Zašto obožavam dalmatinsku zimu?... Prvo, nema više gužve - mala mista na obali i otocima vraćaju se tisućljetnim ritmovima prirode, ustaljenom poretku stvari; drugo, more opet pripada onima koji umiju ploviti i voljeti ga; treće, opet se čuje lipa domaća rič, judi se sićaju imena bližnjih, dovikuju se s mula na mul... četvrto: opustjele konobe nisu više mjesta u kojima se posjetitelji hrane, nego iznova postaju gastronomski hramovi u kojima se blaguje; peto, ugostitelji opet imaju lijepu riječ i osmijeh za gosta makar taj svratio samo na pjatinić slanih srdela i pô litre plavca; šesto, nikomu više nije priša, nitko ne pogledava na sat, ne provjerava red plovidbe trajekta, ne pita za tečaj ‘švicarca’ ili eura, za tv-program ni novine; sedmo... i najvažnije! - nitko se više ne žali na vrućinu, ni na buru, na kišu, jugo ili tramuntanu, jer se sve prihvaća i razumijeva kao bogomdan dio prirodnog ambijenta, klime, onih jedinstvenih ‘sastojaka’ koji naš Jadran čine najljepšim i čovječjim užicima najsavršenijim dijelom svijeta.
Naime, ne dajem ja ni onu odavno neviđenu kovanicu od jedne aluminijske lipe za sve karibe, havaje, pacifike, maldive, sejšele... odnosno, glatko ih se odričem za samo jedan dodir rukom sjevernoga zida onoga splitskog kafića kraj Zlatnih vrata u kojemu možete položiti dlan na otisak ruke graditelja Dioklecijanove palače - majstora iz daleka, jer se potpisao grčkim pismenima - a nastao prije najmanje 1.700 godina! Onu Dalmaciju obožavam u kojoj bura brije ili jugo urla - valjajući od Otranta val - a na ognjištu dogorijeva korijen masline ili kvrgavo trsje loza iščupanih da bi se stvorilo mjesta za sadnice plemenitih sorata. Kad je svega u izobilju, delicija deliciju preskače, a dekanteri staroga vina jedan drugog sustižu. Kad se gušta u mariniranim inćunima, tustim jesenskim, ili jadranskoj carici svekolike ribe - svježoj srdeli. Onako elementarno: očistite ih uza što manje pranja, odvojite meso od kralježnice, a polovice poredajte kožom nadolje ukrug do ruba tanjura. Poškropite ih limunovim sokom i maslinovim uljem, bacite dva-tri zna krupne morske soli i popaprite također krupno mljevenim crnim paprom, a sredinu ukrasite grančicom kadulje, kaparama i cijelim čêstima češnjaka... pa neka prenoće u hladnjaku. Ispratite tu čudesnu deliciju s dobrim, osebujnim suhim bijelim vinom kao što je paški dobričić, grk iz Lumbarde ili konavoska malvasija. Slijedi glavno - i jedino kuhano - jelo, jer smo na hedonističkoj svetkovini, a ne kirvaju nadobudnih žderonja, koji se u jednom dahu natrpavaju svime i svačim, samo da je medijski proglašeno fenomenalnim. Neka to bude suhi bob s kaštradinom, sušenim ovčjim ili kozjim mesom, kojem se doda (radi masnoće i bogatije arome) kost od pršuta ili odrezak dimljene pancete. Nemate li boba, koga se u suhom zrnu rijetko nađe, valjat će i slanutak, pa čak i ‘običan’ grah. Ali, bob!... Nekoć, uz leću, glavna zimska namirnica cijeloga Sredozemlja, čudesna je kulinarska senzacija kojoj nema ravne. Zrnje boba - pola kilograma, za četiri osobe - prethodne se večeri stavi namakati u hladnu vodu, a ujutro se najprije (u dovoljno vode) stavi kuhati oko 60 dkg sušenoga mesa i domaća kobasica, čemu se doda glavica tanko vodoravno narezanoga luka, četiri-pet česana češnjaka (također tanko narezanih, ali uzdužno), jedna mrkva, nešto korijena i lista celera i peršina, oprezno morske soli, papra i tri lovorova lista, žličica koncentrata od rajčice te dvije-tri žlice maslinova ulja umjerene arome. Kad je meso napola kuhano, a povrće raskuhano, doda se omekšali bob i sve zajedno kuha oko sat vremena na umjerenom ognju. Neki ljubitelji ove sočivice dodaju i malo tjestenine, pužića, pa se dobije svojevrsni pašta-bob, koji doduše zgusne jelo, ali i otme dio arome, čemu nisam sklon - dok svakako preporučam da se već posluženo jelo, u tanjuru, poškropi vrsnim maslinovim uljem. Ta sinteza okusa priziva i bogove s Olimpa, cijeli antički i judeokršćanski Panteon! Uz bob s kaštradinom idu jaka crna vina, od cabernet sauvignona do plavca maloga. E, sad... ako vam nije bilo dosta - neka domaćica pripremi fritula i kroštula; dobro će doći onima koji ne žele okuse glavnoga jela potisnuti u zaborav grudicama nekoga pikantnog otočnog ovčjeg sira, delikatesom kojom bi se ponosila svaka sirarska velesila na Mediteranu. Nema desertnog vina koje bih vam preporučio, koliko god vrsnih nudili naši vinari posljednjih godina - jer mi, balkansko-dalmatinski barbari, ipak najviše vjerujemo plemenitom crnom vinu. Stoga, umjesto prošeka i njegovih inačica, bacite briškulu, trešetu, pismu... E, sad - lipo, reći ćete... valja to onima koji umiju naći ljepote u samoći, u skromnim zadovoljstvima. Tu sam vas čekao! Zar najveća zadovoljstva nisu upravo jednostavna i skromna, a ljepota u ‘doziranoj samoći’ odnosno kumpaniji sastavljenoj od srodnih duša, maloj, ali odabranoj? A zašto takvo uživanje po zimsko-dalmatinsku ne bi bio (grozim se tih riječi, ali...) ‘dalmatinski turistički proizvod’, kojim bi se mizerna 40-dnevna sezona produljila na barem osam mjeseci, koji bi dao posla hotelijerima i ugostiteljima, proizvođačima sastojaka domaće spize, maslinova ulja i vina, sira i usoljene ribe? Ili, pa da ne duljim - jer je pametnima već dosta, a oni drugi ne bi shvatili ni da ispišem Ramayanu i Mahabharatu na tu temu - ne pomisle li ponekad svi ti gorljivi vjernici među promišljateljima o turizmu u nas da će ih (kao i mnoge nedužne!) Svevišnji opako kazniti za zanemarivanje dara što im ga je tako široke ruke udijelio? Ili je pusta zimska Dalmacija već Božja kazna onima koji ničim ne mogu okajati najgori od svih grijeha: pohlepu koja ih nadahnjuje da se za 40 dana žele obogatiti kao da rade cijele godine...