Ako u svojem brodskom dnevniku za plovidbe Jadranom nemate upisan posjet Palmižani - onda još niste vidjeli najbolje. Jer prema mišljenju mnogih poznavatelja našeg mora, nijedno drugo nautičko odredište nije tako kompleksno, egzotično i zavodljivo kao Palmižana. Zapravo, Palmižana je postala ‘generički pojam’ za uvalu na otočiću Sv. Klement, jednom od Paklenjaka - jer se u njoj ‘ugnijezdila’ ACI-jeva marina, zaštićena luka okružena borovom šumom, u kojoj možete uživati u izravnom dodiru s prirodom, ali i u koječemu drugome. U toj šumici krije se osobit gastronomski hram, zatim umjetnička galerija na otvorenome, koncertni podij, botanički vrt... a sve pod ‘dirigentskom palicom’ Dagmar Meneghello, koja je nastavila priču svojega pokojnog muža Tota i pusti otok pretvorila u svjetsku poznatu nautičarsku destinaciju. Ondje na ručku ili večeri možete susresti holivudske glumce, svjetske vladare, domaće estradnjake, i - naravno - nautičare visoke klase. Koja je tajna uspjeha o kakvome sanja svaki hrvatski ugostitelj, a posrećio se majci troje djece koja je ostala sama na otoku? Priča počinje početkom 20. stoljeća kad Eugen Meneghello počinje preobrazbu tada makijom obrasle prevlake između uvala Palmižana i Vinogradišće u botanički vrt. Obiteljsku kuću pretvara u ‘Palmižanski dvorac’, u kojem prima prve turiste iz raznih krajeva Europe. Njegov pothvat nastavlja njegov sin Juraj, zvani Toto, koji se oženio zagrebačkom novinarkom Dagmar - a koja, iz ljubavi prema Totu, dolazi na Palmižanu i pomaže suprugu sagraditi kuću i voditi restoran. Nažalost, Toto rano umire pa joj troje djece iz toga braka postaju jedini oslonac... a zadatak ostavljen joj u naslijeđe nije bio nimalo lak: podizati djecu i realizirati jedan od najuspješnijih ugostiteljskih projekata na istočnoj strani Jadrana. Jedinstvena kombinacija egzotičnih mediteranskih biljaka s arhitekturom koja je u skladu s podnebljem, prirodom... i nadasve vizionarski duh bili su preduvjeti za uspješnu ugostiteljsku priču - koja tu tek počinje. Da bi se tomu mjestu udahnula duša, potrebni su ljudi - i to ne bilo koji, nego oni koji je najviše imaju: umjetnici. Dagmar je iskoristila svoja mnogobrojna poznanstva, tako da su njezin palmižanski dom počeli pohoditi - i još ga pohode - mnogi likovni umjetnici i glazbenici, pa su njihova djela postala sastavnim dijelom palmižanske svakodnevice. Tako bogata i raznolika trpeza restorana Meneghello, upotpunjena umjetničkim radovima - uz koncerte klasične glazbe, obično četvrtkom popodne - uz egzotičnu vegetaciju i pogled na otvoreno more i otok Vis, zaista su vrijedan i rijedak doživljaj. Ne znam je li ljepši doživljaj danju ili noću, kada se zvijezde s neba spuste na vrhove jarbola jedrilica usidrenih u Vinogradišću, podno restorana... Do prije nekoliko godina trebalo je nositi džepnu svjetiljku da biste se mogli noću sigurno vratiti na svoj brod, ali je potom na otok dovedena struja s Hvara i čari otočnog (polu) mraka zamijenila je raskoš električne rasvjete. Za nautičare ovo je raj, jer je Palmižana zaklonjena od svih jakih vjetrova, pa nakon vrhunskoga gastronomskog doživljaja mogu mirno na počinak. S južne strane otočića, u Vinogradišću, nema vezova, nego se noći na sidru, što omogućuje veću intimu, a i buđenje je ljepše - jer možete sa svoga broda direktno u čisto more te prelijepe uvale. Jedino se treba pričuvati juga, jer u toj uvali zna biti neugodno. Za one koji više vole noćiti na čvrstom tlu, tu su male kućice razbacane po otoku, također oplemenjene dodirom umjetničkih ruku Dagmarinih prijatelja. Đenko, njezin sin, krenuo je majčinim stopama, pa je u dnu uvale - uza samo more - otvorio restoran za mlađu publiku, dok su Romina i Tarin ostale uz majku i pomažu joj u obiteljskome poslu. Tako sve ostaje u familiji i ona se brine za sve, u skladu s potvrđenim opredjeljenjem da je tradicija bitna u svakome poslu. Činjenica da ovaj restoran ista obitelj vodi već 100 godina sve govori. Nabava namirnica, poput svježe ribe, uhodana je rutina, povrće i začini dolaze iz vlastitog uzgoja, s otoka, tako da gosti, osim što uživaju u izvrsnim okusima, imaju prilike kušati prirodnu organsku hranu. A kad se te kvalitetne namirnice pretvore u jela spremljena na tradicionalan otočni način - poput gregade, jastoga i hlapova, škarpine s gradela ili onoga što svježe stigne iz mreže - uz malo mašte i mnogo ukusa, jelo pred vama izgleda poput malog umjetničkog djela, punog zavodljivih okusa. Meni je najdraže startati s brusketama sa svježim rajčicama, bosiljkom i kozjim sirom, a poslije... ovisi o dnevnoj ponudi. Na Sv. Klementu uzgaja se i vinova loza, pa je kušanje lokalnog vina još jedna nezaobilazna slatka zadaća. Na kraju ručka, već ritualno, stolove obilazi velika prozirna ‘demižana’ puna ljekovitih trava, koje se namaču u lozovači - tvoreći jedinstvenu palmižansku travaricu. Ovdje se u hrani ne uživa samo nepcem, nego i očima! Kada, pak, govorimo o vizualnoj strani doživljaja, u sklopu restorana je i galerija umjetnina, s radovima domaćih i stranih umjetnika. Novi je obiteljski projekt kuća u Hvaru, koja je opet preuređena u prepoznatljivu stilu, okružena borovom šumom i bazenom iz kojega gledate more. A kad se Palmižani pridoda ljepota grada Hvara, ili obratno, takvu kombinaciju ljepote i umjetnosti teško možete pronaći igdje na svijetu. Još kad se, nakon svega, osladite delicijama iz Dagmarine kuhinje - vjerujte mi, morat ćete doći po još.