Kada u svijetu nautike spomenete ime Fulvija De Simonija, asocijacije na njegove projekte teku kao na traci. Niz je eminentnih brendova koji koriste njegove usluge, a raznolikost plovila koja nastaju na njegovoj crtaćoj dasci zaista je impresivna. Njegovo ‘rađanje’ ipak je usko vezano uz brend Pershing, čije je modele on oblikovao. Gotovo u svakom broju naše revije objavimo ponešto barem o jednoj ‘njegovoj’ jahti, pa smo tijekom njegovoga boravka u Portorožu rado porazgovarali o navalnom dizajnu i povijesti nautičke industrije, koje je De Simoni neizbrisiv dio.

Jedan ste od najplodnijih dizajnera motornih plovila za razonodu u svijetu?

Mogu kazati da dugi niz godina naporno radimo, a naš rad je vjerojatno dobro prihvaćen, pa mi nikada nismo imali potrebu tražiti posao. Također, ne tretiramo nimalo drugačije ‘velika’ brodogradilištima u odnosu na ona manja. Kad je Tilli Antonelli zatražio da dizajniram prvo plovilo za njega, sjećam se da Pershing još nije bio rođen... a nastao je upravo brodom što smo ga mi nacrtali, a i pronašli prikladno ime za nj - Pershing. Počeo je s troje ljudi, prije dvadeset i pet godina, i stvorio ‘škver’ koji je dosad proizveo više od 1.500 plovila... pa stoga ne podcjenjujemo nikoga, nego procjenjujemo vrijednost osoba koje od nas traže projekte. Svih dvadeset i pet godina crtam za njih, od prvoga do posljednjeg modela. Mnoga druga brodogradilišta također su rođena s mojim projektima kao prvim, pa ljudi imaju dobar stav prema mom studiju, uz činjenicu da oduvijek radimo zaista mnogo.

Je li vam teško oblikovati toliko različitih plovila za različite brodograditelje?

Uopće mi nije teško, premda neki nisu sigurni da neću ponoviti neke forme ili rješenja, ali nemamo problema s tim. Svi u studiju imamo vrlo otvoren mentalitet, jer nije da nam se sviđa određen model broda, nego mi uživamo u dizajniranju plovila. Uvijek imamo dobar motiv da razvijemo nove modele, pa trenutno radimo za Menorquin, koji razvija ‘explorer’, a za Austin Parker smo oblikovali lijepe ‘lobstere’, dok smo s Tillijem razvili njegov novi brod Wider, koji je opet nešto novo. Ne muči nas mogućnost da ćemo ponoviti neki dizajn, a u oblikovanju svake flote plovila jedne marke nastojimo da ta plovila budu prepoznatljiva. Nikada ne izvodimo velike skokove, pa tako za Pershing stalno razvijamo nove modele, ali istovremeno zadržavajući prepoznatljivost brenda - jahtu te marke uvijek ćete lako prepoznati. Neki graditelji imaju lijepa plovila, ali u kojih ne postoji takav ‘family feeling’, dok je bitna odluka graditelja Pershinga bila da zbog unapređenja komfora povećamo dimenzije plovila. Ipak, za sljedeće modele smo već odlučili da će biti manje voluminozni i ponovo više sportski. Tako želi i grupa Ferretti, da se vratimo malo korijenima, prema Pershingu 45 koji je plovio brzinom od 50 čvorova.

Upravo je porinut Pershing 108, što možete reći kao ‘otac’ tog modela?

Nastao je po želji brodogradilišta, kao brod koji plovi brzinom od 45 čvorova u tišini nikada doživljenoj na takvim plovilima, a također smo tim modelom do maksimuma razvili koncept komfora na sportskom plovilu, ostvarivši ono što su u svijetu automobila postigli Porsche Panamera ili Aston Martin Rapide.

Možda smo malo previše otišli prema komforu, ali sam u cijelosti zadovoljan, iako 108 nije onako ‘divlji’ kao što je to bio model 115, koji je moja velika ljubav. Model 108 je malo izvan duha Pershinga, malo previše ‘civilizirano’ plovilo.

Bavite se raznim segmentima navalnog dizajna: projektirate korita, dizajnirate vanjštinu, unutrašnjost plovila, zapravo radite baš sve?

Mi dizajniramo kompletno plovilo, u pojedinim slučajevima, dok s godinama rada neka brodogradilišta sama biraju razna tehnička rješenja, poput strukture kompozita, ali su i nadalje nacrti svih korita moji. Mi vjerujemo da projekt mora biti kompletan, sa svim elementima zajedno. Kada se rađa trup, on rađa i interijer, sve se zajedno rađa i razvija, jer se brodski elementi naslanjaju jedan na drugi i razvijaju zajedno. Kada radim za grupu Ferretti, koja ima jak tehnički odjel, onda taj posao radimo zajedno, pa zajedno i počinjemo s projektom, a kad se preuzme korito koje je razvio netko drugi, uvijek nastaju problemi jer se ne poznaju dobro karakteristike tog trupa, pa se uvijek dogodi neki propust.

Što koristite u dizajnu i određivanju hidrodinamičkih karakteristika?

Koristimo se softverskim rješenjima, programima CFD, ali samo kad imamo specifičnu potrebu za njima. Izrazito se oslanjamo na vlastito iskustvo i uspješna korita iz prošlosti, imamo otprilike 3.000 plovila u moru i vidjeli smo gotovo sve što se može vidjeti. Kad se radi nešto posebno, bilo po dimenzijama ili karakteristikama, najradije provodimo pokuse u bazenu.

Tržište je danas u najmanju ruku različito nego ranije?

Svakako razmišljamo i tržišno, ne samo dizajnerski o novom plovilu. Pomaže mi što imam ljude koji poznaju realnost i tržište, da ne bih crtao brodove karakteristika koje su već aktualne, nego one koje će biti vrijedne u danom trenutku, odgovoriti onom što klijenti traže. Treba biti ispred vremena, što je ‘stvar glave’ odnosno procjene, identifikacije problema, jer kada se stvara gama plovila, treba znati zašto se upravo stvara takva. Neki put se lijepa plovila grade bez tog motiva, a velika je šteta kada se neki model ne prodaje. Ja, međutim, smatram da praćenjem tržišta treba stvarati brodove koji nisu samo lijepi, nego i da se dobro prodaju. Primjerice, kad smo oblikovali jahte brenda Austin Parker, pošli smo od pretpostavke da ne postoji velik broj klijenata koji biraju plovilo retro izgleda, a oni koji ga žele traže plovilo koje ‘ne strši’, koje nije ni u čemu pretjerano ‘zašiljeno’, koje je elegantno i ima dušu. Smatram da smo ta plovila stvorili za takvu vrstu ljudi, koji su navikli na lijepe stvari po svom ukusu.

Novi trendovi prema ekološki promišljenim jahtama danas su dobro zaživjeli?

Smatram da treba dobro paziti na promjene koje se događaju. Wider ima izrazito efikasno korito, s dvama motorima od po 400 ‘konja’ postiže više od 50 čvorova, i to uz potrošnju od dvije i pol litre goriva na milju. Sa samo dvadeset i pet litara preplovit ćete deset milja i vjerojatno stići do novog otoka. Istovremeno ‘motor sailor’ s motorom od 150 KS potroši otprilike jednaku količinu goriva da bi prevalio jednaku udaljenost.

To mi se čini kako inteligentan napredak. Kada vidim sve ove nove sustave, smatram da u cijelom ciklusu upotrebe, sve do uništenja proizvoda, svi novi dijelovi mnogo koštaju, u novcu i u energiji. Ukoliko bih imao sofisticirano plovilo s velikim brojem akumulatora, koji sami po sebi skupo koštaju... od ekstrakcije minerala za njihovu proizvodnju, pa do njihovog uništenja, uz rizik od potonuća plovila sa štetnim tvarima... postoji velika nedoumica u središtu koje je potrošnja goriva po satu. Možda će jedan običan brod s dva tradicionalna motora naposljetku ostaviti manji ‘ekološki otisak’ kao i najsofisticiranije ekološko plovilo današnjice.

A jedrilice?

Moje su plovidbe počele jedrilicama, ali se nisam dugo bavio jedrenjem. Neko su vrijeme prekooceanske regate bile vrlo popularne, uz pravu maniju solo-jedrenja preko oceana. Izvještaji i dokumentarci s tih pothvata su nekad bili sveprisutni, a bilo je tu dramatičnih scena i žene nije privlačilo imati jedrilice, jer su vidjele da se tu riskira život. Stvorena je tako ružna slika o jedrenju kao ekstremnom sportu, pa su se jedrilice počele slabo prodavati. Mi se bavimo samo motornim plovilima, iz puke potrebe, a bilo bi lijepo raditi sve... ali, kada ste dugo izvan tog sektora, teško se vratiti.

Tilli Antonelli?

Upoznali smo se prije trideset godina, on je kao iskusan jedriličar kontrolirao kvalitetu jedrilica u jednom brodogradilištu u kojem sam radio, a nakon nekog vremena nastali su problemi između njega i vlasnika brodogradilišta. Kada je otišao iz tog ‘škvera’, pozvao me da radim na njegovu prvom projektu - Pershing 45 postigao je veliki uspjeh: bilo je to izuzetno napredno plovilo, a kao detalj mogu navesti da je imalo prvi mostić s daljinskim upravljačem. Za vrijeme prezentacije na sajmu nas dvojica smo iz kafića, ispred svih posjetitelja koji bi se okupili oko broda, pomicali tu ‘pasarellu’, a u to su doba svi uz pomoć koloturnika dizali i spuštali svoje mostiće. Ali, taj model nije bio privlačan samo zbog ‘trikova’, imao je tri odvojene kabine, mnoge detalje ispred svoga vremena, baš kao što ih danas ima Wider. Počevši od nule, bez novca, napravili su pedeset tih plovila! Taj veličanstven uspjeh rodio je Pershing i Tillija u svijetu nautike.

Brodovi su danas poprilično opterećeni elektroničkim sustavima?

Tržište traži takva rješenja, ne vodeći računa o tome da je na moru bolje imati što jednostavniju opremu, jer će se uništiti baš sve, more je vrlo agresivan medij, posebno prema metalima. Ukoliko automobil parkirate blizu mora, on će se uništiti upola brže, nego kad biste ga parkirali izvan utjecaja morskog ambijenta. To je bolest našeg vremena, želimo sve što imamo u kući donijeti na brod, previše toga.

Vjerujem da će vrijeme vratiti plovila koja su manje kompleksna i jednostavnija, jer je prošao trenutak kada vlasnik mijenja brod svake dvije godine i nema vremena da bi se bavio problemima.

Kriza je odredila sudbinu mnogih brodogradilišta?

Na početku se mislilo da će mali graditelji s malim troškovima lakše preživjeti krizu nego veliki. Realnost je pokazala suprotno, mnogi mali ‘škverovi’ u Italiji i drugdje po Europi su zatvoreni jer se kriza itekako osjetila, posebice u Italiji. Tko nije imao globalnu mrežu prodaje nestao je, a veliki su uspjeli preživjeti zahvaljujući veličini i raznovrsnosti tržišta, pa danas bilježe pozitivan trend: plovila se prodaju i u Africi, u Aziji, na mnogim lokacijama koje su bile nezamislive prije krize. Nautika svakako ima svoju budućnost, ali ne onako kao što je to bilo u prošlosti.

Smatrate li da su cijene brodova za razonodu previsoke?

Problem je u količinama, ne postoje tvornice brodova kao što su tvornice automobila. Nedavno sam tražio jedan mali automobil za selo, vrlo spartanski s motorom od 20 konjskih snaga, a taj automobil košta kao i  Golf. Pitao sam zašto i dobio jednostavan odgovor: Golf se proizvodi u više milijuna primjeraka, a taj moj automobilčić u dvije tisuće primjeraka. Ako netko proizvede pedeset motornih plovila, to je već nevjerojatan uspjeh. Nautička industrija u realnosti još uvijek ne postoji, to je još uvijek manufaktura, brodovi su još uvijek kao kuće, svatko želi svoj. Nema zajedničkih projekata među brodogradilištima, svi razvijaju svoje proizvode, svoje modele i alate, to je manufakturni pristup, čak i u velikih proizvođača. Cijene su odraz svega toga, uloženoga rada i potpore nakon prodaje. Ako vam se pokvari Mercedes, nitko vam ga neće doći popraviti ondje gdje je stao, kao što je slučaj s brodom, a različita oprema koja se izrađuje u malom broju primjeraka zaista košta. Postoje brodogradilišta koja grade jednostavna plovila, ja trenutno radim i za Rodman, liniju Muse, kojoj su konkurenti svi veliki proizvođači plovila. Oni razvijaju još jednu liniju manjih i jeftinijih plovila, koja su ekonomski orijentirana. Može se, dakako, učiniti nešto po pitanju cijena plovila, ali treba misliti na mnoge stvari.