedan olimpijski ciklus, a i završiti studij, te da uvjeti koje sad imam u JK Labud budu još bolji - dakako, s ciljem da osvojim još jednu olimpijsku medalju. Također mi je cilj popularizirati žensko jedrenje, da što više cura jedri. Ovo nije samo muški sport, ja sam to dokazala, a da pritom nisam ništa izgubila od svoje mladenačke ženstvenosti. Nisam ništa propustila, ili ne daj bože, izgubila kao žena, nisam zanemarila čak ni kuhanje, a ni druge stvari koje cura mojih godina želi imati. Stvar je u glavi i rasporedu prioriteta, jer ako se hoće, onda se na sve stigne, a ja svoj put k olimpijskoj medalji imam jasno zacrtan.