Šibenski NCP slavi petnaest godina postojanja, odolijevajući olujnim poslovnim (ne)vremenima, na čelu s osnivačem i vlasnikom Goranom Prginom. Sretni smo što vam donosimo iznimno zanimljiva stajališta o poslovanju i životu, što ih je Prgin izgradio baveći se godinama privatnim biznisom. Osim uspješne poduzetničke karijere, Gorana Prgina krasi neposredan ljudski pristup životu i ljudima oko sebe, što se lijepo može vidjeti u njegovu okružju - pozitivna atmosfera u NCP-u nije slučajna, kao ni značajni poslovni uspjesi tvrtke, od kojih je posljednji instalacija njihovih pontona u Port Herculesu u Monte Carlu, a sljedeći će biti otvaranje marine za megajahte u šibenskoj Mandalini. S navršenih šezdeset godina, Prgin je u nautičkome poslu po svojim djelima često korak ispred svih, što također nije slučajno: poduzetnički nerv mu je u krvi, a proizvodnja - velika ljubav. Ta ljubavno-poduzetnička priča počela je davno prije nego što se počeo baviti nautikom...
Iako NCP slavi petnaest godina postojanja, s privatnim biznisom počeli ste mnogo prije?
Počeo sam prije 29 godina, kad sam sa suprugom osnovao radionicu u Samoboru. Napustivši sigurno zaposlenje - bio sam šef jednoga predstavništva - kupio sam staru porušenu radionicu koja se bavila emajliranjem, poslom što ga tada nisam poznavao. Bila je to jedina privatna emajlirnica u bivšoj Jugoslaviji, vlasnik je propao, sve je bilo zapušteno, strojevi zahrđali... Ja se nisam bavio privatnim poslom prije toga, ušao sam u pravu avanturu, ispočetka je bilo teško, emajlirao sam samo sjenila za rasvjetu.

Zvali smo ih tanjuri - bili su bijeli s crnim rubom. Poslije sam prešao na emajliranje bojlera za tvornicu ‘Rade Končar’, pa smo počeli proizvoditi bubnjeve (kade) za perilice ‘Obodin’, ‘Gorenje’ i ‘Končar’ - i to za drugu ugradnju, jer su tada ljudi popravljali stare uređaje, nije se moglo kupiti novo. Prodavali smo ih po cijeloj Jugoslaviji, što je bio vrlo dobar posao te sam u nekoliko obrta imao dvadesetak zaposlenih. Radio sam preko samoborske zadruge OZAS, koja je bila najveća obrtnička zadruga u ondašnjoj državi. Zahvaljujući kvalitetnoj poreznoj politici grada Samobora koji je stimulirao obrtnike, imala je više od dvije tisuće članova. Tu sam doživio i da su mi u općini prilikom predaje prve porezne prijave, o čemu tada nisam imao pojma, kazali kako sam prijavio prevelik prihod za svoju djelatnost! Takvom su politikom okupili ljude, i ja sam imao lijep broj zaposlenih, a sve sam redovito plaćao, što je bilo vrlo dobro. Postao sam i predsjednikom Udruženja obrtnika Samobora - ja, Dalmatinac! - i ostao deset godina na čelu tog udruženja, jednog od najjačih u to doba. Mogu reći da je taj grad u mene ‘ubacio’ obilje poslovnog duha, iako sam bio drukčiji od ‘njih’. Tada bi obrtnici kupili robu, napravili proizvod, naplatili proizvod, opet kupili robu... Ja sam preskakao neke faze: odmah bih po isporuci proizvoda davao zadruzi nešto više negoli su tražili - da bih odmah dobio novac. Dok bih za tri mjeseca inače dočekao novac, za isto vrijeme bih ga mogao tri puta ‘okrenuti’ te sam počeo poslovati na nov način.
Zašto ste se latili nautičkog poslovanja?
Osnovao sam NCP 1996. godine, još se osjećao rat na ovim prostorima, jer sam tada zaradio nešto na aparatima za pikado... mogao sam mirno živjeti od toga, ali me nešto uvijek vuklo da što više vremena provodim na moru. Dolazio sam u Primošten ljeti i na poneki vikend, nedostajalo mi je more. Neki moji prijatelji došli su mi s idejom da kupimo brodove za čarter, tako smo krenuli, pomogao nam je jedan prijatelj iz Slovenije, i - što je najvažnije - krenuli smo s motornim brodovima. Svi su nam rekli da ćemo za nekoliko mjeseci propasti jer su se ljudi tada pretežno bavili iznajmljivanjem jedrilica, ali poslije rata zapravo nije bilo ni toga, čarter praktički nije postojao. Nabavili smo četiri motorna broda i polako je krenulo. Planirao sam za pet-šest godina imati 25 brodova u floti, pola mojih, a pola tuđih, a nakon tri godine imali smo pedeset brodova, i to većinu u čarterskome menadžmentu. Onda je došla gadna godina, kad nas je kriza na Kosovu dotukla tako da smo morali reprogamirati kredite, što nas je vratilo unazad. Ja sam bio predsjednik Udruženja iznajmljivača brodova i tu sam napravio veliku grešku u razmišljanju. Tada je bilo oko tisuću brodova u čarteru, od toga osamsto pod stranom, a dvjesto pod domaćom zastavom. Budući da u Hrvatskoj nije bilo kapitala, htio sam da ti stranci posluju u Hrvatskoj, da bude brodova, da se nešto okreće, da se naši ljudi zapošljavaju... Tu sam, priznajem, pogriješio jer su banke otvorile kreditne linije koje prije nisu postojale i ubrzo je brojka plovila u čarteru narasla na tri tisuće - u samo dvije, tri godine, a hipotekarni zalog bio je samo brod. Banke su zaradile velik novac, mnogi su ljudi zapali u probleme, došlo je do pojave ‘dampinga’, a marine su dizale cijene. Danas treba dva-tri tjedna rada da se plati marinu, za razliku od jednog tjedna prije, troškovi su porasli i dogodilo se da je čarter pao na niske grane. Ali, mislim da će se to s vremenom regulirati.
Ipak, krenuli ste u nove poslovne projekte?
Mislio sam da mi je dovoljno baviti se iznajmljivanjem brodova, ali smo pokušavali u nekoliko navrata i kupiti marinu u Primoštenu... Nikako nam nije uspijevalo, bilo je mnogo jačih igrača. Čarter je jednostavan posao: imali 25, 50 ili 100 brodova, uvijek je način rada jednak, ali ja sam osjećao da mogu više napraviti. Tada sam bio u marini u Primoštenu, gdje su porasle cijene veza, a trebao mi je i servis. Pokušavao sam na različite načine doći do svoje marine, ponajprije za svoju flotu, da me nitko ne ucjenjuje. Tada sam slučajno doznao da će se prodavati nekadašnje mornaričko remontno brodogradilište, koje je bilo u stečaju. Pomislio sam ‘ma tko će kupiti pogon s dvije stotine radnika’, ali sam ipak, premda sam petnaest godina živio u Šibeniku, tada prvi put otišao pogledati Mandalinu. Odmah mi je palo na um kako bi taj prostor trebao izgledati, imao sam viziju, pogledao planove u kojima je bila marina. Dobio sam kreditne linije, založio svu svoju imovinu i krenuo u veliki rizik... u svojoj pedeset i petoj godini. 
Još spavate u uredu?
Kad sam preuzeo ‘škver’, uredio sam jedan apartman do svog ureda i prve dvije godine sam u njemu i spavao, šetao bih sa svojim stražarima i uživao, moram priznati. Ipak, spavati u jednoj sobi sasvim sam i nije baš nešto, sada to više ne radim...
Jeste li zadovoljni time što ste do sada napravili?
Jesam, ali smatram da bih, bez obzira na svjetsku krizu, mogao mnogo više učiniti da je okružje normalnije. Nisam zadovoljan prošlom godinom, ne samim sobom, nego upravo odnosom prema poduzetnicima i menadžerima jer se stvorila takva klima da su svi poduzetnici i menadžeri lopovi. Nije takvih razmišljanja bilo ni u socijalizmu. Teško se u ovome trenutku nositi s time, a nemamo potporu onih koji bi nam je trebali dati.
Dok mnogi nisu niti razmišljali o čarteru, iznajmljivali ste motorne brodove; dok nisu razmišljali o marinama, Vi ste planirali svoju... svi traže strane investitore, a Vi ste dvojicu velikih svjetskih ulagača doveli u Šibenik; što je Vaš sljedeći korak?
Smijat ćete se: ja želim ribariti, a da netko drugi radi. Uvijek ima razmišljanja kako neke stvari mogu unaprijediti i povećati... Mi sad ulažemo u marinu za megajahte, ali mislim da bi većina posla trebala biti vezana uz brodogradilište. Razmišljam o povećanju kapaciteta brodogradilišta - u ovoj krizi. Trenutačno u grupi imamo oko 330 zaposlenih, što je velik broj radnika za koje svakog mjeseca treba osigurati plaće. Nemate pojma koje je zadovoljstvo dati svim tim ljudima plaću, ali nemate pojma niti koliko je to opterećenje! Pod velikim smo pritiskom da zaposlimo još ljudi - na posljednji natječaj za radnike proizvodne struke javilo nam se stotinjak zainteresiranih, što se prije nije događalo. Sada treba popuniti redove kvalitetnim ljudima jer mislim da će posla biti sve više.
Za daljnji razvoj trebaju Vam novi partneri?
Za marinu smo našli jake partnere, meni je čast da mi je partner tvrtka koja ima 6 milijardi eura godišnjih prihoda... a isto tako pokušavamo naći partnera i za brodogradilište, jer je bitno da ta ideja zaživi, da posao krene. Ako nemaš dovoljno sredstava, ucjenjuju te banke, ucjenjuje te država, svatko te ucjenjuje... U ozbiljnim smo razgovorima o partnerstvu za brodogradilište, dolaze nam mnogi ljudi zainteresirani da nam budu partneri, ali je naš ‘know how’ vrlo skup i ne ulazimo u posao ni s kim tko ne misli ozbiljno. Imamo velik potencijal, koji zahtijeva mala ulaganja da bi se posao bar utrostručio, a svaki partner mora tako razmišljati...
Svakako trebamo zaposliti još stotinjak ljudi. S dosadašnjim smo partnerima doživjeli i neka razočaranja, ali i vrlo ugodna iznenađenja u poslu. ‘Dogus grupa’ iz Turske naš je partner u marini, a na prvi ručak na njihovoj jahti u Hrvatskoj vlasnik Ferit Şahenk pozvao je moju kćer Ivanu i mene da budemo gosti njegove uže obitelji. Sjedili smo na njegovu brodu u marini, on je jednostavan čovjek i jednom me je gestom dirnuo do srca. U razgovoru sam mu pokazao crkvu svetog Nikole, koju sam se zavjetovao obnoviti kada budem imao novca te rekao da je dozvola gotova i da će to krenuti. On mi je šapnuo: ‘Nećeš ti to obnoviti, nego ćemo nas dvojica - i to svojim privatnim novcem.’ To su partneri kakve želimo, moraju imati osjećaja, duše... Inače sam ove godine državi htio vratiti koncesiju za brodogradilište, ali smo mi firma u kojoj su svi menadžeri i ključni ljudi mlađi od 40 godina, mislim da nema takve tvrtke u Hrvatskoj. A ti mladi ljudi daju dušu i tijelo poslu, ništa im nije problem učiniti za firmu, zanemaruju čak i svoj privatni život. Predomislio sam se, ne vraćam koncesiju, jer ja te ljude ne mogu izdati!
Što bi trebalo promijeniti da stvari krenu nabolje?
Na vrhu države trebaju biti stručni ljudi koji se razumiju u proizvodnju. Ne smijemo zaboraviti da je hrvatskih četiri i pol milijuna ljudi jednako predgrađu Šangaja, pa ako mi tom državom ne znamo upravljati, onda je problem u nama samima. U veljači prošle godine ministar financija Ivan Šuker najavio je da se u poduzetništvo ‘ubacuje’ 10 milijarda kuna, što je trebalo pomoći gospodarstvu - ja sam time bio oduševljen. Ali, kada sam vidio koji su uvjeti da se do tog novca dođe, shvatio sam da će projekt propasti. Već sam na prvom ručku s gospodarstvenicima rekao da to neće proći i htio sam postaviti pitanje tko će odgovarati ako ne prođe. Savjetovali su mi da to ne pitam, a danas mi je žao što nisam. Od 10 milijarda je u poduzetništvo ušlo samo dvije milijarde kuna, a da je ušlo i ostalih osam, nakon mjesec-dva dana možda bi se spasilo 10-15.000 radnih mjesta. Nitko se ne pita tko je upropastio taj plan. Bili su krivi kriteriji: kako može biti dobra bilanca tvrtkama kojima je pao promet do 40%, uz iste troškove? Laž je da nema programa - jer i mi imamo dobar program, kojim ćemo sutra zaposliti još pedeset ljudi. Ali zašto bi banke davale poduzetnicima kredit kada ga mogu dati državi i biti sigurne u povrat? Za bilo koji program tražene su strašne garancije, četverostruka osiguranja koja iscrpljena privreda nije mogla dati. To što program nije uspio je diverzija! Netko je kriv za to i treba odgovarati, pa i kad se vidjelo da ne ide, trebalo je nakon dva mjeseca promijeniti uvjete. Ne treba se hvaliti kako su plasirane dvije milijarde, nego se treba pitati zašto nije plasirano još osam. Nema razumijevanja, a država bi trebala, kao što je slučaj u Mađarskoj, garantirati za dio dugovanja prema bankama, da bi poduzetnici mogli dobivati svjež kapital. Osim toga, papirologija poprilično blokira stvari. Ipak, osnovno je da iza svakoga dobrog poduzetnika stoji dobra banka, nama trebaju sredstva, trebamo ulagati, jer nije rješenje ugušiti posao i zatvoriti firme. Treba pomoći tvrtkama da mogu krenuti dalje.
Kakvo je trenutno stanje kod Vas?
Mi vidimo blagi oporavak. Ove smo godine digli i spustili 140 brodova, uglavnom jahti i megajahti, svi nam se vraćaju, znači da nekog vraga znamo i da dobro i kvalitetno radimo. Završili smo katamarane za Norvešku, nakon prva tri ćemo možda graditi još osam, što je velika stvar. Međutim, u normalnim prilikama ta bi nam količina posla generirala dvostruko veći prihod, ali su cijene pale i radimo s malom profitabilnošću. Kada bude gotova marina za megajahte, vjerojatno će se i jahte te kategorije održavati kod nas, pa ćemo onda poboljšati prihode. Prisutni smo u svim stranim stručnim časopisima, na sajmu smo u Monaku, mnogo ulažemo u promociju da bismo privukli klijente. Mnogi ne znaju da imamo stol za atestiranje motora od 5.000 konjskih snaga, da možemo izraditi brodsku osovinu duljine do 12 metara, izravnati je ako je kriva... Danas ljudi polako shvaćaju što sve kod nas mogu odraditi.
Proizvodnja Vas vuče više od ičega?
Tako je, jer sam još davno mogao biti zastupnik jednoga velikog talijanskog proizvođača dijelova za kućanske aparate, ali sam se maknuo od trgovine i okrenuo se proizvodnji - ona je u meni. Proizvodnja mi je u krvi i forsiram je, jer se tako stvara nova vrijednost... a, vjerujte mi, raspoloženje ljudi kad završimo brod je takvo da su sretni kao mala djeca. Ja sam s više od devedeset posto ljudi zadovoljan - njihovim odnosom prema poslu, atmosferom i njihovom željom da nešto naprave. Od običnog radnika do šefa, svi imaju konstruktivne prijedloge kako nešto unaprijediti, tu je snaga ove firme. Ta snaga će nas i održati, a proizvodnja je lijepa stvar.
Posebna radna atmosfera u NCP-u nije slučajna; kako Vi ‘punite baterije’ - znam da Vam je draga istočnjačka filozofija?
Ja sam polako trenirao neke vještine i prije, trenirao sam i samostalno kad nisam imao vremena za redovite treninge i zaista sam dosta očaran filozofijom Dalekog istoka, Japana i Kine. Prije sam uvijek govorio da sam u poslu kao ‘kauboj’, za sve se izborim samostalno ‘sa svoja dva pištolja’, ali u zadnje vrijeme sve više mislim kako sam ‘samuraj’ koji ide okolo s ‘katanom’... i to onaj bez gospodara, koji oštrim rezovima sve rješava. Ponekad je oštar rez i oštra riječ, a u mene je bitna jedna stvar u koju malo tko vjeruje. Neki misle da sam jedne, a neki da sam druge političke opcije, da netko stoji iza mene - ali ja sam potpuno samostalan i nemam hipoteku nikakva političara za sobom, svakomu mogu svašta reći. To za mene ima draži i stvara mi zadovoljstvo, jer mi omogućuje slobodu u ponašanju i u odnosima - umijeće ratovanja dolazi do izražaja svakoga dana. Čitao sam dva puta tu knjigu (Umijeće ratovanja), podvukao ono što sam smatrao bitnim. Čovjek mora imati duševnu snagu, a da bi to imao, moraš sam u sebi neke stvari odrediti. Prvo, ljudi su me davno u Samoboru pitali kako to da se ne bojim, a okrećem velik novac - ali mene novac, kao kategorija, ne interesira. Nisam ga nikad brojio, mogu ga zaraditi i potrošiti koliko hoću, novac je samo prolazno sredstvo kojim možete ostvariti neke svoje željice. Bitno je biti duhovno jak, čist, odnosi prema ljudima moraju vam biti čisti. Svatko katkad griješi, ali ponajprije, u devet desetina slučajeva treba pristupati čovjeku kao čovjek. Ako pristupaš drugačije, s nekom idejom o prijevari ili iskorištavanju, bez osjećaja za ljude, nema unutarnjeg zadovoljstva - nemaš ništa. Ja mirno spavam, mogu zaspati gdje god i kako hoću! Druga važna stvar u mom životu je ribarenje... Ima jedna kineska poslovica: ‘Ako želiš biti sretan cijeloga života, ribari.’ Ja sam u duši ribar, more obožavam, nisam ni veliki jedriličar ni veliki ljubitelj motornih brodova, nego ribarenja i to svim tehnikama - osim dinamita. Pričinja mi veliko zadovoljstvo, nije mi teško na moru raditi, aktivan sam, dižem parangale, panulajem, lovim lignje, uživam u svemu u društvu svoje klapice ljudi koji isto tako uživaju i osjećaju more. To što je more unijelo u mene je snaga. Kad ujutro vidim sunce nad Kornatima, to mi otvara poseban način razmišljanja i pristup, a svi svakodnevni problemi budu manje teški, jer su stvarno prolazni. Ona filozofija da je sve u životu rješivo osim smrti je ispravna, sve se dade riješiti.
Dakle, iako niste oduševljeni trenutačnom situacijom, imate vjere u budućnost?
Vježbao sam vladanje katanom i kupio sam jedan japanski mač koji je posvetilo dvanaest ljudi. Taj mač ima zarez na sebi, nisam dugo vježbao, a sada sam ponovno počeo. Ako se radi pravilan zahvat, taj mač ispušta jedan karakterističan zvuk, a prije neku večer mač je progovorio u mojim rukama. Treba imati unutarnju snagu za pravilan udarac - znam da sam sad opet spreman za bitke.