Umjetnost se ne može opisati, treba ju doživjeti, a u realizaciji ideje da pišemo o Edi Murtiću suočili smo se s dvojbom može li se uopće pisati o umjetniku. Na početku dogovora o ovom članku s njegovim sinom Rankom sve je izgledalo idealno: obilje informacija, Edina veza s morem i brodovima, nezaustavljiva energija koja zrači iz Murtićevih djela, poznate recenzije eminentnih stručnjaka... činilo nam se da imamo materijal s kojim možemo ‘što hoćemo’. A onda smo zanijemili: Jure Kaštelan, koji je dobro poznavao slikarevu dušu, napisao je da Murtića ‘vidimo jasnije kad izmiče’, te također da ‘pred bjelinom platna, kao nad mrakom ponora, nema povratka - ili propadaš ili preskačeš’.

Mi smo, pak, ustuknuli pred energijom koja izlazi iz njegovih radova, iz lika i djela slikara koji je obilježio ne samo jednu epohu. Odlučili smo se izmaknuti u stranu i opisati vam jedan bitan segment njegova života, njegovu najstrastveniju i sasvim javnu ljubav - more. Zanimljivo je da se Edo Murtić, u tom odnosu, u more zaljubio naslijepo - prije nego što ga je prvi put ugledao. S četrnaest godina Edo je ‘vidio’ Mediteran tako da je slikao morsku vedutu za nagradni natječaj Udruge ‘Jadranska straža’, te osvojio glavnu nagradu: tjedan dana u odmaralištu te Udruge u Jelsi na Hvaru! Murtićev prvi pogled na sunce i more Mediterana bio je sudbonosan za ostatak njegova stvaralačkog izričaja, ali i argonautskog stila življenja, sve do smrti. Pritom su imenice more i Mediteran neodvojive, gotovo neizostavne u Murtićevim djelima, nekada kao sinonimi, nekada kao dva dijela jedne cjeline. Provlače se još od ranih ciklusa, poput primoštenskih vinograda, opatijskog ciklusa ‘Sluh mora’, preko ‘Jednog ljeta’, ‘Imaginativnih pejzaža’ osamdesetih, te niza drugih ‘prima vista’ ciklusa. Bezbroj je načina na koji je Murtić izrazio svoje viđenje mora i prirode, a kao jedan od možda najsnažnijih ciklusa u kojima dominira apstraktna ekspresija potaknuta prirodom smatra se ciklus ‘Nova apstrakcija’, onaj od 2000. godine do kraja. Naša tema vodi nas u nešto manje apstraktne, ali jednako lijepe korijene Murtićeva stvaralaštva. Nakon jelšanske epizode, Murtić sve više vremena provodi na moru, i to u Voloskom, tijekom pedesetih godina, te od 1964. u Vrsaru, gdje je obožavao stvarati sljedeća četiri desetljeća. Potaknut nekolicinom prijatelja iz zagrebačkog ateljea, u prvom redu sugestijama prof. arh. Nevena Šegvića, počinje razmišljati o gradnji broda. Tako je uskoro rođena ‘Skitnica’, sagrađena u Žurkovu ranih sedamdesetih, drveni leut kojim je četveročlana obitelj oplovila Jadran, te čak i grčke otoke. Kad Marko i Ranko Murtić pričaju o plovidbama leutom koji je, kako kažu, mogao jedriti jedino niz vjetar, emocije i veselje koje prenose na sugovornika vode vas u njihovo daleko djetinjstvo. Stoga nije čudna snaga Murtićeva izričaja iz tog perioda: upravo na ‘Skitnici’ nastale su skice za jedan od njegovih najvažnijih pejzažnih opusa, pod imenom ‘Jedno ljeto’. Murtićeve plovidbe njihovom novom jedrilicom ‘Drugo sunce’ mnogo su poznatije, priča o gradnji tog plovila u Veloj Luci, završenoj 1984, zabavna je i lijepa, ali je itekako važna za Murtićev opus. Već početkom osamdesetih počinje slikati ‘prima vista’ na krstarenjima oko dalmatinskih otoka, kada nastaju hvarski, dubrovački i mnogi drugi ciklusi.
Murtić pritom platno ‘odvlači’ u prirodu, te zapisuje svoju direktnu emociju, kao što su nekoć radili impresionisti. I kad su se plovidbe prorijedile, a snažan utjecaj Domovinskog rata ostavio trag i na Edi Murtiću, priroda je ostala njegova inspiracija. Istarski ciklusi, poput Montrakera, nastalog u napuštenom kamenolomu kraj mora u Vrsaru, koji je Murtića sustavno inspirirao (i provocirao) jedan su dio tog ‘mediteranskog kruga’, koji je danas jedan od glavnih projekata Fondacije Murtić. Također, druženja i rasprave sretnika koji su se u majstorovom društvu zatekli u ugodnim druženjima na palubi ‘Drugoga sunca’ ostavili su neizbrisiv trag i vrijedno iskustvo podjele stajališta i emocija velikog slikara. Naš suradnik Ljubo Gamulin, koji svoju umjetničku potrebu izražava fotografijom, bio je jedno vrijeme u društvu Ede Murtića na njegovom brodu; njegov zapis o tom govori iz prve ruke: Edo Murtić znao je more. Iskonski. Osjetio sam to prvog trena naše zajedničke plovidbe na drvenoj jedrilici ‘Drugo Sunce’. Misli koje sam tada tek započinjao izgrađivati, Edo je nosio u potezu kista, u gesti rukom. Bio je učitelj i stvaratelj. Kritičar umjetnosti Gilles Plazy s punim je pravom njegovu potrebu za Mediteranom označio djelom ‘demona juga’, zapisavši: ‘Korijeni mu poniru u hrvatsku zemlju, u sinju vodu Jadrana i u žarko sunce podneva - a sve se to sjedinjuje u riječi Mediteran. Teška radost podnevnog sunca, to je taj očaravajući demon koji teško izranja iz sjene. To je svjetlost koja nanosi boje izbjegavajući svaku nedovršenost. To je životna snaga što odolijeva tomu sunčanom teretu i bez straha se predaje ovim poganskim svadbama. U najapstraktnijem slikarstvu Ede Murtića, to se može naslutiti, a potvrđuje se i u cjelini njegova djela koje, nakon dvadeset godina prekida, ide prema figuraciji. O tom povratku koji je osjetio kao neizbježnost tijekom jedne plovidbe morem, Edo Murtić jednostavno kaže: ‘Nisam mogao odoljeti.’ Doista, to je uvijek svijet, to je uvijek život koji poziva na slikarstvo, a slikar je samo onaj koji ne može odoljeti tom pozivu, još bolje, koji mu može odgovoriti. I slikar je, bitno mediteranski, onaj koji je uvijek u dodiru s demonom juga, uvijek onaj koji se ne boji približiti ognju. Edo nije mogao odoljeti jer je slikao, kao što sam navodi, prirodu transponirajući je načinom koji mu je dopuštao izvjesnu fantaziju bez koje i nema umjetnosti: ‘Meni je pejzaž uvijek značio mnogo više od povoda, on je bio istinska potreba. U njemu sam tražio odnose linija, boja, učio kompoziciju, bilo da sam ga ‘preslikavao’, bilo da sam mu razgrađivao izgled, strukturu... Pejzaž mi je bio potka iz koje sam stvarao i s koje sam polazio. I kada se pejzaž jasno prepoznaje i kada je slika potpuno apstraktna, korijeni su uvijek u stvarnom, u prirodi oko mene.’ A priroda koja ga je okruživala, barem u ciklusima u kojima je bio opsjednut zapisima mora, bila je doista njegova kova, puna preobilja životne energije! Ali drugačije nije moguće. Ne ako vam je životom protkana nit argonauta. I zbog toga demoni Mediterana, i zbog toga misao o putniku koji ustrajno i strastveno slijedi morsku brazdu.

Fondacija Murtić

Osnivanje fondacije koja će brinuti o ostavštini Ede Murtića doprinijet će očuvanju njegova djela, ali ta inicijativa govori i o jednoj drugoj bitnoj strani Murtićeva života, a to je obitelj. Upravo su se njegovi najbliži snažno angažirali na tom projektu, a emocije s kojima Ranko Murtić kao predstavnik obitelji priča o projektu govore same za sebe: ‘Tata je bio brižan otac i sa strašču je gradio onaj meta prostor sazdan oko pojma obitelji. Uz njega si imao osjećaj da si dijelom nečeg u kontinuiranom stvaranju, to je uvijek sjećanje na onaj bolji svijet koji je takav bio i zbog njega, svakako zbog njega. Sada kada ga već poduže nema, osjećam gotovo obavezom i dužnošću da se taj stvaralački kontinuitet osigura osnivanjem fondacije koja bi preuzela strategiju i sinergiju obitelji Sve do sada realizirane produkcije ukazale su na potrebu osnivanja ‘tijela’ koje će osmišljavati i realizirati projekte pro futuro, a to je i osnovna zadaća fondacije kako ju mi vidimo i stvaramo.’ Više o fondaciji i aktivnostima vezanim uz istu možete saznati na www.murtic.com.