U godini kad Hajduk slavi svoj stoti rođendan, Goran Vučević prihvatio je novi izazov: izgraditi mladu momčad po uzoru na slavnu Ivićevu generaciju sedamdesetih. Kriterij stvaralaštva je ono što privlači publiku, dajući joj uzbuđenje i užitak, a upravo to je i njegov zadatak na kreativnom putu izgradnje. Na njemu on traži zvjezdani put, da bi publici, a posebice vjernim navijačima okupljenima u Torcidi, podigao nebeski zastor ne bi li vidjeli nebo prepuno zvijezda. Kao što zemlji trebaju kišne kapi, tako Hajduku treba povratak na šampionske staze - poželimo stoga njegovom kormilaru neka ta strastvena ljubav dobije dimenziju epidemije, jer ‘vjetar prolazi, a more ostaje’.   
Ovo je vaš drugi mandat na klupi Hajduka; iz kojih ste razloga 2008. godine dali ostavku; kako je tada bilo u klubu, a kako je sad?
Ovo je moj prvi intervju otkad sam ponovo na klupi Hajduka, a s radošću vam ga dajem; jedan od razloga je i odnos pun uvažavanja što smo ga uzajamno stvorili u posljednjih nekoliko godina. Moram kazati da je u današnja vremena vrlo teško raditi trenerski posao, u Hajduku pogotovo. Moj prvi mandat se dogodio za vrijeme preoblikovanja kluba, što je tada bio primaran zadatak uključenih. Situacija nam je išla naruku, mlada momčad je igrala u Europi bez nekoga velikog opterećenja, jer smo znali da u europskim natjecanjima ne možemo ostvariti neki značajniji rezultat. Uprava mi je stoga dala odriješene ruke da s mladim igračima postignem nešto dobro, koliko je moguće, te da to traje. Nažalost, dogodilo se kao u većini slučajeva, da nije bilo strpljenja, naišla su dva loša rezultata zbog kojih je nastao veliki pritisak, a ja sam sve to suviše emotivno doživljavao. Jer, radio sam u velikom klubu i mislio sam kako nemam pravo na loš rezultat, pa sam, i zbog pritiska u klubu, odlučio otići. Ta moja odluka jest bila ishitrena, ali sam naučio dio lekcije. Ipak, cijelo vrijeme sam bio u klubu na jednoj teškoj i odgovornoj funkciji, kao voditelj omladinske škole, koja se stvarala iz temelja i bila iznimno zahtjevna. Želio sam ostati što je moguće dulje, jer je kontinuiran rad temelj dobro organizirana kluba. Želja mi je bila dovesti u red stvari koje su primarne, da bi prva momčad došla do rezultata. Znamo da jedino prodajom igrača Hajduk može opstati, tako da od tog prihoda živi sljedeće godine. Dakle, sve se bazira na omladinskoj školi. Sad je drugačija situacija, nakon preoblikovanja klub je sportsko dioničko društvo, ovisi o sebi i svojim mladim igračima koji moraju sazreti da bi jednom mogli na tržište. Kada mi je ponovo ukazano povjerenje, to me učinilo izuzetno ponosnim - odabran sam da obećanje dano javnosti provedem u djelo.
Što želite promijeniti?
Da se nešto dobro učini, treneru treba vremena. Doduše, nikom ga ne daju previše, neće ni meni, premda se ništa ne događa preko noći. Osim vremena, treba imati ovlasti da se provede selekcija, jer sad Hajduk pod ugovorom ima pedeset i jednog igrača, što je previše. I ‘skautska’ služba treba napokon proraditi, da u klub dolaze zaista vrijedni igrači, a onda će, za neko vrijeme, doći i ‘gospodin rezultat’, pa ćemo svi biti zadovoljni.
Što vam sada nedostaje da budete zadovoljni?
U prvom redu to što klub nema jasnu viziju razvoja tijekom sljedeće minimalno četiri godine, odnosno strategiju s logističkim pokrićem, pa da bi se onda moglo stepenicu po stepenicu naprijed. Treba se utemeljiti skupina stručnih ljudi koji će zacrtati planove i ciljeve, strategiju i viziju, kako bi se već nakon godine-dvije mogao očekivati određeni rezultat. Bez toga, iluzorno je očekivati bilo što.
Kako to promijeniti, odnosno može li uprava slijediti vaše ideje?
U sustavu kao što je profesionalni nogometni klub jedan čovjek ne može gotovo ništa, samo se zajedno može mnogo toga. Promotrimo li uspješne europske klubove, nije teško zaključiti što je dobro i kako funkcionira dobar pogon. Često se uspoređujemo s klubovima poput Barcelone, Milana, Reala, što nije objektivno, a ni realno. Moramo vidjeti kako žive manji klubovi, a mnogo ih ima, poput Rosenborga, Anderlechta, koji su iznimno sređeni i koji imaju sustava i snage da igraju u nacionalnim prvenstvima i Ligi prvaka, sve na valjan način. Dakle, za početak ugledati se na takve klubove, pokušati primijeniti njihov koncept u Splitu, ne biti bahat... vjerujući da to nije teško i neizvedivo.
Koji je vaš ideal kao trenera?
U igračkoj karijeri radio sam s mnogim dobrim trenerima koji imaju veliko ime: Mourinho, Guardiola... koji je igrao sa mnom, Juande Ramos, koji je bio trener Reala i Totenhama, Bernd Schuster, Johan Cruijf… Od svih sam učio dok sam bio igrač, ali želim biti svoj.

Usvojio sam ono što mi se u nekog svidjelo, neku osobitost, jer nitko od njih nije idealan. Ipak, u današnjem nogometu mi se izuzetno sviđa Guardiolin 'potpis'. On mi je blizak po karakteru, dok sam bio igrač Barcelone i privatno smo se družili. On osjeća igrača, ima viziju nogometne igre, pa ostvaruje šarmantan nogomet i dobar rezultat. Danas Barcelona igra najbolji, najljepši i najubojitiji nogomet na svijetu, a meni imponira upravo takav stil, odnosno trener koji ga stvara.
Bili ste igrač u Barceloni, klubu u kojem su sve ‘kockice’ idealno posložene; zašto se taj model jednostavno ne primijeni ovdje, odnosno gdje vidite probleme?
Takvomu megaklubu, gdje zaista jest sve na mjestu, Hajduk ne može biti uz rame, premda bih ja to želio. Mi moramo primijeniti model ustroja i rada nekoga manjeg kluba, da živimo od svoga proizvoda, da stručan tim s četverogodišnjim mandatom zacrta ciljeve što ih je moguće ostvariti, pa da slika sređena kluba pridonese većem broju gledatelja, da se na to nadoveže marketing…
Što pravi trener mora imati?
Nadasve prepoznatljivost, osobnost, a prije svega ljudske vrijednosti, bez obzira na stručna znanja. Od toga sve počinje, premda mora imati i stručno znanje, jer ono znači sigurnost. Oni koji gledaju utakmice ocjenjuju trenerovu kvalitetu po stilu igre kluba, po onom što on prenosi svojim igračima, a što je vidljivo i čovjeku bez nogometnog znanja.
Koliko vjerujete igraču?
S obzirom da sam bio igrač, smijem reći - kako se u šali kaže - da su igrači ‘pokvarljiva roba’, što i jesu. Nažalost, igraču ne smijete posve vjerovati, jer trener danas jesi, sutra nisi. Ja se igraču znam približiti, zahtijevati od njega pošten rad jednostavnim riječima: ti meni daj ono što od tebe tražim, a ja ću tebi vratiti dvostruko više.
Što vam je omladinski pogon dao?
Mnogo toga, iako je u današnjim vremenima izuzetno teško raditi s djecom. Nisu juniori toliki problem, koliko su to njihovi roditelji. Hajduk u svim kategorijama, a ima ih jedanaest, uči nogometu oko 220 dječaka, a to je najmanje 220 očeva, nerijetko i majki, koji se svakodnevno obrušavaju na trenera. Ti su me razgovori iscrpljivali, oduzimali mi velik dio energije, pa se nisam mogao koncentrirati na rad s trenerima i djecom. Međutim, stekao sam veliko iskustvo, a ta su djeca ‘zašla pod kožu’. Zaboravio bih na sve probleme kad bi došle utakmice i pobjede, često zanemarivao i svoju obitelj. Ti trenuci motiviraju, žao mi je što sam prekinuo jedan proces, zajednički rad u kojem sam beskrajno uživao s djecom.
Koliko je trenerski posao stresan?
On sigurno jest stresan, ali još sam mlad pa ga toliko stresno ne doživljavam. Međutim, događalo se da stariji trener doživi infarkt na klupi, što je itekakvo upozorenje, pogotovo u Hajduku gdje navijači ne priznaju opravdanja, zahtijevaju da si najbolji. Vani je daleko lakše raditi jer su klubovi sređeni, a pritisci, zahtjevi za nekakvim nerealnim rezultatom, daleko manji.
Kakvi su danas vaši kontakti s FC Barcelona?
Barcelona je veliki klub koja drži do svakog igrača koji je jednom nosio i natapao znojem njezin dres, pa takvi cijelog života imaju otvorena vrata, dobrodošli su i kad nešto trebaju. Tamo sam igrao gotovo pet godina i stekao veliki broj prijatelja. Ondašnji moji suigrači su danas na velikim funkcijama u klubu: Guardiola je trener, Andoni Zubizarreta sportski direktor, Amor sportski direktor za sve kategorije igrača… Imam određene kontakte s njima, meni izuzetno važne, jer biti u kontaktu s jednom Barcelonom velika je stvar. Kao što liječnici razmjenjuju iskustva i saznanja, što im je svima od velike pomoći, tako i mi u nogometu profitiramo od razmjene znanja.
Gdje vidite NK Hajduk u ovoj sezoni?
Nisam od euforičnih, zaostajemo za Dinamom, ali je sportski nadati se dokle god ima mogućnosti da ga se ugrozi. Sve ćemo učiniti, ali trebamo biti realni i reći da će to biti vrlo teško ostvariti. Svi znamo što se događa u HNS-u, znamo tko je Mamić i kako on djeluje. Da bismo osvojili prvenstvo, moramo biti za 20 posto bolji od Dinama, a Hajduk u godini 100. obljetnice nema prava podbaciti. Treba potrošiti i zadnju kap znoja ne bismo li se rezultatski približili Dinamu i bili što bolji. Jednako tako, moramo razmišljati i o sljedećoj sezoni, da bude bolja od ove, da korak po korak gradimo ugled pravoga kluba.
Prodana su dva najbolja igrača; mogu li ih mlade snage (Tičinović, Trebotić, Tomasov…) zamijeniti i preuzeti rizik da budu nositelji igre, odnosno nove zvijezde kluba?
Hajduk je prodao te igrače jer je morao, a njihove cijene govore o vrijednostima. Sigurno je da smo izgubili najboljeg igrača, koji je bio najvažnija karika, pa sad imamo vrlo mladu momčad. Bilo bi lijepo da se možemo pojačati igračem poput Ibričića, Kranjčara... ali u prvom redu iz našeg pomlatka, jer je suludo trošiti novac na pojačanja koja nisu provjereno dobra. Neki naši momci su u stanju dobro igrati, ne bih ih spominjao da im ne stavljam uteg na leđa. Oni trebaju u kontinuitetu odigrati mirno aktualnu polusezonu, pa ćemo onda vidjeti jesu li dovoljno kvalitetni da budu nositelji Hajdukove igre.
Može li vam današnja uprava donijeti mir, odnosno osigurati igrače koji vam nedostaju?
Trener i sportski direktor moraju disati s upravom kluba, na čelu s predsjednikom koji mora osjećati ono što mi tražimo. Novac nije u nas na terenu, on nije naš posao ni zadatak. Uprava je ta koja ga mora naći, da bi se uložilo u igrača, te da ga se za godinu-dvije proda za znatno veći iznos, kako bi se klubu osigurao normalan rad. Klub mora dovoditi pojačanja po kriterijima struke, a ne da se ‘talenti’ dovlače preko DVD-a ili kvazimenadžera. Samo igrač kojega treneri verificiraju jest dobra investicija.
Vidite li vi taj napredak?
Iskreno, u Hajduku mnogo toga nije dosad funkcioniralo, pa tako ni ‘skautska’ služba. Tu ima ljudi koji dobro rade, ali organizacijski nisu dobro posloženi, jer takva služba treba savršen ustroj. Dinamo ima izvrsnu ‘skautsku’ službu, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Tako rade svi ozbiljni klubovi u Europi, a ta je sekcija postala najvažniji kotačić u mehanizmu kluba. Drugi izvor igrača je omladinska škola, u njoj se mora prepoznati talent, jer se nadareni dječaci ne nalaze na ulici. Nogomet se više ne igra po dvorištima, školskim igralištima, livadama i poljanama... kojih više nema. Zato morate imati savršen filtar, da bi oni u konačnici postali vrlo dobri igrači.
Stvoren je dojam, a čini se da su neki novinari tomu kumovali, da vam je supruga pomogla da dođete na Hajdukovu klupu...
To su degutantne gluposti koje nemaju veze sa stvarnošću. Gradonačelnika Keruma, koji je navodno presudio, doslovce sam dva puta susreo, tako da sam se raspitivao u nekih ljudi zašto me je predložio... a kako ga još nisam sreo, njegove razloge ne znam. Priča po kojoj je moja supruga velika prijateljica s Kerumovom djevojkom posve je šuplja - moja žena nju uopće ne poznaje. Nadalje, nisam član nijedne stranke, politika me ne zanima, moja preokupacija je nogomet i ništa drugo. Dakle, lojalnost direktoru kluba ili predsjedniku, ma tko to bio, oslanja se samo na moj posao u nogometu. To je sva istina.
Na kraju, 100 godina Hajduka; što biste mu poželjeli kao njegov ‘vojnik’?
Najsretniji bih bio da se klub stabilizira, da se napokon uvede reda i discipline, da klub funkcionira kao npr. Anderlecht. Uvjeren sam da ću u svom mandatu ostvariti nešto dobro, da onaj koji dođe nakon mene bude u stanju krenuti i korak dalje. Samo tako, bez euforije, Hajduk će se moći konsolidirati da bi parirao svima u Europi. Hajduk je veliki klub, mora nastaviti stvarati svoju veliku povijest. Nikada nije bio pobjednik nekoga europskog natjecanja, daj Bože da se i to jednom dogodi, ali se treba držati stvarnih mogućnosti, pa realno i sanjati. Nerazumno je maštati da se može pobijediti Barcelonu, jer se bez respekta daleko ne stiže.