Ono što je oduvijek privlačilo splitsku nogometnu publiku jest kriterij znanja i igranja nogometa, te umjetnički dojam. Srčanost, hrabrost i  ljubav prema voljenom klubu, upravo takav profil ima nogometaš Darijo Srna, danas u ulozi kapetana ‘vatrenih’ i Šahtara, kao jedan od najvrjednijih eksponata i najvažnija karika. Svojim pristupom nogometne igre postao je miljenik Torcide, a ona mu je uzvratila i nagradila ga trofejem ‘Hajdučko srce’. Srna je često gospodar čarobnog trenutka na nogometnom terenu kad izvodi slobodne udarce, ili kad se kao vihor probija po desnom krilu i centrira na ‘trepavice’ napadačima, kojima tada nije teško poentirati. Nedavno mu je stigla još jedna pohvala u nizu, kad je uvršten u idealnu momčad europske Lige prvaka. Danas, kada još nema mjesta i vremena za opuštanje, u njegovu samozatajnom svijetu dobrota svijetli kao svjetionik. Nije mu potrebna blagorodnost ni nagrada, već samo saznanje da je zbog toga netko sretan, dok mu osmjeh ne silazi s lica. 

Kako ste postali nogometaš?

Rođen sam u Metkoviću, gradu rukometa i nogometa. Nisam imao drugog izbora, pa sam se opredijelio za nogomet, a razlog su bili moji prijatelji, pa i obitelj koja je bila privržena tom sportu. Promatrajući treninge, otac me polako uvodio u taj svijet, gdje sam se prvo zabavljao, a tek kasnije sve shvaćao puno ozbiljnije. On me je usmjeravao, uvjeravao kroz priču i igru, da je nogomet divna igra puna uzbuđenja. Tako sam dobio temelje, a nadogradnja koja je došla kasnije u Hajduku, bila mi je puno olakšana. Tu fazu kad se prihvaća svakodnevni rad, koja je ustvari velika obaveza i postaje način življenja, usadio mi je moj otac. Nije uvijek bilo bajno, međutim prisjećam se brojnih razgovora s ocem koji me je uvijek sokolio i uvjeravao da ću biti dobar igrač, ali i nagovještavao da bez truda i odricanja nema uspjeha. Moja želja nije bila upitna, ali me je on od prvog dana kad sam na treningu udario loptu, odgajao kao nogometaša.

Koja je to strast, uzbuđenje igrati balun?

Kada je pun stadion, a protivnik atraktivan, i još k tome da je utakmica  značajna - to je ono što svaki nogometaš priželjkuje. Tu strast je vrlo teško opisati, ali sama pomisao da igram pred punim Poljudom, gdje se čuje svaki glas, kada teren i kompletan stadion podrhtavaju, a najbolja publika na svijetu vas nosi, daje potoke adrenalina. Nadalje, medijski pritisak mi i daje tu draž, da mi je ponekad teško i zaspati uoči utakmice, uza strah koji je prisutan u pozitivnom smislu, jer to je igra u kojoj ne pobjeđuje uvijek bolji. Kod mene postoji želja da uvijek dam sve od sebe, ali postoje i ‘lošiji dani’. To je igra puna emocija, velikog uzbuđenja, e to je razlog zašto igram nogomet.

Koliko trener može utjecati na igru, odnosno što volite kod trenera?

On je važan čimbenik u stvaranju igrača, njegove forme, odabira prave pozicije i atmosfere u kolektivu. Ali, ta vjera mora biti obostrana. Trener unosi duh u momčad, pozitivnu atmosferu i izvan igrališta. Ne vjerujem da prosječan trener od fenomenalnih igrača može napraviti veliku momčad, ali pravi trener s prosječnim nogometašima može napraviti veliki rezultat. Obožavam trenere koji su prvenstveno obični dragi ljudi, koji znaju napraviti prvenstveno zdravu atmosferu i zdrav kolektiv. To je po meni presudno u pokušaju stvaranja dobrog rezultata.

Što znači biti kapetan?

Kada sam prvi put primio kapetansku traku, u Šahtaru prije pet godina, osjećao sam veliki teret na leđima, veliku odgovornost za mene kao stranca. U prve dvije sezone osvojio sam dosta toga, od prvenstva, kupa, superkupa, na kraju i kup UEFA. Praktički sam doživio svoj kapetanski san. A onda je došla i kapetanska traka u reprezentaciji, koja je posebna čast. Pored toliko dobrih ljudi i dobrih nogometaša, da je odabir pao na mene, e to nisam sanjao ni kao mladi igrač koji je uvijek sanjao neki poseban san. Uz veliku odgovornost koju sada imam, meni je izuzetno lako biti kapetan ‘vatrenih’, jer se toliko dobro poznajemo, uvažavamo, bez fige u džepu, da je svakom radost igrati i na treningu, a kamoli na terenu.

Zbog specifičnog načina življenja, koji su vam gušti izvan nogometa?

Uživam s mojom obitelji, ženom i kćeri kojoj je jedanaest mjeseci. Smisao života se promijenio otkada je ona stigla u moj svijet. Sada poslije treninga žurim vidjeti njezin osmjeh, čak mi i plač ne smeta. Taj vjesnik radosti nosim i sad dok razgovaram s vama, kada bacim oko na njenu sliku. Nijedan gol, nijedna utakmica mi ne donosi toliku radost kao moja kći i obitelj, ali i odgovornost kao oca i supruga.

Split, Hajduk…

To je posebna priča, moja prva ljubav koja vječno  traje. Tamo sam doživio onu zaljubljenost u nogometnu loptu, klub, osjetio neku posebnost. Iako je to trajalo relativno kratko, imao sam sreću doživjeti toliku uzbuđenost i ljepotu trenutka u dresu najdražega kluba. Na kraju mi je klub i omogućio da se dobro prodam u Šahtaru, gdje sam već osam godina. A i najdraže, najveće priznanje koje imam - ‘Hajdučko srce’, dobio sam od Torcide. To su posebne emocije, posebni navijači, na kraju i posebna ljubav. Za mene je Hajduk kao klub potpuno odvojen od svih ostalih.

Kako je igrati u Ukrajini?

Danas u Ukrajini, u Šahtaru, užitak mi je igrati. To je jedan ambiciozan klub, koji konstantno napreduje, koji je danas među osam klubova u Europi. Ima iznimnog predsjednika i trenera, a ono što je bitno jest da klub želi rasti. E, u takvoj momčadi mi je užitak igrati, jer smo zajedno rasli, a i dalje stremimo napretku. Klub nema statičnost, golo preživljavanje, jer ruku na srce, ja više ne igram prvenstveno zbog novca. To mi je bilo važno dok sam se probijao i stvarao ime, budućnost. Danas igram zbog ljubavi prema nogometnoj lopti u velikom klubu, gdje je sve na svom mjestu, i koji grabi velikim koracima k još većem cilju.

Što volite najviše igrati i s kim?

Počeo sam kao ‘polušpic’, pa vezni, a danas igram beka. Trener Mircea Lucescu je taj koji me je otkrio na poziciji beka, isforsirao i trpio. U početku nije bilo bajno, ali se danas dobro nosim na toj poziciji, na kraju sezone sam izabran u idealnu momčad europske Lige prvaka, tako da veću pohvalu nisam mogao ni dobiti. Dosta je igrača koji su mi simpatični i dragi, ali poseban dojam je ostavio Eduardo da Silva. Ima nevjerojatnu mirnoću kada je pred protivničkim golom, hladan je i inteligentan, uz potez koji oduševljava. Zatim slijede Pršo, Rapajić, Olić, Tudor, Modrić , igrači svjetskog potencijala uz koje sam se i ja formirao, nadograđivao i rastao kao nogometaš.

Ide li vaša karijera u smjeru ostanka u Šahtaru?

Ja se iskreno nadam; danas sam u najboljim nogometnim godinama i kapetan sam momčadi koja ima veliku budućnost, a mene poštuju i grade momčad i na mojoj malenkosti. Ta momčad želi napredovati, a to je ono što me najviše veseli. Šahtar nije Split ili moj Metković, koji mi nedostaju u svakom pogledu, od mirisa, sunca, mora, zraka. Ali, tamo sam već osam godina, i danas mi je mnogo lakše kad je moja obitelj uza me.

Koliko je povjerenje važno u momčadi u kojoj ste kapetan?

Ništa ne valja ako ono nije obostrano i iskreno. Bez njega nema kvalitete, dobre atmosfere, na kraju nema ni rezultata. Kao kapetan sam produžena ruka trenera, a ako se neke stvari ne postave pa krenu loše, naravno da moja kapetanska riječ dobiva na težini. Ne zato jer ja to želim, nego zato jer sam izabran da, kao kapetan, svojim autoritetom branim integritet trenera i kompletne momčadi.

Gdje sebe vidite nakon završene nogometne karijere?

Negdje uz nogomet, ne vidim se kao trener ili kao komentator u novinskoj kolumni. Vjerojatno kao nogometni menadžer ili ‘lovac’ na talente. Znate, ponekad mali trenutak odredi vašu budućnost, a ja bih volio da ona bude kreativna. Naravno da bi mnogi ljudi koje sam upoznao kroz moje nogometno odrastanje dali dodatnu ozbiljnost poslu. Osim toga, moja ishodišta mi daju za pravo kad vjerujem da ću znati odabrati posao koji ću s radošću i zadovoljstvom obavljati.

Kupili ste brod, koliko ga koristite, uživate li na njemu?

Ja sam dijete Metkovića koji je pet kilometara od mora, ali sam ljeti svakoga dana odlazio na more. Obožavam ga, a brod koji sam kupio zajedno s Igorom Štimcem koristim minimalno, ne stoga što tako želim, nego jer tako mora biti. Moja ljetna pauza je vrlo kratka i moj život na moru će dobivati sve više na važnosti kako se bude približavala kraju moja nogometna karijera. Danas su to dva-tri dana, sutra će biti dva-tri tjedna, a ja priželjkujem dva-tri mjeseca na brodu s obitelji. Maštam da se napokon izguštan bez vremenskog ograničenja, pa polako iz vale u valu, upoznati sve čari koja naša Dalmacija pruža. Svugdje gdje dođem prepričavam doživljaje s mora, vjerujte da s tugom i ljubomorom primaju moje doživljaje koji su neponovljivi. Ja sam bio na vrlo malo lokacija, prvenstveno na Braču  i Hvaru, ali u meni raste želja da kapetanski niz nastavim i upravljajući brodom.