Bilo bi divno gledati zvijezde kako se ponašaju, pritom ‘dricavati’ ono što je loše u nama, odstraniti zloću, učiniti sve da na pučini stihija nevolja nestane. Protkan velikim zanosom i zalaganjem, molekularni genetičar svjetskog glasa Miroslav Radman poželio je cijelog života biti Petar Pan - vječni dječarac koji znanje stečeno opažanjem procesa u prirodi i društvu, te razmišljanjem i promatranjem stvarnosti, daruje ljudima. U traženju dugovječnosti, tog eliksira života, mnogi pustinjom lutaju i pitaju gdje je.  A ona je tu, oko nas, u vrtu (u blitvi, kupusu, brokuli, cikoriji, radiću, pomidori…), moru (u srdeli, inćunu, gofu, palamidi…), u suncu, kapljici dobroga vina te uz dvi kapje maslinova ulja da daju životu kolura, te da se potom slobodno razmišlja na temeljima razuma. Krenuo sam s prof. dr. Radmanom u ‘kočiju ugode’, u priču da su najveći životni užici besplatni, o životu koji nije ravna crta i da je poželjnije živjeti dulje nego kraće. 

Profesore, gdje volite da misli vrludaju?

Volim da vladaju slobodno, da me vlastite misli iznenade. Nisam od ljudi koji osjećaju da su dovoljno pametni da bi pronijeli fiksne planove i bili efikasni u realizaciji tih planova, nego volim da u radu, u životu, budem iznenađen. Kad misli vrludaju, najdraže mi je da vrludaju slobodno i čekam te rijetke momente kada nisam ja, kao ego, ispao pametnjaković, jer kad se već predviđa, onda se to zna da nije ništa novo. Ja žudim za iznenađenjima, da mi se dogodi nešto za što mogu reći: ‘Bože, nikada nisam mogao o tom ni sanjati.’

Kada vas je privukao rad u laboratoriju; što znači biti znanstvenik?

Privukao me je kao 21-godišnjaka, kada sam uz pomoć profesora Ivana Supeka upoznao doktoricu Mariju Drakulić iz Instituta ‘Ruđer Bošković’, koja je sjajna znanstvenica, intelektualka i velika humanistkinja. Nisam ni znao da takvi ljudi postoje, imao sam dojam da me voli, iz nepoznatoga mi razloga, netko tko mi nije ni otac ni mati, i to mi je dalo krila. Laboratoriji su grozna mjesta, gdje ste zatvoreni u četiri zida, često prostorije neugodnog mirisa... u biti jedan dosadan prostor. Imao sam sreću da se u takvom prostoru nađem s mentoricom moga diplomskog rada. Stvorila je divan i velikodušan svijet, te mi ga podarila, što je bilo pogotovo značajno kad sam bio u laboratorijskom ‘zatvoru’. Zapravo, meni je sve što nije otvoren prostor - zatvor; ako ne mogu gledati nebo, u beskraj, daljinu... onda mi preostaje da u glavi otvorim beskrajne prostore, da letim, jedrim. Sva moja mladost je tu, u tim otvorenim prostorima naših otoka. Studirajući biologiju, sebe sam vidio na brodu Bios, na otvorenom, a trebalo se mnogo toga dogoditi i stati na drugu stranu vage da pristanem odreći se toga prekrasnoga prostora i slobode.

Koliko ima manipulacije u znanstvenika, varaju li i oni?

Apsolutno, to je profesija i zanat, kao i u sportu, umjetnosti, gdje se mora sresti urođeni talent, velika ljubav da se taj talent i strast razviju, a da čovjek želi biti u tom pošten. Za mene je veoma važno da čovjek radi samo iz užitka, u tom radu dok traje. To je kao divno sviranje ili vođenje ljubavi, jedrenje punim jedrima, kad ne želite da se to zaustavi. Ima znanstvenika koji rade za uspjeh, koji žele da se regata zaustavi kad su oni prvi, jer sebe vide isključivo s medaljom i šampanjcem. Ja uživam u procesu, ne toliko u aplauzu, koji se ponekad i dogodi. Volim komunicirati najradije u kavani, sjesti i ćakulati. Dok ljudi rade za nagradu koja će doći nakon izvršenog rada, onda je tu i mogućnost varanja. U toj žudnji za nagradom u širem smislu, novcem, utjecajem, izborom partnera... ima prijevare i u najboljim institucijama na svijetu, primjerice na Harvardskom sveučilištu, gdje su mladi znanstvenici izmislili lažiranje rezultata. Znanstvenici nisu ljudi neke druge vrste, između sebe se razlikuju mnogo više nego majstori nekog zanata. Meni je, recimo, po mentalitetu bliži bačvar, kalafat ili postolar.

Koliko smo robovi svojih gena?

Mnogo više nego što bismo to željeli, jer to mislim i za sebe. Najodređeniji smo genima, jer svaki spermij, a u jednom ih ejakulatu ima od 100-300 milijuna, nosi svoj gen, a ima nas aktivnih dvije milijarde muškaraca u svijetu, pa to pomnožite. Ne postoje identična dva, dakle kada bi neki par mogao stvarati, rađati milijune potomaka, nikad se ne bi dogodilo da se od istih roditelja rodi dvoje identične djece. Svi smo različiti, postoji takozvani polimorfizam, jer je razlika u genima između dvoje ljudi tolika da se, kad se oplođene jajne stanice počinju množiti, stvara svakoga puta različit mozaik. To je lutrija, tu ima i pobjednika i gubitnika. Izvor beskrajne patnje je upisan u genima, kao i izvor talenta, zdravlja i energije. Oni koji su bili loše sreće, žrtve su bez svoga doprinosa, nisu krivi, a oni koji jesu imali sreće da budu pametni, lijepi i atraktivni, puni energije i zdravi, trebaju znati da to nije njihova zasluga. Kada bismo si usadili u glavu da se ne pravimo važni, da se ne ‘pušemo’, jer to nije naša zasluga, mnoge od socijalnih komplikacija ne bi se zbivale. S druge strane, oni drugi plaćaju cijenu svojim patnjama, cijenu te ljudske raznovrsnosti. Ako ne budemo htjeli izbaciti samo te točke, a samo je jedno slovo krivo, i izvući patnje, imat ćemo i dalje ono što imamo. Hranit ćemo neefikasnu farmaceutsku industriju, koja ničim osim antibioticima ne liječi, nego samo ublažava patnju.

Je li moguće utjecati na emocije, na osjećaje; gdje je tu mentalna snaga?

Sigurno jest, sviđalo se to nama ili ne. Život i sve njegove manifestacije u osnovi su kemija, a ona nije banalna stvar, ona je zapravo alkemija i zato možemo razmišljati i rasti. Čudesna znanost u kojoj samo profesori nisu dobri! Da je život kemija, najbolje pokazuje to što žestoko depresivna osoba, koja je spremna ubiti se od patnje, ako joj uštrcate serotonin, vraća se želji za životom i optimizmu. Efekti molekula kemijskih spojeva na naše emocije su evidentni, čak i neka hrana utječe na ljude, neko piće digne moral, stvar je u tom što nemamo dovoljno znanja da bismo emocije pretvorili u kemijske formule. Ne znam koliko ćemo moći hraniti našu maštu, odlaziti u stranputice, jer smo strasni u religiji, a s druge strane imamo ljude koji vjeruju u nešto drugo što nikad nisu vidjeli i toliko su netrpeljivi da se pokolju, siluju i izvode grozote. Zbog toga našeg neznanja, mi se ushićujemo svime što nije opipljivo. Ja jesam bonvivan, jer ovaj naš kratki život bez užitka kakav ga percipiramo, bez kemije užitka, meni ne bi imao smisla, a s druge strane sam vrlo oprezan prema stvarima koje mi se izrazito sviđaju. Za mene fašizam nije opasnost, opasno je ono što vam se sviđa, ono što volite, jer vas to može navesti na zlo. 

Bioenergija naše svijesti mijenja oblik, može biti dobra ili zločesta, negativna ili smirujuća. Koliko vjerujete u nju?

Jedna je ona koja je bazična, a zove se ATP: benzin za sva živa bića. Svi procesi, od probave pa do slušanja i razmišljanja, zahtijevaju energiju, odnosno ATP. Kako se osjećamo mentalno, da li smo umorni, zadovoljni i ushićeni puni sebe, to je kompleksnije i to zahtijeva ATP. Mi se na to ložimo, i kada ga nema onda smo mrtvi, npr. cijankalij blokira sintezu ATP-a i čovjek začas ode. To je prava bioenergija u kojoj nema mnogo filozofiranja, a ova druga na koju ljudi često misle jest djelovanje psihe jedne osobe na drugu, dobro raspoloženje prenositi ili povući sa sobom kao sidro u moru. Ljudi misle i vide različite stvari u procesu u glavi. ATP se stvara pomoću kisika u plućima, i to je velikim dijelom pod kontrolom mentalnih procesa. Ta mentalna energija ili daje poticaj cijelom organizmu, jetri, bubrezima… ili može zapravo kočiti te procese i uvaljivati u depresiju.

Kako prepoznati dobroga mladog znanstvenika?

To je čisto profesionalna performansa, mjerljiva radovima što ih je publicirao, time zovu li ga kolege na kongrese te, na kraju, što je visok kriterij, nalazi li mu se rad u udžbenicima iz kojih će studenti učiti tijekom studija. Budući da je to samo dio priče, čisti zanat je jednako važan. Meni su izuzetno važni čovjek i njegove kvalitete: kako komunicira, potiče li u drugih želju za suradnjom, stimulira li ih da se nameću ili ih čini pasivnima. A ja tu imam nosa: nanjušim, jer ništa nije tako dobro, nikakva analiza... ne znam zašto je to tako, ali osjećaji mi ne dolaze ‘bez veze’. To su najkompleksnija razmišljanja, multidimenzionalna, kad imate osjećaj da je najbolje da osoba koja je ušla u vaš ured najradije izađe van, ili obrnuto, da ostane. Najdraže mi je pogledati zrelu osobu, od 40-50 godina ili stariju, i karijeru đaka znanstvenika, njihove sudbine. E, to je najvažniji kriterij.

Avangarda u mladih, idu li pravim putem ili su boje teške, pa ih koče?

Ovoj mladoj generaciji ništa ne zavidim. Ne zbog mojih kriterija, nego zbog njihovih. Razgovaram s njima, godišnje imam 400 studenata i svoje troje djece, i baš mi nije drago kad iskreno kažem da ne bih zamijenio svoju mladost za njihovu. Bilo bi sjajno reći: Vidim da se izvrsno zabavljate, a ja vas ne razumijem, jer sam očito neki stari čudak. Ne, uplašeni su jako, ima neka pesimistična crta u njima, boje se da će sutra biti gore nego danas, a prekosutra gore nego sutra. Kada sam započeo svoje školovanje, nije bilo sumnje da će sutra biti bolje. Da li je to bila iluzija, utoliko bolje, jer se realizirala velikim dijelom. I ovdje na Institutu u Splitu i u Parizu, veliki dio posla je zapravo održavati motivaciju u tih mladih ljudi koji se brzo umore, jer nisu uvježbani. Nemamo druge opcije nego da djecu naučimo loviti ribu, a onda neka oni love, jer će mater i otac umrijeti prije, i što onda. Društvo u Francuskoj i Hrvatskoj se o tome dovoljno ne brine. Fundamentalan problem današnjice jest što je moja generacija toliko razvila pohlepu, počevši od skromnih početaka, da bi se onda pretvorila u nezasitnog proždrljivca kojemu nikada dosta, što je vrlo ružno. Moja generacija je pojela i psihički prostor i puno materijalne hrane od svoje vlastite djece, što mi nije drago.

Gdje se osjećate dobro?

Osjećam se najbolje kada dijelim, kad se valjam po podu, smijem se s dragim i pravim ljudima, nego kad sam na nekom podiju. Moja metafora užitka bi bila pjevanje u zboru, da je moj glas onaj koji nedostaje, ali da je sve moje i svih ljudi koji tu pjevaju. Paradigma i simbolika zbora meni je vrhunac užitka, dijeliti s drugima i da svi doprinose, a ne da budem opterećen time da mi se dive. To nije moj san, volim horizontalnu hijerarhiju, timski rad s različitim ulogama, nešto kao svirka u jazz bendu.

Kako otkriti otisak koji je u nama, otkloniti ono loše, ‘dricat’ se?

To je teško prakticirati, pogotovo ovdje u Hrvatskoj, jer tko je taj netko koji bi sudio i ‘dricava’ ljude. Neki previše uživaju u tom i to je silno opasno. Velikim dijelom sam idealist, vjerujem da se ljudi moraju sami ‘dricavati’, da ne budu usamljeni ili uplašeni, pa da stoga moraju akumulirati mnogo novca kako se ne bi bojali sutrašnjice. Da su nam socijalni kontakti dobri i kvalitetni, tada bi se to ‘dricavanje’ događalo samo po sebi. Kad bismo bili slobodni da otkrijemo svoje mračne strane, slabosti i nastranosti, onda ne bismo bili u opasnosti od te nastranosti. E, ali mi ne živimo u društvu ni u familiji s dovoljno povjerenja da kažete: ‘Ja sam nastran i uživam u tomu da me štipaju za guzicu!’ - pa da se o tom priča... a sve što se skriva ispod stola buja, raste i stvara probleme. Opsjednut sam time da ako hoćemo preživjeti na ovom nivou bogatstva i lakoće života koji imamo, da je najbolji projekt kojem bih ja posvetio Institut jest istražiti kako harmonizirati izvrsnost u smislu produktivnosti i solidarnosti kao izvora sigurnosti. Bit će nasilja kada su ljudi gladni, ‘dišperani’, kad nemaju što izgubiti... tada se javlja terorizam, izbija nasilje... čista aritmetika. U tome su najdalje otišle skandinavske zemlje, šteta samo što je tamo mračno i hladno, premda ondje nitko ne kopa po kantama za smeće.

Gdje je kraj vašim snovima, razmišljate li ikada ‘ni o čemu’?

Nema kraja snovima, snovi su beskrajni. Žudjeti za ljepotom, harmonijom, dobrotom... ne u banalnom smislu - snovi služe da uvijek idete za horizontom, a ja ne želim nigdje stići, nego uvijek putovati. Jer kada dođem na vrh planine, što onda, sjediti…?!

Koliko ste slobodan čovjek?

U Le Mondeu su me troje mojih kolega s Akademije opisali kao čovjeka mnogo slobodnijeg od drugih ljudi. Ja mogu najdražoj osobi na svijetu obećati da ćemo se vidjeti sutra, a ako se meni nešto na putu dogodi, mogu i ne doći. To je privilegij slobode, koja može povrijediti osobe koje najviše volite, ali takve me znaju, pa će mi oprostiti. Opsjednut sam slobodom, i to sam opisao u knjizi koja uskoro izlazi. Nema toga što će me uplašiti u prakticiranju moje slobode, ako mi pada na pamet tražiti eliksir mladosti jer me zanima, i da li je to stvarno moguće, odgovor je da.  Nema toga što bi me uplašilo u prakticiranju moje slobode i dokazivanju sebe, da sam slobodan. To iritira mnoge ljude, a ja nisam protiv ikoga, ni misao iz osvete mi nije nikada nadošla.

Koliko je laboratorij mjesto vaše nevine zabave?

Izuzetno veliko! Možemo tamo ‘fijukati’ u svojoj glavi koliko hoćemo, a ako želimo riješiti neki problem, onda se strašno profesionalno mora raditi. Zato postoji laboratorij: da vam eksperimentom dade odgovor, je li to što ste zamislili odgovara istini ili ne. I da vas stalno ‘cenzurira’ kroz sito istine, gdje masu toga što dolazi kroz maštu i ‘fijukanje’ treba biti istina za sve ljude.

U dugoj vašoj šetnji, kada nastaje čarolija?

Imao sam sreću da mi se to dogodilo nekoliko puta: zamislite nešto u svojoj glavi i miješajući uspijete, pa kažete: ‘Imao sam mnogo sreće.’ Događa se i nešto poželjnije, kad u glavi složim mogućnost jer sam imao razloga za to. Radite i gledate nešto zeleno, odjednom vam pukne pogled u nešto ljubičasto, toliko se iznenadite. To je traženje, ‘investicija u iznenađenja’, kako glasi slogan Instituta ‘Medils’ u Splitu. Kako povećati učestalost iznenađenja, kao što su primjerice otkriće antibiotika, struje, radioaktivnosti... to su takva iznenađenja, kad se na sasvim nove stvari nabasa, a da o njima nismo mogli ni maštati. To su najveća otkrića u znanosti i kulturi, u percepciji kad je nešto toliko izvan našeg znanja da morate izmisliti i riječ za to. Imao sam prilike jednom naići na takvo iznenađenje.

Želite li odrasti?

S 44 godine iskustva u laboratoriju i dalje želim ostati i biti dijete koje želi sve upoznati. Stvorio sam dvije domene istraživanja unutar dijela genetike i bio ‘car’ svoga zanata. Međutim, meni je draže ne uživati u tom statusu, nego postati student nečega novog i s tim rasti. Motivacija je tu, volim tu svoju infantilnost, tu djetinju naivnost i polet, jer mi daje energiju.

Malo o Institutu ‘Medils’: kako danas funkcionira, što ako se zatvori ‘špina’?

Ništa, morat ću reći ljudima da momentalno zatvore oči i zamisle što je bilo prije 2003. godine, kada je projekt krenuo. Kako je izgledala tada percepcija znanosti u Hrvatskoj, a kako sad. Mislim da je smiješno koliko ovo košta. Momentalno ga ja sam plaćam, zahvaljujući mojim prijateljima iz inozemstva koji su dali novac. Ovaj Institut je prepoznat u svijetu, kliknite ‘biologija u Hrvatskoj’ i otvorit će se ‘Medils’, nažalost ne i Institut ‘R. Bošković’ s tisuću ljudi. Ovaj mali Institut od početka je publicirao u najboljim časopisima više od tisuću radova. Ne mogu ja nametati u Hrvatskoj prioritete, neka ga zatvore. Meni je prvi put u životu ograničena sloboda, jer moram paziti što kažem kod Stankovića na HRT-u, a sebe ranije nisam nikad cenzurirao. Pa kad već radimo, da radimo ono što nitko drugi na svijetu ne radi. Neka bude malo, ali jedinstveno; to vozilo neće biti Rollce Royce, neće biti ni skupo, ali će biti naše, čudno i prepoznatljivo.

Malo o HPE-4… 

Mi istražujemo koja je to molekularna osnova, koji mehanizam i robusnost, da netko može preživjeti deset tisuća puta veće zračenje nego moja stanica. To je bilo akademsko pitanje. Došli smo vrlo brzo do zaključka da je sve isto ili slično, samo da je otpornost tih organizama zbog toga što sintetiziraju, investiraju u sintezu zaštite molekule života od korozije. I zato su one ‘inoks’, nisu supstanca ni proteini u toj bakteriji ‘inoks’. To su male molekule koje oksidaciju navuku na sebe i time indirektno zaštite proteine i DNK stanice. Došla je ideja da ukrademo od tih organizama sustave što su ih razvili. Našli smo se pred tim da postoji koktel molekula koji naprosto štiti sve druge proteine. Već desetljećima se sumnja, a onda smo Anita Kriško i ja dokazali lani da je kemija smrti - oksidacija. Došlo je do projekta sa sasvim jasnom vizijom, a ja samo dijelim snove koji nisu puko sisanje prsta. I onda je došao dr. Ivković sa svojim prirodnim produktima; Anita Kriško i ja samo smo savjetovali da uzmu nekoliko različitih antioksidansa različite vrste radikala kisika. Taj rad smo odmah testirali i pokazalo se da štiti tisuću puta bolje nego vitamin E. Na početku je bilo: Platite nas, jer nemamo para za aparat i kemikalije, i oni su to pošteno platili. Patent je njihov, mi smo samo napravili servis u domeni našeg interesa. Ukoliko bude uspjeha, dajte Institutu 5-10 posto, meni ništa, i oni su tu bili zaista fer.

Neki čudan duh se tada stvorio?

Valjda sam ga tako osjetio, stanovit fašistoidni puritanizam. Nisam se došao žrtvovati da me se slavi, kada nestane gušt zatvorit ću ključem. Ovdje na Mejama se ne šepurim, meni je lijepo ovdje, ali isto tako i u Maslinici na Šolti ili u mojoj kući u Parizu. Ljudi često projiciraju sebe na mene, pa me povrijede. Sanjajte vi vaše snove, a mene pustite na miru, da letim, da jedrim. Ne znam odakle ta drskost i glupost, da se na jedan naprasiti način preko novina miješaju u posao.