Moja rodna Norveška je zapravo otok, uvjerava nas Espen Oeino, kuckajući po tipkovnici kao po klaviru, u pokušaju da nam pomoću Google Eartha objasni kako je postao ovisan o moru. More oko Norveške je tamnoplavo, bistro i duboko, baš kao i oči njezinih stanovnika, a fjordovima zalazi duboko u kopno. Espen Oeino već je s četiri godine bio svjestan tog mora, gotovo crnog u dubokim fjordovima, i već je tada znao da budućnost želi posvetiti brodovima. Njegov djed bio je izumitelj prvoga dizelskog brodskog pogona u Norveškoj, a izleti na more malom Espenu bili su svakodnevnica. Ali, da bi doista ostvario životne planove i zaplovio u budućnost po svojim željama, Oeino je morao napustiti rodnu Norvešku. Studirao je u Rouenu, a Francusku je, kaže, odabrao isključivo zbog sklonosti prema Molièreovom jeziku. Nakon tri godine studija u Francuskoj, engleski, kojim je ranije savršeno vladao, gotovo je zaboravio, ali se svejedno odlučio za nastavak obrazovanja u Škotskoj, gdje na sveučilištu Strathclyde odabire brodogradnju. Brzo nakon studija u svoj ga studio prima Martin Francis i Oeino se nalazi u vrtlogu projekta ECO, jahte koju je kasnije izgradio njemački ‘škver’ Blohm&Voss, a koja je s predviđenih 55 m duljine narasla na 74 m. Samo za ECO Espen je izradio 1.200 nacrta! Dizajn brodova ubrzo je postao ne samo najvažnija stvar u njegovom životu, nego i jedina. Oeino se neraskidivo vezao uz navalni dizajn već projektom Panther, jahtom kategorije ‘hard top’ duljine 32 m, koja nikada nije niti izgrađena, ali je lekcija naučena: nautička brodogradnja okrutan je ‘business’. Početkom devedesetih Oeino shvaća da je dovoljno sazreo za samostalan projekt, a prvog klijenta pronalazi u jedriličaru i arhitektu Albertu Spini. Već 1997.

Oeino otvara vlastiti dizajnerski studio u Antibesu, a prvi njegov projekt gradi brodogradilište Abeking Rasmussen - 52 m dugačku krasoticu prikladnog imena Sea Jewel. Nakon toga slijedi susret s Michaelom Bremanom, tadašnjim direktorom kuće Lürssen - sudbonosan susret, kako se ubrzo pokazalo. Tandem Oeino-Lürssen postaje nerazdvojan, njemačko-norveška suradnja nevjerojatno plodna, a iz nje su proizišle neke od najupečatljivijih jahta ikad, primjerice Skat (2002, 71 m) ili Octopus (2003, 127 m). Oeino nadahnuće za dizajn često pronalazi u samom naručitelju, kao što je to bio slučaj upravo s jahtom Octopus. Građena za Paula Allena, američkog milijardera koji je slavu i imutak stekao razvojem Microsofta, ova je jahta ‘slika i prilika’ životnog stila i filozofije svoga vlasnika. ‘Allen me proveo kroz svoju kuću - cijelu kuću, natjerao me da uđem u svaku prostoriju’, prisjeća se Oeino. ‘Prvo mi je bilo pomalo neugodno, a tada sam shvatio da želi da njegova jahta bude identična ugođajem, a ne samo izgledom ili stilom, njegovu modernom domu u okolici Seattlea, mješavini praktičnog i lijepog. Sastali smo se nekoliko puta, pokazao sam mu neke nacrte i vrlo brzo mi je dao zeleno svjetlo.’ U odnosima s naručiteljima Oeino njeguje povjerenje prije svega, ali ne i slijepo zadovoljstvo svakim njegovim potezom. Kaže da čak i uživa u mogućnosti da klijent odbije neku njegovu ideju - to mu daje ‘gorivo’, tjera ga naprijed, na smišljanje novih ideja. Kamo god pošao, sa sobom nosi blok i olovku, a na dizajniranje ga nadahnjuju i najobičniji predmeti. Bilježi svaku ideju, pa se u tom bloku mogu vidjeti i profil neke buduće jahte od 140 m, 3D prikaz dijela palubne opreme ili dno kakvog istisninskog trupa. Kad se vrati u svoj studio u luci Monte Carla, Oeino okupi svoj tim stručnjaka (na čelu Oeinove ‘posade’ je Pierre Perben) i iz diskusije se polako rađaju konkretnije ideje. U trenutku našeg posjeta Oeino se tek bio vratio iz brodogradilišta Fincantieri, gdje je obavljao posljednju kontrolu projekta Serene 134 m. Trenutno radi na osam projekata, na jahtama duljine između 60 i 140 m. Kaže da je takva pretrpanost jedino što njegov studio pozna - i prava atmosfera za stvaranje. Oeino u budućnosti brodogradnju vidi neraskidivo povezanu s obzirnim odnosom prema okolišu, a kao najvažniji element poštovanja prirodnog ambijenta ističe fleksibilnost pogona i racionalnu potrošnju goriva - primjerice Hanseatic Silver; ovu 74 m dugačku jahtu pokreću dva motora MTU od po svega 3.305 KS, a ona svejedno postiže najveću brzinu od 27 čvorova, jer teži svega 540 tona (građena je od aluminija) i odlikuje se izvanredno finim linijama trupa. Espen Oeino je najzastupljeniji pojedinac među potpisnicima projekata na našoj godišnjoj listi stotinu najvećih jahta na svijetu - projektirao ih je čak deset, dimenzija od 70 do 160 m - i to sve prije navršene pedesete godine života. A što veliki Oeino radi za zabavu? Dizajnira, a što bi drugo; tako je nedavno ostvario uspješnu suradnju s kućom Scalfaro i sada potpisuje i vrlo privlačan ručni sat. Druga najvažnija stvar u životu? Jedrenje - i to najradije oko norveških Lofotskih otoka, u raju čistoće i bistrine.

NJEGOV BROD - SVEGA 15 M!

Vi ste projektant i dizajner eksterijera; jednom prilikom ste izjavili da je uređenje unutrašnjosti nešto sasvim drugačije od ovoga čime se vi bavite. Jeste li još uvijek tog mišljenja?

Jesam, ali sada bih dodao i da je dizajn interijera doista zanimljivo područje. Da se ikad odlučim za dizajn interijera, vjerujem da bih se zadržao na manjim prostorima, primjerice, da klijent zatraži od mene dizajn unutrašnjosti jahte između 10 i 15 m duljine.

Proslavili ste se u segmentu megajahta, najčešće duljine između 40 i 160 m: je li to bilo namjerno ili tek slučajnost?

Slučajnost. Kao pripravnik u studiju Martina Francisa ‘otkrio’ sam brodove dulje od 30 m. Kad sam se osamostalio, shvatio sam da većina mojih klijenata želi upravo vrlo velike brodove. Ali mene jednako veseli rad na brodu od 10 koliko i na brodu od 100 m. Jedva čekam priliku da dovršim vlastiti brod, koji će biti dugačak svega 15 m.

Spomenuli ste ekologiju kao najvažniji element oblikovanja budućnosti brodogradnje. Slijedite li trend ili je to vaše osobno uvjerenje?

Kao i svaki Norvežanin, odgojen sam u apsolutnom ekološkom duhu. Poštivanje prirode nam je u genima, ona je za nas svetinja. Ali kao inženjer brodogradnje naučio sam da je pogon najvažniji dio svakog broda, a na nama je da ga učinimo što čišćim. Hibridni pogon je možda trenutno popularan, ali on je samo jedna faza. Za razvoj brodogradnje je od presudne važnosti razvoj čišćeg pogona, revolucija u pogonu, rekao bih. Proizvođači dizelskih motora već su napravili značajan korak u pravom smjeru. Naravno, posve je očigledno da je najjeftiniji izvor energije ujedno i ekološki jedini potpuno ispravan - vjetar.

Mnoga brodogradilišta danas nude ‘semi-custom’ jahte sve do 80 m duljine. Otkud tolika popularnost takvog načina gradnje?

Vjerujem da brodogradilišta vole ‘semi-custom’ jer se ‘standardizacijom’, rekao bih, potpalublja i trupa, skraćuje vrijeme gradnje i smanjuje trošak za klijenta. Povrh svega, brodogradilišta takvim načinom gradnje usavršuju određene tehnike, optimiziraju ih i čine učinkovitijima. A nadgrađa su različita od jahte do jahte, svaki klijent dobiva ono što želi.

Dopušta li vam suradnja s klijentima izražavanje vlastitih ideja ili ste samo oruđe njihove volje?

Klijenti jako često znaju što žele, ali ne znaju kako bi to trebalo izgledati u praksi. Zadatak dizajnera stoga je upravo to: dovesti klijenta do željenog dizajna. Mi imamo ulogu i vodiča i psihologa, ali povrh svega moramo i stoički podnijeti i povremenu samovolju klijenata. Osobno vjerujem da me takvi izazovi jačaju.

Vrlo često surađujete s njemačkim brodogradilištem Lürssen. Imate li posebne razloge za tako plodnu suradnju?

S Michaelom Bremanom me veže dugogodišnje prijateljstvo, poznavali smo se i prije nego što se on našao u Lürssenu, pa me nije dugo morao uvjeravati u isplativost takve suradnje. Surađujemo vrlo uspješno, ali i ugodno, a temelj uspjeha te suradnje je jednostavno savršenstvo gotovog proizvoda. Gradnja goleme jahte možda dugo traje i doista košta, ali plod cijeloga tog truda je jahta kojoj nema zamjerke. Svaka Lürssenova jahta jednako je popularna među privatnim vlasnicima i ‘brokerima’.