Na spisateljskom putu naša je četveročlana ekipa prošla 2.535 kilometara, osam nacionalnih parkova, tri parka prirode, četiri zaštićena krajolika, rezervata i geomorfološka spomenika, šest rijeka, deset planinskih vrhova... i iskusila beskrajno mnogo doživljaja. Cijeli taj put prošli smo bez pomoći motora: hodajući, vozeći bicikl, veslajući u kajaku, penjući se ili spuštajući po stijenama ili kanjonima, jedreći... Sa sobom sam nosio GPS uređaj koji je snimao put, pa se tako najveća riječ WELCOME na svijetu može pročitati na zemljopisnoj karti, razvučena od Istre do Dubrovnika. Ali, otkuda pomisao - i zašto sav taj trud?

Ako zanemarimo činjenicu da je trebalo pronaći itekako dobar izgovor za dvomjesečno izbivanje od kuće zbog čiste uživancije (kako su ovaj mukotrpni i hvale vrijedni projekt neki članovi obitelji skloni nazivati), naša pustolovina ima nekoliko službenih razloga:
1. Pokazati i promovirati prirodne ljepote i baštinu Hrvatske neposrednim iskustvom, na osoban, izravan i iskren način.
2. Kretanjem zadanim pravcem, kojeg određuju slova riječi ‘Welcome’ - otkriti, upoznati i predstaviti manje znana mjesta, područja, pejzaže i ljude na koje ćemo nailaziti.
3. Predstaviti Hrvatsku kao idealnu destinaciju za sve oblike aktivnog i pustolovnog turizma.
4. Preko internetske stranice www.welcome.hr postati središnje informativno mjesto pustolovnog turizma u Hrvatskoj.
Ali možda najjednostavniji (i najiskreniji) odgovor na pitanje ‘zašto Welcome’, glasi: zato jer volimo Hrvatsku, volimo prirodu i aktivnosti u prirodi i željeli bismo da se to dogodi i vama.

W - 6 dana, 380 km

Bližio se jedanaesti sat otkako smo sjeli u kajake u Poreču. Veslamo prema otočiću Sv. Jerolim između Brijuna i Pule. ‘Nikša’, pitam, ‘idemo s lijeve ili desne strane?’ ‘Hajdemo s desne... duže će trajati.’ Eto tako nam je bilo. O cjelodnevnom veslanju nemam riječi. Jednostavno, obožavam kajakariti na Jadranu. Pogotovo kad je takav dan kao ovaj put: nije prevruće, vjetar puše u leđa i diže valove koji nisu preveliki da bi zabrinjavali, a dovoljni da se može igrati s njima, surfati i valjati. Diiiiivnooooo! • Zahvaljujući vrijednim restauratorima uživali smo u jedinstvenoj prilici pogledati Arenu i Pulu iz ptičje perspektive, tamo negdje iz zadnjeg reda gdje su dvije tisuće godina ranije vjerojatno urlale najvatrenije navijačke skupine gladijatorskih derbija. • Učka je čarobno lijepa. Pogotovo njen grebenski dio na kome se izmjenjuju zahtjevnije ‘škraping’ dionice s lijepo prohodnim putićima kroz bukovu ili crnogoričnu šumu s pogledom na cijelu Istru i Kvarnerski zaljev (a kada je zrak čist i puno šire), ili pak dionice makadama kroz široke visoravni prema Maloj Učkoj, idealne za biciklističke ture. • Proljeće još nije stiglo u krajeve iznad Klane i Platka. A ova kasna jesen koju smo doživjeli je predivna. Visoravan Gomance, makadamski putevi kroz bukove i(ili) jelove šume prema Platku, još uvijek zasnježene vrtače (pa i zapusi zbog kojih je dio putova još uvijek neprohodan za aute), čudesni vidici na usponu na Risnjak, samotna šumska prostranstva na spustu prema Crnom Lugu… Nema glagola i predikata, nema opisa ili usporedbe; znam samo da sam sve to prošao na biciklu ili hodajući i da sam u tom neposrednom kontaktu proživio, osjetio i barem na trenutak postao dio te neprolazne, čudesne ljepote.

E - 5 dana, 317 km

Veslajući kao lud nasred Senjskog kanala, nošen blagim jugom koji me gurao u leđa, krajičkom oka sam primjetio kako se elise vjetroelektrane Vrataruše jedna po jedna zaustavljaju. Je li to zatišje pred najavljenu buru? •

Ako Patagoniju zbog njenih jezera, planina i gradića oko njih nazivaju južnoameričkom Švicarskom, Hrvatsku prema onome što smo proživjeli na putu od Senja do Begovog Razdolja slobodno možemo nazvati europskom Patagonijom. U jednom danu promijenili smo tri godišnja doba, tri klimatske zone, a toliko sam se puta presvlačio od kratkih rukava i hlačica do punog goretexa da sam se osjećao kao manekenka na Cro-a-Porteru. • Kako mi se cesta koja se uspinje od Meraga do glavne ceste za Cres učinila duga, strma i dosadna, odlučih se za stari put koji iz mjesta krati široki luk asfaltne ceste. Kakav pogodak! Strmi putić, koji je prije trajektne luke očigledno bio jedina kopnena veza s malim gradićem, predivan je. Pred vrh, mali proplanak kao djelić rajskog vrta: jaganjci skakuću po mekoj, sočnoj travi, odasvud dolaze intenzivni mirisi proljetnog bilja, u sredini livade usamljeno drvo velike, okrugle krošnje, a u pozadini se pruža pogled na Krk, Plavnik i Senjski kanal. Divno.

L - 8 DANA, 530 km

I to se dogodilo! Nakon 14 dana i više od 800 kilometara putopisa, od čega skoro 200 po moru, nakon dva uspješna bijega od bure i idealnog vremena, ipak sam doživio burno iskustvo. Predao sam se gotovo bez borbe. Bilo mi je dovoljno samo proviriti kajakom izvan punte Paga, osjetiti snagu našeg mitskog vjetra, prodrmati se na visokom, oštrom i kratkom valu i već sam bježao u prvu zavjetrinu gdje sam se ukrcao u brodić.

Bojim se da znam kako bi završilo da sam nastavio dalje. Od Silbe do Paga odveslao sam sam. Tih tridesetak kilometara bila mi je najduža solo-dionica koju sam odveslao. Skakao sam od otoka do otoka (Olib, Planik, Maun, inače poznat po darovnici kralja Petra Krešimira IV. iz 11. stoljeća, u kojoj se prvi put Jadran naziva ‘našim morem dalmatinskim’) i beskrajno uživao. • Želite li osjetiti veličanstvenost Velebita, svakako posjetite Prpu. Ne samo zato što je on vjerojatno najveći živući poznavatelj Velebita i što će rado putniku namjerniku otkriti djelić velebitskih tajni, nego ćete se iz njegova planinarskog doma za čas moći osvjedočiti ljepotama Velebita. Par minuta hoda od doma je Kubus s prekrasnim pogledom na more s jedne te početak Dabarskih kukova s druge strane. Tu je i poučna staza stare ceste Terezijane, a na drugoj strani početak Premužićeve staze koja vodi prema Ravnom dabru i dalje preko Alana do Zavižana. Jedna od stvari koje bi svaki građanin Hrvatske koji drži do sebe i Lijepe naše morao vidjeti je Premužićeva staza. Kao što učimo i trebamo znati o našoj povijesti, pjesnicima, kulturi... naša bi spoznaja bila nepotpuna bez tog iskustva. • Koliko je ugodan bio doček u Novalji, toliko je neugodna bila vijest koju sam pročitao prije spavanja. Kraj Molata, otoka kojim prolazim na sljedećoj, najdužoj kajakaškoj etapi, ulovljena je kitopsina od desetak metara. Ne mogu ni zamisliti kako bih reagirao da takva grdosija izroni kraj mog kajaka. U svakom slučaju, ne želim to saznati.

C - 7 DANA, 297 km

Površina mirna kao ulje, oblaci su zaklonili sunce i sve je oko mene dobilo istu, sivkastu nijansu. More, otoci, zrak stopili su se u jedno. Imao sam osjećaj da u svom crvenom kajaku lebdim u zrakopraznom prostoru. Da svako malo pri zaveslaju nisam uronio ruku u more, potpuno bih izgubio orijentaciju u prostoru. Potpuni mir i tišinu koja me okruživala remetilo je samo pravilno šljapkanje vesla i žubor koji je klizeći po površini stvarala moja Looksha. Ne znam postoji li bolja i ljepša mantra od ove. • Sporo sam se probijao kroz polomljene grane i stabla koje je satrla neka oluja ili debeli snijeg, a sve je bliža bila i noć. ‘Moglo bi biti i gore… evo barem ne pada kiša…’, utješih se minutu-dvije prije nego su me orosile prve kapi proljetne ličke kiše. Dobar dio najljepšeg vršnog dijela južnog Velebita, naša mitska planina čini se postaje više minska planina. Pješačimo od ličke strane nevjerojatno lijepom visoravni Bunovac prema planinarskom skloništu Struge. Pogled luta širokom tratinom okruženom impresivnim, strmim padinama čiji se vrhovi gube u oblaku, ali je zato korak sputan uskom pješačkom stazicom izvan koje se u širini od tri-četiri metra sa svake strane nalaze štapovi koji označavaju siguran, razminirani koridor. Nedavna kiša pročistila je zrak, tmurna velebitska kapa prorijedila se i podigla u tek nekoliko razigranih oblačića na vedrom, plavom nebu i Velebit se iza mojih leđa protegao koliko pogled seže.

Prepoznavao sam razmrvljenu kršnu južnu stranu Crnopca, najjužnijeg dijela Velebita, moćne Tulove grede kao ogromni kameni dvorac s dvokrilnim ulaznim vratima tunela Sveti Rok, izdvojeni, travnati vrh Svetog brda, Vaganski vrh koji kao da se skriva uklopljen u širok i razigran vršni greben, razjapljene usjeke kanjona Male i Velike Paklenice, pa stamene litice Bojinca i konačno tamo u daljini, prema sjeveru, tek siluete Stapa, Visočice i ostalih bisera južnog i srednjeg Velebita. • I kada sam se okrenuo prema Ražancu, mjestašcu s druge strane starigradskog kanala, Velebit je i dalje bio tu preda mnom, razliven u odrazu potpuno mirnog mora pod pramcem mog kajaka. • Ono što je najdivnije u veslanju po Kornatima uz tu začudnu razvedenost i nevjerojatnu brojnost otoka, otočića i hridi, jest njihova raznolikost. Čudesni su i kornatski suhozidi, ribarske kućice, pastirski stanovi, ostaci ilirskih gradina, škrti maslinici... Gdje god se pogleda, kamo god se krene, oduševi vas nešto novo. Sve se čini na dohvat ruke i možete zaista veslati satima, a da to uopće ne osjetite. Dapače. Šime Stipaničev mi je podario nevjerojatno iskustvo. Jedrio sam po buri. Glisirali smo. Osjetio sam brzinu kakvu nisam niti mogao zamisliti. Dao mi je naslutiti što je jedrenje u svojoj srži.

O - 5 DANA, 315 km

Da, da, znam... zvuči banalno i na prvu loptu... Dinara, vjetar, Thompson... No sada dok prestravljeno puzim po vršnom grebenu najviše hrvatske planine i grčevito se hvatam za rijetku klekovinu ili čvršću stijenu, u sebi stalno kao molitvu ponavljam refren: ZAUSTAVI SEEEEE. A jedino što bih u tom trenu pitao ovaj s razlogom opjevani vjetar je: milost! Trenutak ranije, neposredno nakon što smo Luka i ja prošli vrh Dinare i krenuli stazicom prema Kninu, jedan me je udar vjetra podigao u zrak i metar-dva dalje zakucao o tlo te vukao po kamenom terenu dok se nisam uspio za nešto uhvatiti.

M - 8 DANA, 403 km

Biciklima smo krenuli prema pustinji Blaca, cilju današnje etape. Strmi i dugački makadam izmamio je poneki uzdah, pa čak i jauk u našem društvu, ali moral nije padao. Prolazili smo kroz bogate maslinike s karakterističnim kamenim gomilama i bunjama, kućicama složenim od kamena u koje su se pastiri i maslinari skrivali od sunca ili nevremena. Prolazili smo kraj velikih i neobičnih šterni koje su govorile o borbi za svaku kap kiše. Prolazili smo i kraj znamenitih bračkih kamenoloma, priznajem, prošli smo i kraj kafića u kome smo se počastili hladnom pivicom. Uglavnom cijeli naš prolazni put svjedočili smo toj vječnoj borbi, ili suživotu ovisi kako gledate, čovjeka i otoka, a koja nam je svoj veličanstveni vrhunac otkrila u pustinji Blaca, a svaki mukotrpni okret pedala na usponu do tunela na cesti prema Milni, gdje ćemo ponovo sjesti u kajake, isplatio se čim smo prešli na južnu stranu otoka. • Hvarski pejzaži i pogledi prema ostalim otocima, Korčuli, Visu, Paklenjacima ili pak impresivnom poluotoku Pelješcu, jednostavno su čudesni. No čuda su na Hvaru, kažu, toliko česta da ih se već smatra uobičajenima.

E - 5 DANA, 530 km

Uživam u vožnji po Korčuli. Prvi sam put u unutrašnjosti ovog otoka. Oznojeni i zadihani komentiramo kako je moguće da se na tim našim otocima može skupiti toliko uzbrdica i kilometara. Osim što je strma i dugačka, Korčula je prekrasna. Ne znam jesu li me više oduševila njena pusta, zelena prostranstva makije i šume ili lijepa stara naselja kraj kojih prolazimo. • Obala uz koju veslam je također čudesna i teško opisiva. Počinje tamo nekih stotinjak metara više, golim, krševitim liticama, nastavlja se strmim siparima prošaranim makijom koja prelazi u gustu, zelenu borovu šumu. Završava naprasno, odsječena, kao otrgnuta zapjenjenim zubima bijesnog mora. Škrape, polušpilje, hridi i tek ponegdje neki skriveni mali žal, plažica koja može poslužiti kao utočište u svoj toj nepristupačnoj, graničnoj crti mora i kopna. More je prekrasno, čisto, boje koje se izmjenjuju ispod mog kajaka od duboko modre, tirkizne, pješčano bijele, zelene. Uživam i bez glasa se divim toj nevjerojatnoj, raskošnoj ljepoti. • Greben je mjestimično tako uzak da se doslovno može zajahati. Uživamo u prekrasnim pogledima sa strmih padina Pelješca. Ovo je sigurno bio jedan od najljepših doživljaja na ‘Dobrodošlici’.