Dean Barker kormilar je u posadi sindikata Emirates Team New Zealand, momčadi poznatoj po ‘nadimku’ Black Magic, koja za mjesec dana kreće u ponovni pokušaj osvajanja America’s Cupa. Veliki Rassell Coutts je 2000. godine prepustio kormilo tada 28-godišnjem Deanu, pri vodstvu od 4:0, da pobjedom nad Pradom osigura ulazak u kuću slavnih. Iako je, nakon toga, dvaput izgubio u finalnoj regati, 2003. i 2007. godine, danas su on i njegova posada najveći izazivači američkoj posadi pod stijegom Oracle BMW. Našavši se, u glavnoj ulozi, na splitskoj premijeri nove jedrilice Salona 38, Dean je - prigodom trećeg boravka u Splitu - prvi isprobao taj brod, za kojeg njegova tvrtka Nexus iz Švedske isporučuje sve instrumente posebnih performansa. To je bio razlog da u ekskluzivnom intervjuu porazgovaramo s njim o moru i svim užicima što ih jedrenje pruža.

Zašto ste izabrali jedrenje i što vam ono zapravo znači?

Kao dječak sam zavolio taj sport, prvo je to bio moj hobi, ali je ubrzo, preko natjecanja, zavladao cijelim mojim bićem, da bi na kraju postao i moja profesija, karijera. Danas je to moje zanimanje kojim zarađujem za život, ali sam uspio spojiti s njim i veliko zadovoljstvo, uživanje. Naravno da sam zbog toga izuzetno sretan i zadovoljan, jer predivan je osjećaj kada se natječeš protiv vjetra, morskih struja, često i nevidljivih protivnika. Tada suparnika ne vidim kao nekoga koga treba poraziti, nego kao partnera koji će mi omogućiti da osjetim sve draži što ih jedrenje pruža. Premda moram napomenuti da postoje i oni koje jedrenje doživljavaju isključivo kao posao, ali ih ne razumijem: ako nema uživanja i poštovanja protivnika, tada govorimo o nečemu za što se nikad nisam zalagao. Jedrenje je prelijep sport, gdje svaki put kad zajedrim doživim neki novi fantastičan osjećaj, koji me čini sretnim čovjekom, zato svakomu preporučujem da se uhvati škote i kormila.

Jedrenje je na Novom Zelandu prije 25 godina bilo poprilično zanemareno, a onda je sve krenulo: vlada je shvatila da ulaganje u taj sport donosi najbolju reklamu za jednu otočnu zemlju. Kako je danas taj sport pozicioniran i koja je vaša uloga kao jedriličarske zvijezde?

Jedrenje je dugi niz godina bilo sporedan sport u našoj zemlji, bilo se vrlo teško probiti na nekom natjecanju i odjedriti regatu na visokoj razini. Imali smo sreću da se shvaćanje promijenilo, počelo se ulagati u mlade, pa se kupnjom brodova i organiziranjem velikoga broja malih natjecanja počelo polako napredovati... rezultati su se počeli stidljivo pokazivati, što je sve više nas mladih povuklo da se ozbiljno prihvatimo jedrenja. Zatim je došlo i natjecanje u America’s Cupu, što je za našu malu državu bila velika stvar.

Sudjelovanje naše posade u tom natjecanju učinilo je jedrenje cjenjenijim, pa je ono danas sport na drugom mjestu po popularnosti, odmah iza ragbija. Nastojim ostati uključen, biti sudionik promocije takvog jedrenja. Mnogo se radi s mladima, prvenstveno s jedriličarima klase optimist u kojoj djeca uče prve jedriličarske korake, ali i poštovati more. Od tih mladih nada očekujemo mnogo u budućnosti, naročito nakon sljedećega svjetskog prvenstva za tu klasu što ga mi organiziramo, jer će neki od njih vrlo brzo postati dio posade za America’s Cup. Uvijek se rado sjetim sebe kao početnika i susreta s Russellom Couttsom, kada je nas mlade savjetovao kako što brže voditi brod. Upijao sam tada, pa i danas, svaki njegov savjet.

Naslijedili ste Russella Couttsa 2000. godine, pri vodstvu od 4:0 protiv Prade, kad vam je prepustio kormilo u ruke; kako je bilo odjedriti plov koji vas je promovirao kao pobjednika najcjenjenije jedriličarske regate?

To je bila izvrsna prilika za mene kao mladog kormilara. I danas sam zahvalan Russellu na tom potezu, jer nije svu slavu zadržao za sebe, nego ju je podijelio sa mnom i posadom. Taj potez govori o kakvoj se sportskoj veličini radi. Bio je to veliki pritisak za mene, jer izgubiti tu utrku, izgledalo bi grozno. Ekipa je bila fenomenalno pripremljena, pa je sve skupa izgledalo kao da smo nepobjedivi. Momčad je bila nevjerojatna i velika je šteta da smo se rastali, jer da smo ostali na okupu, bili bismo zaista u igri za veliki rezultat.

Izgubili ste dva finala, 2003. i 2007. godine; zašto?

Odjedrio sam tri finala, a dva sam izgubio, premda smo bili zadovoljni i onim što smo postigli. Oracle BMW imao je vrhunsku posadu i zasluženo su pobijedili. Mi smo 2003. godine bili mladi i neiskusni, nismo shvatili natjecanje ozbiljno koliko smo trebali, bili smo drugačiji od drugih. Bili smo vrlo brzi, ali smo patili od nekih problema, a i jarbol nam je pucao kad nije trebalo. Ta je lekcija bila vrijedna i vrlo značajna. U Valenciju smo 2007. godine krenuli s drugačijim pristupom, pripremali smo se tri godine i startali pobjedom na pripremnomu Louis Vuitton Cupu. Dobro smo jedrili, te obavili dobar posao pobijedivši druge dobre momčadi. Znali smo da, kao izazivači, moramo učiniti još mnogo toga za ukupnu pobjedu. Na kraju smo svi bili razočarani i bilo nam je žao zbog propuštene šanse. Par dana nakon poraza počeo sam razmišljati o sljedećem America’s Cupu, jer imamo priliku da sa svim dosadašnjim iskustvima i naučenim lekcijama budemo spremniji, da ovaj put napravimo korak više.

Usporedite Petera Blakea s Grantom Daltonom, današnjim ključnim čovjekom novozelandske momčadi...

Svakako imaju sličnosti, Peter je bio, onako visok, najposebnija osoba koju ste mogli upoznati. Ono što je on postigao u jedrenju je nešto veliko, na što sam, kao Novozelanđanin, posebno ponosan. Grant je potpuno drugačija osobnost, vrlo marljiv. Prvi dolazi, a zadnji odlazi, njegovi treninzi bi znali početi u pet ujutro. U početku nas je to znalo smetati, ali smo ubrzo shvatili da njegov način rada donosi svima nama uspjeh i radost. Nevjerojatna je njegova motivacija, takav vođa je za nas dar s neba.

Što je važno za kormilara, koji su to osjećaji, impresije... upravljati tako skupom i brzom jedrilicom?

Kormilar se mora odlikovati sposobnošću da kombinira nekoliko stvari, od programa jedrenja i testiranja jedrilja i broda do sastavljanja posade. Može imati i pomoćnika na brodu, i to je dio tradicije, ali je kormilar vođa posade, on je onaj koji određuje ključno na regati, kada treba u djeliću sekunde donijeti odluku koja može biti dobra, ali i porazna. Pravi kormilar svakodnevno poboljšava svoje vještine i umješnost posade te tako nauči kako brže jedriti i izvući maksimum iz svoga broda. Upravljanje kormilom daje mi dvojaki osjećaj, zadovoljstva i izazova: da svaki put pokušavam biti bolji i uspješniji, pogotovo kad se natječem. Taj izazov, uz adrenalin koji se tada stvara u meni i pobuđuje sva osjetila, daruje fenomenalne trenutke zbog kojih vrijedi živjeti. Smatram da mi je Bog udijelio privilegij da se bavim poslom u kojem beskrajno uživam.

Kako je došlo do poziva u posadu Novog Zelanda?

Prvi put sam bio član te momčadi 1993. godine, kada smo se pripremali za regatu pred San Diegom. Vježbali smo u Aucklandu, gdje sam jedrio s Russellom Couttsom. Za mene, tada dvadesetjednogodišnjaka, to je bilo kao da sam se popeo na vrh svijeta, nisam ni zamišljao da nešto može biti značajnije od toga. Bio sam privilegiran, a Russell je u meni vidio ‘nešto’. Nisam otišao u San Diego, ali sam nastavio jedriti. Prvi put sam član posade bio 1996. godine, kada me Russell nazvao i upitao hoću li ući u momčad. Čini se vrlo jednostavno, ali je zaista tako i bilo. Otada sam neprekidno u posadi, što za mene kao jedriličara, ali i domoljuba, znači onaj vrhunac na planini.

Bili ste jedriličar u klasi ‘finn’; zašto je ta klasa toliko važna za odgoj jedriličarskih zvijezda, što vam je ona donijela u ‘dotu’?

Godinama sam jedrio u laseru, u kojem sam naučio mnogo toga, a kako sam narastao, morao sam promijeniti klasu. U ‘finnu’ sam se tako susreo s drugim, novim izazovima, primjerice odabirom kombinacije jarbola i jedra za pojedine vjetrove. ‘Finn’ je izuzetno zahtjevna jedrilica, treba snage da bi se njim upravljalo i stalno treba raditi da ga se nauči kontrolirati, jer zbog svoje veličine i teške kobilice nije tako okretan. Treba mnogo vremena provesti u kokpitu da biste razumjeli kako složiti optimalnu kombinaciju jarbola i jedra, stoga je ‘finn’ izazov za svakoga pravog jedriličara. Kad sam naučio kako brod reagira u različitim uvjetima i što treba da bi ga se bolje kontroliralo, taj mi je brod izrazito pomogao u shvaćanju pojedinih kombinacija.

Mislite li da su katamarani budućnost America’s Cupa?

Katamarani su svakako brži, ali postoji i veća šansa za prevrtanje. Treba paziti da nešto ne krene u krivom smjeru. Kao posada, kad smo se morali preusmjeriti s jednotrupne jedrilice na dvotrupac, u prvom trenutku to nam je bio šok. Nismo imali nikakvog iskustva u jedrenju katamaranom, pa smo trebali brzo učiti. Svaki se dan otkrije nešto novo, što stvara uzbuđenje, jer ne znam kamo nas sve to vodi. Naravno da se greške svakodnevno događaju, ali moje mišljenje je da se tako brže uče nove lekcije. Kako godine prolaze, postajem sve konzervativniji, tako da ne mogu dati objektivan odgovor. Treba biti iskren, pa priznati da su katamarani atraktivniji, brži, a to privlači sponzore i gledatelje. Ja se na svakom brodu osjećam dobro i sretno.

Kako vam danas prolaze dani, čime se bavite, gdje vam misli vrludaju dok upravljate nekim brodom?

Bavim se velikim programima, prezaposlen sam. Sjećam se kad je odlučeno da se jedri u America’s Cupu, da se utrkujemo... da smo se našli pred velikim izazovom. Počeli smo jedriti na krstašima klase AC45, koje smo koristili za trening, da se prilagodimo tom načinu jedrenja. U isto vrijeme smo bili zaposleni razvitkom programa AC72 i izgradnjom katamarana koji ćemo porinuti u srpnju sljedeće godine. Ove godine smo mnogo i naporno vježbali jedreći klasom AC45, bili smo vrijedni i zaposleni, jer treba naučiti i svladati razliku između jedrenja jednotrupnim krstašem i dvotrupcem. Sljedećeg mjeseca počinje ciklus regata, od Plymoutha, San Diega, pa Kine, Australije… Osim toga, moja privatna tvrtka Nexus postiže dobre poslovne rezultate, a na kraju, odnosno na prvomu mjestu, je i moja obitelj. Mojih četvoro djece i supruga su moje blago, tako da svaki slobodan trenutak odvajam za djelić sreće i radosti s njima.

U Split ste došli isprobati novu Salonu 38. Kako je došlo do suradnje i koje su vaše impresije iz Dioklecijanova grada?

Moja firma Nexus nudi elektronički paket opreme, te je tako i uspostavljena suradnja s tvrtkom AD Boats. Namjeravamo proširiti suradnje, tako da zajednički planiramo aktivnosti vezane uz promociju i predstavljanje Salone 60. Nadam se da ću njom odjedriti i poneku regatu, u drugoj polovici sljedeće godine, kad bude dovršena. Što se tiče Salone 38, da budem iskren izuzetno sam pozitivno iznenađen kako je to dobro izbalansiran brod. Ovaj model ima kobilicu koju je oblikovao dizajner Jason Kerr, koji je radio i na brodovima klase America’s Cup. Postavljanjem nižeg težišta Kerr je bitno poboljšao odnos težine broda i balasta. Sviđa mi se kormilo, mislim da je izuzetno važno kad imate osjećaj da lako upravljate brodom, a Salona 38 je usto i vrlo komforna jedrilica. Inače, drago mi je doći u Hrvatsku, ovo je moj treći posjet Splitu, i moram vam iskreno priznati da volim raditi s vama Hrvatima. Vrlo ste dobri ljudi, susreo sam neke s kojima sam jedrio u dvobojima i uživao podijeliti radost. Uvijek sam primljen srdačno, vaša gostoljubivost je iskrena, slična našoj novozelandskoj. Volim nogomet i uvijek kad igrate navijam za vas, jer ste odlična momčad i strastveni što se sporta tiče. Split je predivan grad, Dioklecijanova palača je fascinantna, ne znate koji privilegij imate što živite u tako lijepom gradu, gdje se može jedriti i uživati u vizuri grada i prekrasne okolice.

Dean Barker kormilar je u posadi sindikata Emirates Team New Zealand, momčadi poznatoj po ‘nadimku’ Black Magic, koja za mjesec dana kreće u ponovni pokušaj osvajanja America’s Cupa. Veliki Rassell Coutts je 2000. godine prepustio kormilo tada 28-godišnjem Deanu, pri vodstvu od 4:0, da pobjedom nad Pradom osigura ulazak u kuću slavnih. Iako je, nakon toga, dvaput izgubio u finalnoj regati, 2003. i 2007. godine, danas su on i njegova posada najveći izazivači američkoj posadi pod stijegom Oracle BMW. Našavši se, u glavnoj ulozi, na splitskoj premijeri nove jedrilice Salona 38, Dean je - prigodom trećeg boravka u Splitu - prvi isprobao taj brod, za kojeg njegova tvrtka Nexus iz Švedske isporučuje sve instrumente posebnih performansa. To je bio razlog da u ekskluzivnom intervjuu porazgovaramo s njim o moru i svim užicima što ih jedrenje pruža.

Zašto ste izabrali jedrenje i što vam ono zapravo znači?

Kao dječak sam zavolio taj sport, prvo je to bio moj hobi, ali je ubrzo, preko natjecanja, zavladao cijelim mojim bićem, da bi na kraju postao i moja profesija, karijera. Danas je to moje zanimanje kojim zarađujem za život, ali sam uspio spojiti s njim i veliko zadovoljstvo, uživanje. Naravno da sam zbog toga izuzetno sretan i zadovoljan, jer predivan je osjećaj kada se natječeš protiv vjetra, morskih struja, često i nevidljivih protivnika. Tada suparnika ne vidim kao nekoga koga treba poraziti, nego kao partnera koji će mi omogućiti da osjetim sve draži što ih jedrenje pruža. Premda moram napomenuti da postoje i oni koje jedrenje doživljavaju isključivo kao posao, ali ih ne razumijem: ako nema uživanja i poštovanja protivnika, tada govorimo o nečemu za što se nikad nisam zalagao. Jedrenje je prelijep sport, gdje svaki put kad zajedrim doživim neki novi fantastičan osjećaj, koji me čini sretnim čovjekom, zato svakomu preporučujem da se uhvati škote i kormila.

Jedrenje je na Novom Zelandu prije 25 godina bilo poprilično zanemareno, a onda je sve krenulo: vlada je shvatila da ulaganje u taj sport donosi najbolju reklamu za jednu otočnu zemlju. Kako je danas taj sport pozicioniran i koja je vaša uloga kao jedriličarske zvijezde?

Jedrenje je dugi niz godina bilo sporedan sport u našoj zemlji, bilo se vrlo teško probiti na nekom natjecanju i odjedriti regatu na visokoj razini. Imali smo sreću da se shvaćanje promijenilo, počelo se ulagati u mlade, pa se kupnjom brodova i organiziranjem velikoga broja malih natjecanja počelo polako napredovati... rezultati su se počeli stidljivo pokazivati, što je sve više nas mladih povuklo da se ozbiljno prihvatimo jedrenja. Zatim je došlo i natjecanje u America’s Cupu, što je za našu malu državu bila velika stvar.