Uzgajajući i njegujući lozu, je li Hvaranin njegovao i izgrađivao svoju marljivost, promišljenost, pokornost i izdržljivost? Praveći vino u svojim zamračenim i sjeveru okrenutim konobama, iščekujući čarobne i često hirovite vinske pretvorbe, dozrijevanja... je li Hvaranin, Mediteranac, vježbao svoju strpljivost, budnost i brižnost i je li iz uživanja u vinu polučio suzdržanost i umjerenost? Korespondiraju li etika i estetika s tradicijom vinove loze, ili su to samo pusta nagađanja jednog vinara? Zna se da loza na Mediteranu postoji najmanje 3.500 godina, ali su njene putanje, kao i polazišna točka, i dalje stvar istraživanja. O njenom postojanju na Hvaru svjedoče dokazi iz dalekog 4. stoljeća prije Krista, kada su antički Grci - u Starogradskom polju, uz grad Pharos - organizirano udomaćili tu kulturu. Dva stoljeća kasnije, Rimljani će proširiti vinogradarske površine na sva plodna staništa i usavršiti proizvodnju vina. S velikom geometrijskom preciznošću rasparcelirano je Starogradsko polje u mnogobrojne parcele - hore, što zajedno čine ‘ager pharensis’, odnedavno pod zašititom UNESCO-a. Ali ne samo ager, nego i ostala antička svjedočanstva, kao što su villae rusticae, preše za vino, amfore, ornamenti, skulpture s rimskim motivima te novac s likovima Demetra, Dionisa Libera itd., potvrđuju visok utjecaj grožđa na život na otoku. Kad su Hrvati došli u ove krajeve, utisnuvši ubrzo na čelo znak križa, sagnuli su se prema lozi i prionuli trudu što ga zemlja traži od čovjeka. Zabrecala je tada misao: ‘Ora et labora’ - moli i radi, koja se nigdje tako uvjerljivo ne ukazuje kao u življenju otočana, težaka. Jer, moj je predak Hvaranin otimao zemlju kamenju i kršu, borio se s makijom žilava korijenja, prkosio bujicama, odronima i stvarao uporišta hraniteljici lozi. Prolazila su stoljeća i Hvar je postao otok pomoraca, ribara, trgovaca, pjesnika, istraživača, velikaša, otočne gospode... ali sada dižem čašu tustog plavca u čast težaka - u čast njegove muke, truda, njegovih žuljeva i znoja. U mukotrpnom je radu tu stvorena tradicija vinarstva i vinogradarstva, čija je produkcija kulminirala u drugoj polovici 19. stoljeća: tada su hvarska vina postala vrlo tražena u Europi, o čemu svjedoče i mnogobrojne medalje za njihovu kakvoću, osvojene na svjetskim izložbama. Jasno je da je dostojnu cijenu i interes za našim vinima pojačala i tužna pojava uši filoksere, koja je vinograde zapadne Europe zahvatila pedesetih godina 19. stoljeća - stoga je na Hvaru nastalo vrijeme prosperiteta, što ga možemo nazvati najvećom vinogradarskom ekspanzijom na ovom otoku uopće. Sagrađene su mnoge luke, kanalima i potocima zaustavljene bujice što su odnosile plodno zemljište… Sjećam se jedne proljetne ranojutarnje šetnje poljskim putovima oko Jelse, s Nikolom Miroševićem: oko nas tišina, cvrkut ptica, tek poneki znak prisutnosti čovjeka. Osjetim atmosferu nekoga starog vremena, razaberem sliku davnog 19. stoljeća i kažem: ‘I zamisli, Nikola, sad ovaj pejzaž s nasadima vinove loze, u potpunosti obrađen kakav je sigurno i bio prije 100-150 godina... zamisli koliko bismo ljudi susreli u rano proljetno jutro, koliko magaraca, konja, mladića i djevojaka - i svi bi oni sa zavežljajima, mašklinima, motikama... koščati i žilavi, hrlili u svoja polja.’ Tako je to moglo tada izgledati, jer je na Hvaru krajem 19. stoljeća bilo 1.200 mula, magaraca i konja, 22.500 žitelja, a vinovom lozom zasađeno 5.750 ha. Danas hvarski vinogradi pokrivaju samo 300 ha... Međutim, štetnim ugovorom između Italije i Austro-Ugarske, 1892. godine, kojim je Italiji omogućen povlašteni izvoz vina - a čime je njegova cijena pala od 3,5 do 5 puta - počinje velika vinogradarska kriza, koja kulminira pojavom filoksere 1906. godine. Započinje teško razdoblje što se očituje i velikim iseljavanjem Hvarana u prekomorske zemlje. O tim teškim i dramatičnim godinama svjedoči i natpis iz 1901, na kamenoj ploči što se nalazi iznad ulaznih vrata crkvice u Ivan Dolcu, a koji glasi: ‘U slavu Majke Božje, ovu crkvu sagradi Ivan Carić p. Jurja - lug i peronospora od g. 1852. uništavaju grožđe - bijaše teških nevolja - žiloždera došla do Zadra - lozje gine, strahotom se čeka propast naroda. Puče! Skoreni uvrijedu Bogu - obrati se B. D. Mariji - nek te Svemogući očuva od ova tri biča.’ Nakon 1. svjetskog rata dolazi do velikog iseljavanja, ali i obnove filokserom poharane loze - veliku zahvalnost dugujemo obitelji Duboković-Nadalini, koja je prihvatila francusku tehnologiju proizvodnje loze i cjepova, obučivši tom umijeću veliki broj ljudi. Poslije 2. svjetskog rata obnovljene su mnoge konobe i zadružni podrumi, uglavnom gradnjom betonskih cisterna, omogućivši bolje čuvanje vina. Izgrađene su i dvije vinarije - u Jelsi i Starom Gradu - ali, kvalitativno, taj period nije u znaku vinarskog progresa, zbog nedostatka individualne, privatne inicijative. Kad se prisjetim težačkih radova u vinogradu iz mog djetinjstva i moje mladosti, onda ne mogu mimoići slike mladića i djevojaka iz Dalmatinske zagore koji su, mladi i siromašni, dolazili na naš otok i nadničarili, mukotrpno radeći s nama. Bili su vrijedni i odani, radili su poslušno i predano za bijedne nadnice i ono malo hrane što su dijelili s ukućanima. S vremenom se otok okrenuo turizmu. Novih nasada nije bilo, stari se zapuštaju, tradicija uzgoja i njegovanja loze sve više iščezava. Međutim, vrijeme Domovinskog rata okrenulo je hvarskog čovjeka ponovno zemlji, sporo ali značajno vinogradi se obnavljaju. U konobama se pravi i ubočava vino, budi se interes i ljubav za tu kulturu. Velik je doprinos privatne inicijative u proizvodnji vina, napravljeni su značajni pomaci u kakvoći i marketinškom pristupu, a najveći je doprinos to što je demistificiran postupak ubočavanja vina u vlastitim podrumima, čega dotada na otoku nije bilo. A danas je neko čudno vrijeme, previše mi je blizu da bih ga mogao u nekoliko skica izraziti, ali mogu reći da premda se sve mijenja, moja Vitis vinifera (plemenita vinova loza) iz ove priče tisućljećima ne odustaje. I mada joj i sada prijete urbanizacijom, apartmanizacijom... ja u nju vjerujem i sretan sam što ju čuvam, što sam se jednom vratio da bih joj posvetio život. Dok se bavim ovim razmišljanjima i željama, hvarska priča je tek na početku - jer vrtlogu nepregledne jeftine svjetske produkcije vina, vinogradarskovinarski Hvar može konkurirati jedino ako dobro ispriča priču o svojemu vinu. A pričati o vino znači: obnoviti kamenom čipkasto ograđene vinograde, proizvoditi plavac mali - za vrhunske užitke, kao vino koje posljednje dolazi na velike stolove. Gajiti bogdanušu, tu dobru mediteransku sortu koja se ne prestaje voljeti, nenametljivu po aromi i kiselini. I, svakako, ne zaboraviti nikada prošek - ‘non plus ultra’, nezaobilazan na svim kraljevskim i diplomatskim stolovima. Ispričati priču znači definirati prošlost i budućnost.