Naš državni poglavar je atipičan državnik s dokazanim kompetencijama i priznanjima u barem dvije struke - kao pravnik i skladatelj. Stidljivo je ušao u svijet politike i u kratkom vremenu prošao sve barijere i procedure te stigao i do najviše državne funkcije. Dobili smo predsjednika koji stavlja moralnost i pravednost na vrh prioriteta državne politike, stvarajući istinski partnerski odnos u novoj regionalnoj politici. Neki političari mijenjajući olovke umisle da će promijeniti rukopis, ne shvaćajući da takve promjene ne mijenjaju stvarnost. Politička karijera Ive Josipovića ima u ovoj priči sjajan predznak i teški ispit. Ako želi biti uspješan, mora spojiti kreativnost (umjetnost) i pravednost (pravo), što mu do sada sjajno polazi za rukom. Vrlo dobro poznaje zakone harmonije i polifonije, razumije odlično pravni sustav, a budućnost njegove karijere ovisit će o čvrstini osobnih karakternih i moralnih vrijednosti. Cjelokupan užitak u zvucima ‘Josipovićeve simfonije’, zapravo je u njegovoj spremnosti da pusti note da se izmjenjuju, a nas da pratimo njihov tok.

U kratkom vremenu uvjerljivo ste prošli sve izazove i zapreke te došli do najviše državne funkcije, čemu to možete zahvaliti?

Zapravo, najveći dio svog života nisam ni promišljao da ću se baviti politikom. Prekretnica je bila poziv bivšeg premijera Račana da budem na listi 2003. godine kao nezavisni kandidat na listi SDP-a. Do tada sam gotovo isključivo bio koncentriran na pravo i umjetnost. U Saboru sam najviše radio na zakonima, na pravnim aspektima politike, dok mi je ova uža, ‘prava’ politika i dalje bila gotovo strana. Prekretnica je, kada govorim o predsjedničkim izborima, nastupila pred novu godinu 2009. kada su mi kolege iz SDP-a, na moje prilično iznenađenje, ponudili da budem predsjednički kandidat, odnosno da se natječem za kandidata stranke na unutarstranačkim izborima. Prihvatio sam, jer je to za mene bio veliki izazov. Sretne okolnosti, način na koji sam pristupio izborima, pa i činjenica da sam se znatno razlikovao od ostalih kandidata, doveli su do toga da sam uspio. Možda je moja prednost bila upravo to što sam atipičan u politici.

Pravo i glazba zapravo imaju nevjerojatno mnogo dodirnih točaka, i jedno i drugo streme savršenom skladu, harmoniji…

Slažem se s vama. Ali imaju i sličnost u apstraktnosti razmišljanja i komunikacije. Sličan je odnos glazbe i matematike. Bilo je jako puno glazbenika koji su kao ‘rezervnu’ struku, onu koja jamči egzistenciju, imali pravo. Evo i naš veliki skladatelj Bruno Bjelinski bio je pravnik. I slavni dirigent Milan Horvat i mnogi drugi. Međutim, malo ih je prakticiralo obje discipline. Ja sam od početka svog školovanja uvijek radio na dva fronta. Završio sam studij prava i Muzičku akademiju, i od samog početka radne karijere bio gotovo jednako angažiran i u pravu i u muzici. Nakon diplome, počeo sam raditi na sudu. Paralelno sam bio aktivan i kao skladatelj. Kasnije sam prešao raditi na Pravni fakultet, ali i predavao na Muzičkoj akademiji, te vodio neke važne institucije hrvatske glazbe, poput Hrvatskog društva skladatelja, Muzički biennale, glazbeni kamp u Grožnjanu, bio prvi potpredsjednik Svjetske federacije Muzičke omladine...

Biti skladatelj znači prije svega poznavati svoj zanat, zakonitost sklada, ima tu i elemenata matematike, fizike. Na čemu ste gradili te svoje skladbe, kako su nastale?

Moj skladateljski opus može se podijeliti na dva dijela. U ranijoj fazi, kao što to obično i biva, kao student i neposredno nakon studija, bio sam stilski pod utjecajem mog profesora i velikog glazbenika Stanka Horvata. On je svim svojim studentima dao dobru školu, usmjeravajući nas prema vlastitom izričaju. Nekome je od nas trebalo više, nekome manje. Ali danas svi njegovi studenti, primjerice Frano Parać, Berislav Šipuš i ja imamo vlastiti, prepoznatljivi glazbeni izričaj. Vrlo brzo nakon studija došla je druga faza, stilsko osamostaljenje i okretanje nečem što su kritičari nazvali postmodernom. To je svojevrsna kombinacija suvremenih skladateljskih postupaka i tradicije, pri čemu se često koriste motivi iz popularne glazbe ili folklora. Upravo je to na neki način i obilježilo veći dio mojih skladbi.

Smatrate li da opus hrvatskih skladatelja 20. stoljeća zaslužuje daleko veću promociju u inozemstvu kao hrvatski brend, a koji bi na neki način Europi bio otkriće?

Apsolutno, mislim da danas imamo, a imali smo i prije, sjajne skladatelje. Podsjećam na stariju generaciju velikih skladatelja poput Papandopula, kojeg su strani kritičari prozvali hrvatskim Mozartom, Odaka, Gotovca, Šuleka, Slavenskog… Suvremeni skladatelji danas su uz bok europskim veličinama, po talentu i kvaliteti svog opusa. Neću ih nabrajati, da se ne zamjerim onim svojim kolegama i prijateljima koje bih možda zaboravio spomenuti. Problem naših skladatelja nije talent i sposobnost da se napravi dobro i kvalitetno djelo, već naša glazbena kultura. Skladateljstvo trpi od sindroma koji često susrećemo u svijetu, a to je sindrom malih zemalja, malog naroda, male kulture. Nismo uspjeli skupiti dovoljno snage da se u promotivnom smislu, u izvođačkom smislu, u smislu plasmana kroz notna izdanja i nosače zvuka, kroz koncerte, prebogatom svjetskom tržištu, posebno europskome pokaže ta kvaliteta koju mi posjedujemo. Vidimo da su neki naši skladatelji, poput Kelemena i Maleca, imali međunarodnu karijeru, ali oni su otišli iz Hrvatske. Apsolutno ima velikih skladatelja među našim muzičarima, kojima upravo zbog sindroma o kojem sam govorio, nije lako. Nedostaje kvalitetnih promotora, sredstava da se ‘pokori’ tržište, snage da se iz jedne male zemlje, male kulture, pa još i svojevremeno ograničene političkim okolnostima, plasiraju na globalnom glazbenom tržištu.

Koliko vam taj kreativan umjetnički nerv danas nedostaje?

Ne bih rekao da mi nedostaje nerv, nedostaje mi vrijeme u kojem bih mogao napraviti nešto na području glazbe. Naime, ja sam u kampanji govorio kako ću u svom predsjedničkom mandatu napisati operu. Nadam se da će to biti moje jedino neizvršeno predsjedničko obećanje. Naprosto nemam vremena, jer radni dan predsjednika traje od ranog jutra do ranog jutra, odnosno cijeli dan, pa ne vjerujem da ću naći vremena i napisati operu za trajanja mandata. ‘Samba da camera’, skladba za gudački orkestar koja se danas najviše izvodi, dokazana je po kvaliteti… Ta skladba je sad već nakupila i godina, i ono što se s njom događa svaki skladatelj najviše priželjkuje: postala je standardni dio repertoara, ne samo hrvatskih ansambala, nego i nekih istaknutih međunarodnih ansambala, što me čini zadovoljnim. Dobila je i neke inačice, kraće i dulje verzije, prerade za druge ansamble. Primjerice ‘Samba brevis’ je kraća verzija koju često ansambli sviraju na bis. Postoji i inačica za četiri gitare, pa za glas i četiri gitare. Dakle, postoji interes različitih ansambala da izvedu ‘Sambu’. Zaista se jako puno izvodila, i to je jedna od onih kompozicija koje su mi najviše uspjele. Ima i drugih kompozicija koje se jako puno izvode, recimo klavirska skladba ‘Igra staklenih perli’, koja je doživjela na stotine izvedbi, od učeničkih, studenskih produkcija, pa sve do istaknutih pijanista ne samo hrvatskih nego i stranih. Isto tako se dogodilo i sa skladbom ‘Jubilus’. Zapravo najveći uspjeh skladatelja je kada djelo postane repertoarno. Ima i onih skladbi koje se samo jednom odsviraju i nikada više, ali to je sastavni dio skladateljskog poziva.

Jeste li zadovoljni odlukom da krenete u političke vode?

Ta odluka je došla nekako spontano, ponajprije na inicijativu tadašnjeg premijera Račana. Novu je dimenziju mojoj političkoj aktivnosti dala i spomenuta nenadana inicijativa da uđem u utrku za predsjednika. Posao političara, ako se ozbiljno radi, ako se osjeća odgovornost, težak je i često neugodan posao. Oni koji misle da je to ono što u Americi kažu ‘easy money’, jako se varaju. Riječ je o napornom, teškom i odgovornom poslu, gdje ste stalno pod lupom javnosti, baražnom vatrom, različitih kritika slijeva i zdesna. Događa se da pogriješite, i to je ljudski. Riječ je o poslu koji je iznimno zahtjevan. Međutim, nije mi žao. Taj posao puno traži, ali i puno daje. Imao sam prilike upoznati velike ljude svjetske politike, od predsjednika Baracka Obame, kancelarke Angele Merkel, predsjednika Dmitrija Medvedeva, Pape, kinesko vodstvo, predsjednike i premijere gotovo svih europskih zemalja... Upoznao sam mnoge velike umjetnike i biznismene, istaknute znanstvenike... Putujući po Hrvatskoj upoznao sam mnoge ljude, ne samo one koji su velike zvijezde gospodarstva, sporta ili politike, nego takozvane male ljude od kojih sam puno naučio o gospodarstvu, poljoprivredi, turizmu, vidio mjesta i prirodne ljepote za koje sam tek saznao da postoje...  U razgovoru s ljudima širom Hrvatske naučio sam zaista mnogo. Nakon mandata, ta će mi znanja ostati kao najveće bogatstvo.

Imate vrlo malo vremena za obitelj, prijatelje, muziku, svoje sitne radosti, koliko mislite da ovim tempom možete izdržati?

Bez obzira što sam rekao da mi radni dan praktički traje cijeli dan, mora biti mjesta i za obitelj, prijatelje… jer izborom za predsjednika, čovjek ne prestaje biti društveno biće. Svi trebamo društvo, ljubav i podršku bližnjih… Bez toga je nemoguće obavljati ovako stresan, naporan i odgovoran posao. Zahvalan sam svojoj obitelji i prijateljima što me trpe, što stoički podnose sva moja izbivanja, probleme koje donosim u kuću i društvo. Moj posao je prije svega žrtva za moju obitelj.  Zahvalio bih prijateljima koji me podržavaju, ne iz nekog političkog interesa, da dobiju ovo ili ono. Podržavaju me jer dijele moju viziju Hrvatske. A druženje s prijateljima, među kojima nisam predsjednik nego samo jedan od njih, iznimna mi je podrška.  

Pravni zanat poznajete jako dobro, koliko ima pravednosti danas, gdje su vrijednosti morala i karaktera upitne, posebno kod mladih?

U Hrvatskoj smo u jednom vremenskom razdoblju pitanje morala stavili izvan politike. Mislim da nema dobre politike bez morala. On je vrijednost koja mora biti sastavni dio politike. Nadam se da dolaze vremena u kojima će to biti sve važnije, vremena u kojima će moral u politici imati sve važniju ulogu. Kada je riječ o pravednosti, svako suvremeno i demokratsko društvo teži da bude pravedno, ali to nije uvijek i ostvarivo. Prvo, zato što pravednost neki put različito percipiramo, a drugo, zato što neki put objektivne okolnosti naprosto onemogućavaju pravednost. Najveći izvor nepravde, ekonomske nepravde, egzistencijalne nepravde, jest činjenica da naši građani nemaju posla ili nemaju mogućnost da žive dostojno od svojih primanja. Naravno da postoji set nepravdi koji su izazvane, da budem slikovit, ljudskom zloćom, zloupotrebom položaja, korupcijom, zanemarivanjem ljudi i njihovih prava. I kod takvih nepravdi možemo i moramo napraviti puno više na njihovu otklanjanju. Istina, ima i onih nepravdi na koje se može teško utjecati, jer su naprosto objektivne okolnosti, pogotovo kad je riječ o ekonomskim. Ponekad vidite nepravdu, ali nemate mehanizam da je uklonite. Nekima, na žalost, naprosto ne možete pomoći. Zato postoji jedno veliko važno područje u kojem svaki političar, bez obzira na stranačku boju koju zastupa, mora biti pravičan. To su one nepravde koje proizlaze iz zloupotrebe, korupcije, iz nepravednih i pogrešnih političkih odluka, neažurnosti i sporosti uprave i pravosuđa. Tu srećemo jedno veliko more nepravdi, tu se moramo znatno više angažirati na njihovu uklanjanju. 

Kao predsjednik sjajno kotirate, krasno ste spojili kreativnost (umjetnost) i pravednost (pravo). To je u politici raritet…

Mislim da je ključna riječ za svaku uspješnu politiku - povjerenje. Građani prihvaćaju političare i onda kada rezultati nisu najsjajniji, ako vjeruju da hoćete, možete i da želite dobro. Tada to honoriraju svojim povjerenjem. Neki put i dobri rezultati, ako nema povjerenja, ne izazivaju simpatije građana. Svjestan sam da je politika takav posao u kojem ne možete biti svima po volji, ali se trudim biti prihvatljiv, naravno ne gubeći ideju politike koju zastupam. Mislim da je, posebno za funkciju predsjednika, važno da okuplja i da nastoji biti kohezivni element društva. Naprosto, društveni razvoj nije iznjedrio bolji mehanizam upravljanja društvom od demokracije. Ona pretpostavlja međusobni nadzor različitih segmenata vlasti. Kod nas, institucija predsjednika mora biti u funkciji stvaranja balansa interesa, mora raditi da legitimni interesi različitih segmenata društva budu ostvareni. Zapravo, predsjednik je i određeni korektiv u odnosu na moguća zastranjenja izvršne vlasti. Demokracija koja se svodi na dizanje ruku i njihovo brojanje može biti vrlo okrutna, s neugodnim posljedicama za one koji su u manjini. Moderno poimanje demokracije nije samo brojanje glasova i većinsko odlučivanje, već i respektiranje prava manjine.

Nekoć smo bili pomorska velesila, a danas smo gotovo beznačajni, kako vi na to gledate, kakve su nam nade?

Žalosno je da je Hrvatska, koja je imala sjajnu pomorsku tradiciju u brodogradnji i u pomorstvu, pala na niske grane u tim djelatnostima. Razlozi su mnogostruki i nisu jednostavni. Dijelom su rezultat globalnih ekonomskih odnosa koji su bili vrlo nepovoljni za brodogradnju. Ali ima i puno naših vlastitih slabosti, neefikasnosti, rastrošnosti, neznanja, pa i nerada. Mislim da traženje krivice samo u političkim sferama ili u međunarodnim odnosima  nije dobro. Ako se ne vide i vlastite slabosti, teško je naći rješenje problema. Moramo pošteno dati odgovor na pitanje zašto je naš brod skuplji nego mnogi isti ili slični izgrađeni negdje drugdje. Moramo se upitati zašto naručitelju poklanjamo ili dajemo milijune dolara kroz pretjerane subvencije i zašto tu sjajnu brodogradnju koju smo imali nismo uspjeli održati kao uspješnu djelatnost na tržištu. Moramo odgovoriti na pitanje zašto nismo uspjeli držati korak s vremenom u pogledu tehnologije, u pogledu inovatorstva, u pogledu efikasnosti rada. Ako želimo sačuvati brodogradnju, moramo pronaći novi model puno efikasniji od ovog koji sada prakticiramo. Slabosti brodogradnje naprosto više ne možemo financirati iz proračuna. Ali, i tu sam optimist. Naši ljudi znaju graditi brodove, imaju tradiciju i želju da očuvamo brodogradnju. Inače, volim istaknuti da sam i po ocu i po majci iz pomorske obitelji. Djed i pradjed su bili znani pomorci iz Baške Vode, a očeva obitelj je imala drveni trabakul ‘Bog snamin’ koji je prevozio teret. Za vrijeme II. svjetskog rata su ga potopili, kasnije je izvađen iz mora, odvučen na plažu gdje je polako propadao. Kasnije je prodan i ne znam što je s njim bilo. Da je preživio, danas bi vjerojatno bio pretvoren u krasan restoran usidren uz obalu...

Koliko nam strateški vojni ciljevi brane da luka Lora, koja ima sve preduvjete, postane središnja luka Mediterana za megajahte?

Luka Lora, kako sada stvari stoje, treba ratnoj mornarici, pa će se pitanje jahti morati riješiti na neki drugi način. Ako se promijene okolnosti, i Lora može poslužiti u civilne svrhe. Vidjeli ste i do sada, Hrvatska vojska je uvijek bila spremna da se vojni objekti predaju civilnim potrebama, ako nisu bili nužni za obranu.

Gdje je po vašem mišljenju najveća šansa Hrvatske kada uđemo u EU?

Čuo sam jednu lijepu, zgodnu izreku: šansa se ne dobiva, ona se stvara. Hrvatska se mora nametnuti Europi u područjima gdje imamo ozbiljne komparativne prednosti; prije svega riječ je o turizmu, poljoprivredi, nekim granama industrije… Potencijalno je i brodogradnja jedna od njih. Hrvatska isto tako ima dobre izglede na polju ekologije. Imamo znatne resurse pitke vode, mogućnosti proizvodnje zdrave hrane, prekrasno more, otoke, tzv. ‘plavu’ i ‘zelenu’ Hrvatsku. U nekim područjima imamo vrlo dobru educiranu radnu snagu koja i nije tako skupa u usporedbi sa zapadom. Investitorima odnos cijene rada i kvalitete radne snage u nekim granama može biti vrlo dobar i povoljan. S druge strane ima i onih grana gdje nije tako, gdje ćemo morati raditi, ponajviše na obrazovanju i uvođenju novih tehnologija. Kad smo kod obrazovanja, tu Hrvatska ima dobre izglede. Imamo relativno kvalitetnu znanost i visoko obrazovanje, bez obzira na česte kritike kojima su izloženi. To govore i rezultati na mnogim našim studijima, pa i na međunarodnim natjecanjima studenata. Imali smo dobar ugled i dolazilo je mnoštvo stranih studenata iz regije, iz Afrike, pa i iz drugih krajeva svijeta.  Otvorenošću sveučilišta i ulaganjem u znanost i obrazovanje možemo obnoviti staru slavu i na naša učilišta privući mnoge strane studente. Kada je riječ o znanosti i visokom obrazovanju, mi smo sada u ključnom trenutku kada moramo provesti reforme i učiniti da nam sveučilišta budu konkurentna u znanstvenom i obrazovnom, ali i u ekonomskom smislu. Ne treba podcijeniti efekt koji na međunarodni ugled može imati činjenica da su istaknuti lideri drugih zemalja školovani upravo u Hrvatskoj...

Obožavate igrati nogomet, čiji ste navijač?

Istina je da obožavam igrati nogomet. Nedavno sam imao manju ozljedu koju sam sanirao, pa se nadam da ću se brzo vratiti svojoj staroj nogometnoj klapi. Dok sam bio mali u kući se oduvijek navijalo, kao i u gotovo svim dalmatinskim obiteljima, za Hajduka. Ali već dosta dugo ne navijam za naše klubove kada igraju međusobno. Vrlo sam nezadovoljan stanjem našeg klupskog nogometa. O neredima da i ne govorim. Tako da mi se navijanje svodi manje-više na reprezentaciju Hrvatske.