Ona je letačica kroz svijet čovjekova pamćenja i trajanja, a svojom vještinom iznova nas fascinira i razgaljuje naša srca. Prošle, 2010. godine, nitko joj nije bio ‘ni do kolina’, osvojila je ama baš sve što joj je bilo ponuđeno na ‘gvantijeri’. Danas na krilima vjetra nastavlja svoj pobjednički ples, jer ona je boginja, zvijezda, kraljica visina. Trenutak prije skoka, dok osluškuje što joj zemlja šapuće, ostavlja nas bez daha, a skočivši stvara erupcije oduševljenja. Sebi je podarila uspjeh, a čovječanstvu pokazala kako nikada i nigdje, bez obzira koliko su velike i visoke prepreke, ništa nije nemoguće.

Zašto atletika i zašto ‘vis’?

Odgovor je vrlo jednostavan: otac mi je bio atletičar, desetobojac, okružen ljudima koji su voljeli taj sport. Kako me nije imao tko čuvati, vodio me sa sobom, pa sam tako postala član te atletske grupe. S treninzima sam počela da dobijem sportsku naobrazbu, a malo po malo, atletika mi je ušla pod kožu. U početku sam trenirala sve discipline, trčala, skakala u dalj. Odluku što specijalizirati ne možete donijeti u ranoj dobi, jer se mladi sportaš razvija. Bila sam praktična pri kovanju odluke, jer sam promatrala ostale discipline i zaključila da moje predispozicije zahtijevaju da to bude skok uvis. Kasnije, s pobjedama, treninzi su postali svakodnevni, zapravo sam tek tada zavoljela ‘vis’. Nema sumnje da sam predodređena samo za tu disciplinu, mogu raditi mnoge stvari u životu, ali za ovu sam rođena.

Kada ste počeli skakati, kamo su misli vrludale?

Najvažnije je bilo svladati tehniku. Bojan Marinović je došao u tim, zapravo su mi njegovi prvi treninzi bili dosta teški, jer sam trebala naučiti nove pokrete, ‘novitade’. Znala sam da su to ključni treninzi, jer kad se nešto usvoji naopako, teško je to kasnije ispravljati. Bila sam poprilično teške naravi, pa je nastupio pubertet... priznat ću vam da ne pamtim ni svoja prva natjecanja. Uspomene mi počinju od 2000., kada sam ispunila normu za Olimpijske igre.

Što je presudno u skoku uvis?

Sve je presudno, nema karike koja smije biti slaba, tehnika je najvažnija, zatim fizička i psihička spremnost. Na treningu se radi na sitnicama, ritmu zaleta, položaju tijela, broju koraka... dok se na natjecanju radi na dvije-tri stvari koje se pogriješe, pa se to pokušava ispraviti u sljedećem skoku. Zapravo je cilj postizanje automatizma, s tim što se visina podiže - ne mijenja se tehnika. Najvažnija je koordinacija, bez nje bi moja visina bila veliki nedostatak, ovako je to moja prednost koja mi je i pomogla kad sam naučila nositi se s njom, kada sam počela probijati barijere.

Koje su predispozicije da neka djevojka bude dobra skakačica?

Ne treba biti visoka, zapravo je meni teže. Svjetska rekorderka je u vrijeme najboljeg rezultata imala 180 cm, a kaže se da je svako odstupanje, prema gore i prema dolje, otežavajuća okolnost. Ako je cura visoka 175 cm, kažu da je niska, a ona ustvari odstupa 5 cm od idealne visine. Ja sam, sa 193 cm, naravno i teža, jer ne mogu imati 50 kilograma kao ona visine 175 cm. Koliko god ja bila mršava, uvijek sam teža od ostalih, a veća tjelesna masa znači teže skakanje, jer je moj put preko ljestvice puno dulji nego u onih s manjom visinom koje lako uđu u ‘most’, pa je zapravo njihovo vrijeme ‘gore’ vrlo kratko. Dakle, visoka skakačica ne ‘ide na brzinu’ kao one niže, kojima je brzina najveći adut. Ima mnogo djevojaka od dva metra, pa se upitajte zašto nisu ‘visašice’, zašto ne skaču 215 cm? Zato jer je to vrlo teško.

Kamo misli vrludaju na natjecanju, koliko vam znači trenerov pogled?

Bojan je moj tehnički trener koji je specijalist za skok uvis, a kao bivši skakač tehniku poznaje odlično. On je uvijek sa mnom na natjecanju, a iako je po temperamentu sušta suprotnost meni, vrlo brzo smo našli zajednički jezik. Dosta je miran, tako da mi taj naš odnos vatra-voda savršeno odgovara. Nakon skoka tražim njegov pogled, pa odmah znam jesam li nešto krivo napravila... taj mi pogled znači sigurnost i potvrdu, pomaže da mi misli budu sabrane, jer sama ne mogu zamijetiti svaku sitnicu koju trebam učiniti. Kad natjecanje počne, isključivo razmišljam o tehnici, o nekom ritualu nema govora, jer kada uđem u stadion, isključim se potpuno.

Postoji li taktiziranje u odabiru početne visine?

Organizator postavlja visine, a moje je da prihvatim ili propustim. To ovisi o dobu godine, primjerice je li početak sezone, jesam li se ‘uskakala’. Ponekad ‘ugusto’ skačem ne bih li stekla osjećaj i osjetila pravu tehniku. Nakon dva-tri mjeseca skakanja, kad uđem u formu, mogu dizati visinu po 5 cm, jer tada imam dobar ‘tajming’ za velike visine. Kombiniram, taktiziram, pogotovo ako sam na kraju natjecanja, jer se na višim visinama više i trošim, mada bih taktiku stavila na zadnje mjesto među važnim stvarima, jer treniram tako da mogu izdržati mnogo skokova.

Koliko se zamarate?

Zamaram se u svakom trenutku, svakog dana, uvijek... premda mi se tijelo brzo oporavlja. Zapravo sam zahvalan materijal, jer mi je zdravstveni status kvalitetan, brzo se regeneriram. Nije mi problem skakati na natjecanjima i dvaput na tjedan, povezati možda dva-tri tjedna napora. Više je to psihološko pražnjenje, pogotovo ako se radi o natjecanjima koja su ‘na nož’, kad se zadnjim skokom odlučuje sve. Koliko god da sam umorna, nakon natjecanja loše spavam, a taj mi loš ritam remeti odmor, dakako uz putovanja koja ponekad znaju biti duga. Kada dolaze velika natjecanja, gubim kilograme bez obzira koliko jela. Tih mjesec dana mogu jesti koliko hoću, ništa mi se ne prima i to mi je najdražih mjesec dana u godini. Što se tiče koncentracije, ona traje dva-tri sata, a skok je specifičan, jer ne biram kada ću biti najbolja. U skoku udalj atletičari skaču šest puta, pa jednom pogode najbolje, a nama, kad se podigne visina, u tom trenutku - i nakon dva sata natjecanja - moram biti svježa, nepotrošena, spremna, pogotovo ako su granične visine, a tu je još i suparnica koja me tjera i gura. Zapravo, to je škakljivo, jer sam možda spremna na početku ili kraju niza, a za onaj presudni ‘rekordni’ skok ne.

Kojom ste preskočenom visinom zadovoljni?

Ona se pomiče prema gore, ali postoji preskočena visina kojom sam uvijek zadovoljna, kada kažem sebi da mogu ići doma - a to je 202, 203 cm. S 201 neću biti nezadovoljna, a s 200 samo ako je bila teška borba po nekoj kiši ili na početku sezone, kada nisam u formi.

Koja podloga vam je dobra i zašto?

To samo skakač može osjetiti... pokušat ću opisati: mekana podloga nije dobra, zato što previše amortizira odraz, pa imam osjećaj da hvatam zalet po blatu. Pretvrda ne amortizira pritisak stopala, pa me lako baci ako nisam čvrsta pri odrazu, te je i takva prilično nezahvalna. Najbolja i meni najdraža je ona kombinirana, koja je na površini tvrda, a ispod malo mekša.

Znate li koja vas podloga očekuje na pojedinim natjecanjima?

Otprilike znam, jer na nekim stadionima skačem godinama, mada ponegdje i obnavljaju podlogu. Eto, primjerice, još se ne zna kakva će biti podloga na ovogodišnjemu Svjetskom prvenstvu, ali ne brinem jer se radi o vrhunskom natjecanju, pa znam da će biti dobra. Najveći mi je problem podloga u Rimu, koja je stara i mekana, dok je ona u Parizu pretvrda, pa kada tamo skočim 203, to je sjajan rezultat. Ne brinem ni za Olimpijske igre u Londonu, sigurno će biti dobra i kvalitetna podloga.

Kada imate treći, odlučujući skok, što volite čuti od trenera?

Magične Bojanove riječi: ‘Ti to možeš.’ To tako trivijalno zvuči, površno, ali znam da kad on to kaže, tako i misli. On vidi sve i prije skoka mi objasni što treba učiniti, ispraviti... ali taj treći pokušaj stvarno je specifičan i odnese mnogo živaca. Ponekad ne znam kako sam uspjela taj pritisak podnijeti, pogotovo ako se radi o velikom natjecanju, kad je situacija ‘na nož’. Uglavnom se trećih pokušaja skoka ne sjećam, kao da netko drugi skače. O stresnosti situacije govori činjenica da se, kad bih razmišljala, vjerojatno ne bih ni usudila zaletjeti... ali se isključim, dok onaj dio što ga treba glavom odraditi, kontrolirati brzinu zaleta, odradim spontano, ne razmišljajući što će biti.

Koja vam je medalja posebno draga i zašto?

Teško mi se odlučiti, drage su mi dvije zlatne medalje sa svjetskih prvenstava, kao i posljednja zlatna, s europskoga. Nažalost, prema srebrnoj olimpijskoj medalji nemam baš nikakav osjećaj. Prvo seniorsko svjetsko zlato bila je potvrda dugogodišnjega rada i zapravo sam tada sve ostvarila, a drugo zlato je osvojeno pod težim uvjetima, uz jaču konkurenciju, kad sam došla skakati kao apsolutni favorit. Njemica je u tom trenutku imala bolje rezultate od mene, skakala je na domaćem terenu, pa lansirala puste priče po novinama… htjela me psihički destabilizirati. Osjećala sam jak pritisak desetak dana prije natjecanja, te mi stoga ta pobjeda mnogo znači - obranila sam naslov i dokazala sebi mnogo toga. Europska zlatna mi je draga, ponosna sam na nju, zato jer sam bila totalno izvan forme, u prilično teškoj situaciji.

Koji začin otac Joško doda da trening ne bude ubitačan, nezanimljiv?

Ni jedan moj trening nije dosadan, što je zasluga moga oca kreativca. Da vidite koliko je tu vježbe, a sve zaslužuje maksimalnu koncentraciju i napor. Zamislite da skačete odrazujući se jednom nogom preko prepona i jedan krivi pokret vas može stajati ostatka sezone. Kada se to zahtijeva, onda se ne misli je li to dosadno, nego se sa svakom vježbom ide naprijed. Kao što svaki sljedeći dan nije jednak prethodnomu, tako je i moj trening uvijek nešto novo.

Skakali ste u Splitu, među svojim ‘svitom’; koliko je to bilo opasno za vas?

Bilo je strašno opasno, htjela sam se pokazati u najboljem svjetlu, ali nešto moram priznati: malo komu sam to rekla, evo i sada se naježim kada se toga sjetim. Ja sam znala da ću skočiti dobro, apsolutno nije bilo nikakve ‘teorije’ da ću razočarati, i to tri dana prije natjecanja. Postoji vjerovanje da kada imate povjerenja u svaki atom svoga bića, da vas ono neće izdati. To su neke teorije, a ovoga puta sam jednostavno znala. Svaki put kada to doživim, to mi se i ostvari, obistini, čak i rezultat pogodim. Budući da me, kao i svakog čovjeka, muče sumnje, često ne vjerujem u sebe i tako se poljuljam, upravo zbog velike samokritičnosti i opredjeljenja da uvijek mora biti sve savršeno. Ako ne, cijela se izgrizem. Natjecanje na Poljudu bilo je definitivno taj savršeni izuzetak, kad sam znala da ću skočiti najmanje 205 cm. I tako je bilo. Kada sam ušla na stadion, osjetila sam toliku energiju, svi su se digli na noge i nije bilo šanse da loše skočim. Samo sam se trebala fokusirati, na trenutak se isključiti od silnih emocija koje su mi bile u srcu. Da se nisam isključila, vjerojatno ne bih mogla ni hodati, koliko su mi se noge tresle, a tada sam rekla sebi: ‘Sada je dosta, idemo raditi.’ Tek kasnije sam pustila emocijama na volju, onaj trenutak bio je nešto što nikada nisam doživjela u životu i pitanje je hoću li ikada to ponovo doživjeti.

Dokle... ?

Skakat ću dok budem imala jaku motivaciju, ili dokle me, ne daj Bože, ne zaustavi neka ozljeda. Moj otac kaže da ima plan, ako želim da mogu skakati do 35. godine. Očuvana sam, jer nisam nikada bila ozlijeđena, nikad mi mišić nije pukao, jednostavno pametno i kvalitetno treniramo od početka, pa nemam tih briga. Samo je pitanje koliko ću željeti, naravno ne treba biti gusto što se natjecanja tiče, mogu odabrati pet mitinga godišnje, ostaviti vremena za obitelj i neke druge stvari. Kad se navikneš na određen način života, teško ga je naglo napustiti, ali sigurno se neću vući po mitinzima i skakati 190 cm. Voljela bih otići s dobrim rezultatom.

Osjećam da biste mi htjeli reći nešto što nikomu niste?

Moram reći da sam zabrinuta u posljednje vrijeme: sve mi se manje putuje i strah me te moje duge karijere, tog trajanja. Bojim se da će mi to biti najveći problem. Sve teže mi se spremati, sve više imam potrebu pustiti korijenje, ne u smislu obitelji i povezanosti s ljudima, nego jednostavno se u Splitu fenomenalno osjećam. Otkada sam se preselila u svoj stan, uživam i nigdje mi se ne da ići. Ako se radi o nekom natjecanju, još kako-tako, a ako se radi o obavezi po nekomu sponzorskom ugovoru, snimanju... pa radim stvari koje nisam navikla, to mi teško pada i hvata me tjeskoba. To još nikomu nisam rekla..