Ostavština s više od dvije tisuće radova, od malih do monumentalnih skulptura, s reprezentativnim kronološkim presjekom umjetnikovog opusa, već pet godina čeka smještaj dostojan Vaskove veličine. Svi su za prezentaciju, međutim, svi čekaju tko će učiniti prvi korak i u dobro ga pretvoriti. Kako se taj potez oteže, jer treba izvagati onako ‘po vlaški’, čini se da će se sve otegnuti u nedogled. Zašto se skulpture Vaska Lipovca ne množe po cijelomu Dioklecijanovom gradu, gdje bi ti vedri likovi u prostoru mamili osmijehe na lica prolaznika, svjedočeći ljepotom što ju podjednako razumiju likovni kritičari, povjesničari umjetnosti, laici, pa čak i mala djeca, upitali smo slikareve sinove, Ranka, Marka i Marija. ‘Naravno da bismo to voljeli’, uglas kažu. ‘Štoviše, obitelj je pokrenula inicijativu za osnivanje Galerije ‘Lipovac’, u kojoj bi se trajno čuvala, obrađivala i prezentirala umjetnikova djela. Bio bi to doprinos kulturnoj ponudi grada Splita, kao i poticaj suvremenoj likovnoj sceni. U tom smislu priželjkujemo neki veći reprezentativan prostor, jer je atelje veličine stotinjak kvadrata premalen za prezentaciju fundusa, premda nezaobilazan u projektu Galerije kao memorijalni dio. Poželjevši prenijeti javnosti Vaskovu radnu atmosferu i njegov svijet, osnovali smo 2006. godine Udrugu ‘VAL’, radi očuvanja i unapređenja brige o umjetnikovom djelu. Izdavanjem i promocijom monografije ‘Erotika’, kao i obilježavanjem 80. obljetnice rođenja i 5. obljetnice Lipovčeve smrti, htjeli smo učiniti prvi korak prema stvaranju buduće Galerije, a to je i svrha manifestacije ‘Dani otvorenog ateljea’, srijedom od 17 do 20 sati, kada se može slobodno razgledati njegov atelje u Vukovarskoj 8. Grad Split je imao sluha za te naše inicijative, pa je i prihvatio pokroviteljstvo nad tom manifestacijom. Nakon tog koraka, sad je potreban konkretan potez od strane grada da bi se ostvario i krajnji cilj. Naše su obiteljske želje da se to što prije dogodi, ne bi li mnogi osjetili, vidjeli i uživali u Vaskovom svijetu veselja i dobrote.’ Od Lipovčevih spomeničkih radova treba, na prvomu mjestu, istaknuti spomenik košarkašu Draženu Petroviću, postavljen u Olimpijskom muzeju u Lausanni, a od urbanih instalacija skulpturu ‘Crveni cvijet’, ispred zgrade Ekonomskog fakulteta u Splitu, dok su, od sakralnih radova, njegovo najvažnije remek-djelo vratnice crkve Blažene Ozane Kotorske, izvedene u bronci u njegovu rodnom Kotoru. Nedavno, u neposrednoj blizini Lipovčeva ateljea, na križanju Vukovarske i Riječke ulice, Split je dobio ‘Plavo stablo’ - niklo ‘iz čista mira’ - koje simbolički govori o gradskom krajoliku i veselju koje donosi ljudima. On je izvrstan primjer kako javna površina može imati veseo karakter te kako postaje svjetionik koji u dubini i širini navješćuje vrijeme ljudskije od našeg, oživljavajući pritom urbanu zonu, donoseći prostoru život, kako reče Ive Šimat Banov. Rijetki su umjetnici koji su se odnosili s toliko poštovanja i ljubavi prema tjelesnoj ugodi, doživljavajući malena zadovoljstva kroz hranu i ljubav, kao Vasko. Bio je pripadnik stare škole, koja je stvorila svoj otisak, karakter, lako prepoznatljiv opus, i nije se dao zavarati današnjim okrutnim estetskim mjerilima, izgladnjivanjem, da bi se stekla ljepota. Njegova gospoda i dame djeluju sasvim neopterećeno svojom (pretjeranom) pretilošću, uživajući u svijetu mira, vedrine, hedonizma, zadovoljstva samim sobom. Likovno je čist, jednostavan, kompletan i kompleksan umjetnik, pun nostalgije u sjećanju na djetinjstvo, na bucmaste lake dame, kapetane, svijet mornara, ljubavnica, veslača, biciklista... koketirajući s erotikom, ali uvijek dodajući ton vedrine i umirujućih elemenata.
Bio je suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića, postmodernist u čijim su se radovima, posebice scenografijama, prepoznavale četiri tematske cjeline: Mediteran, sport, sakralno i erotika. Taj opus bio je prepun kolorita i istančanog humora, zahvaljujući kojem je mijenjao, s mnogo ukusa, panoramu naših sjećanja. Očijukajući sa sportom, dodirnuo je krajnost, prikazujući čovjeka sa svim manama i vrlinama, u istinskoj radosti življenja. Završni blok crteža na malim listovima papira, nastao na bolesničkoj postelji, bio je njegov posljednji zalog vedrine u kojem se vremešne debeljuce vole strasno, na sve načine. Sluteći kraj, njegova umjetnost je u njima dosegla vrhunac hedonizma, kako je primijetio njegov prijatelj Ivan Pavičić. Ulazeći u atelje, kao mjesto za opuštanje, doživljaj je vrhunski, načas nas ostavi bez daha. Odjednom ti likovi prepuni pigmenta, utopljeni u podlogu, skulpture... ožive ostajući u stavu mirno i kao da nam namiguju, koketiraju, usmjeravaju srce na ljepotu trenutka. Tad se u tišini uma osjeti bogatstvo glazbe za oko, a to je zahvalnost za doživljeno.