François Zuretti kaže da je kao dječak želio biti političar, ali da je s talijanskim genima i francuskim duhom teško mogao završiti u tako nemaštovitom zanimanju! A upravo mu talent nije dao mira, pa se vrlo brzo ‘preorijentirao’ na arhitekturu i dizajn unutrašnjosti zgrada, brodova, vozila. Prvi projekt bio je neobičan: oblikovanje pogona za obradu biološkog otpada i preradu u kompost. Ubrzo nakon toga je za saudijskoga poslovnog čovjeka Adnana Khashoggija i njegovu grupu Triad dobio zadatak uređivanja luksuznih vila, pa je prilikom dogovaranja o tom poslu i na poslodavčevoj jahti, veličanstvenoj 85 m dugačkoj Benetti Nabila, ‘popravio sitnicu ili dvije’, kako danas kaže sa zločestim smiješkom. Već 1979. Zuretti se pridružio vojsci dizajnera i dekoratera koja je za kralja Hassana II. preuređivala kraljevsku palaču, a osam godina kasnije seli se u Švicarsku s namjerom da otvori vlastiti studio - ali vrlo brzo nakon toga dobiva zadatak preuređenja jahte Blohm & Voss Eco (74,50 m) za njezinog tadašnjeg vlasnika, jednoga uglednog Meksikanca. Nakon toga Zuretti je dobivao sve veće i sve važnije poslove. Tako je jednoga jutra, dok je bio u audijenciji kod kralja Hassana II., primio poziv od klijenta iz Hong Konga, koji mu je ponudio da uredi njegovu jahtu Ambrosia - koja je tada tek bila u izgradnji. Dotičnog klijenta na Zurettija nije uputio nitko drugi nego Paolo Vitelli. Nakon tog zadatka, suradnja s Benettijem (i dotičnim klijentom) se nastavila... i to sve do današnjih dana. Ipak, Zuretti tijekom svoje karijere nije dopustio da mu itko prišije titulu kućnog dizajnera; premda je njegova povezanost s kućom Benetti od početka karijere itekako snažna, Zuretti cijelo to vrijeme surađuje i s nizom drugih klijenata sa svih strana svijeta. Tako trenutno radi na jednoj jahti od 76 m i jednoj od 100 m, od kojih nijednu ne gradi grupa Azimut-Benetti.

Zuretti svakom projektu prilazi i s praktične strane: ne dopušta si ‘umjetničke slobode’ inače uobičajene za ovaj svijet. Na svakom dizajnerskom projektu surađuje s petoro pomoćnika, u trajanju od četiri do pet mjeseci intenzivnog rada, te uz standardnu cijenu od 13.000 eura po četvornom metru i dodatnu tarifu za realizaciju posebnih želja klijenta koji si to mogu priuštiti. Ako je to ikako moguće, Zuretti na kraju obavljenog posla na svakoj jahti koju je uredio voli provesti nekoliko dana - po mogućnosti u društvu vlasnika - da bi se uvjerio da je stvorio ugodan ambijent. Takvu ponudu smatra kurtoazijom.

Kako je počela vaša suradnja s Benettijem?

Paolo Vitelli mi je ponudio suradnju 1988, kad sam bio u posjetu tom brodogradilištu. Naime, ponudio mi je da me povede na sastanak s jednim američkim klijentom koji je upravo bio potpisao ugovor za gradnju jahte. Dobio sam taj posao, uređenje jahte Shamwari (45 m) nakon tri 3D nacrta i jednog posjeta Los Angelesu. Nedugo nakon toga George Nicholsons u Benetti je doveo jednoga novog klijenta, imućnog Meksikanca, i meni je povjereno uređenje njegove jahte Argentum (40 m).

Kako ste se nametnuli kao glavni dizajner u Benettiju?

Ne bih rekao da sam se nametnuo. U početku sam surađivao s Azimutom u Torinu i Viareggiu, nakon što je otišao Terence Disdale, koji je razvio karijeru na sjeveru Europe. S vremenom su pak projekti za Azimut Torino i Viareggio povjereni Carlu Galeazziju, a ja sam preseljen na veće projekte, Benettijeve serije Legend, Tradition, Mediterraneo, Classic Supreme, Vision Supreme i Imagination. Isto tako sam s vremenom počeo surađivati i s razvojnim odjelom Benettija, čijim sam projektantima prenio svoje znanje i pomogao im da razviju vlastite dizajne interijera za ‘custom’ jahte duljine između 50 i 70 m. Tako sam se ja mogao posvetiti istaknutijim projektima, onim posebno zahtjevnim. U karijeri sam dosada dizajnirao 53 jahte, od čega 30 za Benetti.

Postoji li tipičan Zurettijev stil i kakav je?

Ne bih ga baš nazvao stilom, ali u svakom slučaju slijedim određene ideje, određene temelje; primjerice, držim se kombinacije suvremenog i klasičnog stila, stvaram udobne jahte na kojima nijedan detalj nije prepušten slučajnosti, rekao bih da težim savršenstvu. Svakom projektu pristupam profesionalno, pokušavam detaljno saznati što klijent želi, saznati kakav mu je ukus i koje su mu i želje i potrebe. Vjerujem da pretvaranje svega toga u stvarnost, interpretacija želja klijenata, ne nosi moj osobni pečat; nadam se da se moja ruka ne vidi previše. Klasika je svaki prostor podredila strogim pravilima, moderna je prostor rastavila na sastavne dijelove i ispremiješala ih - ja nastojim pomiriti to dvoje i stvoriti prostor koji odiše mirom, koji je ugodan i nenametljiv. Ako se klijentu moj projekt svidi, to shvatim kao profesionalnu pohvalu, a ne kao hvalospjev mojem egu. Ne znam znači li to da sam uspješno obavio zadatak s tehničke strane, ili da sam uspio uistinu upoznati klijenta.

Kao dizajner, morate slušati što vam klijent kaže i držati se toga; pruži li vam se katkad i prilika da klijenta uputite u pravom smjeru ako ga već sam nije pronašao?

Svatko od nas mora slušati klijenta, to je minimum. Ako ga uspijemo pogurnuti u pravom smjeru ili uvjeriti u bolju ideju, tim bolje, ali ta suradnja ima razne stupnjeve. Na početku svakog projekta klijentu moramo detaljno objasniti sve prednosti i mane svake njegove želje. Zatim klijent dobro o svemu razmisli i daje nam detaljne upute što od nas želi, a mi mu kažemo što će od toga biti izvedivo, a što ćemo morati promijeniti. Ovaj dio je uvijek riskantan, pa te potrebne promjene najčešće nastojim predstaviti u prijateljskom tonu. Na kraju svi sve znaju i ostaje samo da vam klijent da odriješene ruke, ili da odbijete projekt. Danas se projekti predstavljaju uz pomoć 3D programa, koji klijentu omogućavaju da bolje upozna koncept, da razgleda sve i da unaprijed onemogućimo greške zbog različitih interpretacija.

Jeste li se ikada od samog početka projekta sprijateljili s nekim klijentom? Pomaže li dovoljno, olakšava li zadatak?

Jesam, kako ne, ali uvijek zadržavam određenu distancu i znam gdje mi je mjesto. Na projektu inače možete raditi mjesecima, čak i riješiti mnoge probleme, a da se niti ne susretnete s klijentom. S druge strane, neki od mojih bivših klijenata danas su moji bliski prijatelji; primjerice George Nicholsons (za kojeg sam uredio Eco) i Emilio Azcarraga, koje danas smatram i svojim mentorima, te Ambrous Young, koji se prema meni odnosi očinski iako je za to daleko premlad...! S mnogim sam klijentima ostvario uspješnu suradnju upravo zato što smo se povezali na osobnoj razini, iz takve veze često proizađu krasna i sasvim neočekivana rješenja. Primjerice, projekt Lady Lola, suradnja s klijentima, gospodinom i gospođom Hagadone, pokazala se kao jedno od najljepših iskustava ikad i za mene osobno i za brodogradilište.

Koji su vam trenutno najdraži materijali? S čime volite raditi?

Volim drvo neobične strukture, čvornata drva, tamne lakove i ‘matt’ lakove, brušene ili pjeskarene površine. Trešnja je sada sve rjeđa, a hrast ju slijedi, dok se svijetla orahovina probija prema vrhu. Koža je također sve ‘neurednija’, namjerno nepravilna, teksturirana prošivanjem (Hermes - Foglizzo - Spinneybeck - Townsend Leather - Studio Art). Koristim sivkasti kamen, tamnosmeđi kamen s neobičnim završnim slojem, bijeli mramor Mystery, bijeli oniks s pozadinskim osvjetljenjem ili na osvijetljenoj površini (Antolini - EDM - Lapidis). Koristim staklo, obojenu smolu, plastiku, lakirano staklo, sve to s pozadinskim osvjetljenjem i u kombinaciji s prirodnim materijalima (Quantum), umjetne tkanine poput alcantare i majalite, ali većinom prirodne materijale i sirovu svilu (Kieffer - Bisson Bruneel), te tapisone od prirodnih vlakana, odnosno od svile, lana, vlakna iz drva banane i ljuske kokosa (Tai Ping - Dines - Pinton). Također koristim metale, najčešće kompozite, i to matirane površine (Metalcomposite - Muquet), sintetske materijale poput coriana, crystalplanta i bencorea, te prirodne materijale za ‘etnički’ ugođaj, drvo banane, ljuske kokosa, palmino drvo...

Shvaćaju li brodogradnja i dizajn interijera ekologiju ozbiljno ili i dalje uzimaju iz prirode sve što im treba samo zbog estetike?

Ekologija je danas ozbiljno shvaćena, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je komercijalno isplativa i privlačna klijentima. Osobno smatram da je ekološka svijest obaveza svakog od nas. Brodogradnja je napravila mnogo toga u polju ekologije, pa većina jahta danas na neki način poštuje okoliš. Tu su štedljivije LED svjetiljke, iako dobivanje energije iz solarnih ploča još uvijek nije ni isplativo, ni praktično. Isto vrijedi i za alternativne pogonske sustave; pokušaji su tu, ali zasad su nedovoljno privlačni iz niza razloga. Jahte današnjice većinom su opremljene novom generacijom sustava za zbrinjavanje i pročišćavanje otpadnih voda, što bi im, kao prijevoznom sredstvu koje se kreće upravo tim elementom, trebao biti prioritet.

Mi dizajneri dajemo sve od sebe da jahte budu što lakše, dakle da trebaju i slabije motore, te uvijek predlažemo klijentima prirodne materijale prije svega, ali i one dobivene na ekološki prihvatljiv način; drvo iz plantažnih šuma, dakle uzgojeno, lakove i boje koji ne zagađuju, prirodne tkanine, metal koji izgleda kao krom, ali ne sadrži taj štetni element. Industrija je osmislila i sustave za klimatizaciju koji omogućavaju reciklažu zraka.

Pomislite li ikada da biste se trebali okušati u dizajnu vanjskih linija jahte? Za koji biste se stil tada odlučili?

Sada su to dva odvojena zanimanja, a prije svega dvadeset godina službeno sam bio najobičniji arhitekt po zanimanju! Svu svoju energiju ulažem u dizajn interijera i u tome sa svakim projektom želim biti sve bolji. Mislim da za dizajn vanjskih linija jahte treba imati vrstu talenta koji ne posjedujem. Svoj doprinos nautičkoj industriji dajem na svoj način, te suradnjom (često vrlo prijateljskom) sa svim drugim stručnjacima i ‘igračima’ unutar industrije, dizajnerima, brodograditeljima i klijentima. Uređenje unutrašnjosti nema nikakvih ograničenja, jedina je granica mašta dizajnera. Ipak, moramo voditi računa o mnogo faktora, od kemijskih i meteoroloških obilježja nautičkog okoliša, do organizacije života na brodu. Jahte su danas krasne pozornice za mnoge nove tehnologije i uređaje svake vrste, ali svaki je projekt poput kirurške operacije, precizan zahvat kojim se mora stvoriti najbolji mogući ugođaj za vlasnika, goste i posadu.