U akvatoriju južnog Jadrana, atraktivna odredišta poput Dubrovnika, Elafita i Mljeta, na prvi pogled zasjenjuju Stonski zaljev. Međutim, plovidba tim kanalom dugim oko pet nautičkih milja nudi doživljaj različit od svega što možete iskusiti u ostalim dijelovima širega dubrovačkog područja. Zaljev se pred vama otvara kad prođete najistureniji južni rt poluotoka Pelješca i vodi sve do grada Stona. Na plovidbi tim ‘rukavcem’ između Pelješca i obale prvi ribarski zaselak do kojega ćete doploviti je Kobaš - mjesto sa svega nekoliko kuća i dvjema konobama. Prednost Kobaša je u tome što se kopnenim putem do njega stiže jedino teško prohodnim makadamskim putom, tako da su posjetitelji restorana isključivo nautičari. Kako to mjestašce nije ni upisano u standardne nautičke rute, tako nema ni velike gužve na sidru pred njima - iako su gastronomska iskustva iz ‘Ribareve kuće’, restorana čiji su vlasnici Ante i Niko Bilić, među čiji se improvizirani ‘dok’ može vezati jedva desetak brodica - ne izgleda kao gastronomski hram s pet zvjezdica (prvi je dojam sukladan zabiti u kojoj se nalazi), ‘spiza’ što se tamo poslužuje na jednostavnim drvenim stolovima kvalitetom daleko nadilazi onu u razvikanim jadranskim restoranima. Primjerice, jedan od Nikinih specijaliteta je juha od jastoga koja se kuha punih sedam sati - a mnogi su moji prijatelji nautičari, koji su se, kao vrsni znalci, prije toga kleli u francusku kuhinju i poznate svjetske restorane, ipak poklekli pred specijalitetima Bilićevih i odali priznanje njihovomu gastronomskom umijeću. Tajna vrhunske kuhinje u ‘Ribarevoj kući’ je u kakvoći namirnica koje - umjesto u hladnjacima - pripremu čekaju u moru, u mrežama pred restoranom. Stoga sve što se tako jede ima poseban okus, bez obzira radi li se o klasično pripremljenoj ribi ili nekom od Nikinih tajnih specijaliteta. Ipak, kraljica tog područja, odnosno obližnjega Malostonskog zaljeva - specijalitet kojim se taj neveliki akvatorij izdvaja od svih drugih mikrolokacija na Jadranu - jest kamenica, jedinstvenog okusa i kakvoće, najbolja ‘diplomatska predstavnica’ tog kraja. Ukratko, gastronomska ponuda konoba na obali tog zaljeva mogla bi se ocijeniti najvišim predikatom, pa - ako ni zbog čega drugog - vrijedi posjetiti Stonski zaljev. Da se ne radi samo o uzbudljivoj gastronomskoj ponudi, svjedoči i uzbudljiva plovidba koja vas čeka ako se odlučite zaploviti od Broca do Stona. Mjestašce Broce čini skupina kamenih kućica, okupljenih oko malog pristana - s mora izgleda upravo čarobno. Nekoć, u stoljećima Dubrovačke Republike, izvozna luka za sol iz znamenite stonske solane, označava početak plitkoga plovnog puta prema gradu Stonu; radi sigurne navigacije, kanal s dovoljnom dubinom za brodove gaza do 3-4 metra označen je crvenim i zelenim plutačama. Na pojedinim mjestima dubina pada na svega dva metra, a zbog jakih struja u tomu uskome kanalu razina mora se mijenja, tako da njime treba ploviti izuzetno pažljivo. Međutim, koliko god napora uložili, bit će vam višestruko nagrađen - jer vas na kraju kanala čeka drevni kameni grad Ston, stoljećima drugo po važnosti mjesto na teritoriju Republike Svetoga Vlaha. Prednosti njegovoga geografskog položaja na rubu velikoga plodnog polja i prevlaci kojom se poluotok Pelješac spaja s kopnom, uz najveće prirodno bogatstvo - sol - bili su razlog za rano naseljavanje tog mjesta. Za vrijeme rimske vladavine nosi ime Turris Stagni, da bi 1333. godine - kupnjom od hercegovačkih velikaša - postao dio Dubrovačke Republike i ostao u njezinom sastavu sve do propasti 1808. godine. Svjesna njegove iznimne važnosti, Republika pretvara Ston u utvrđeni grad s obrambenim zidom preko cijele prevlake, dugačkim 5,5 kilometara. Najduža je to fortifikacijska građevina u Europi, dok je i u svjetskim relacijama druga, tj. kraća samo od Kineskog zida. Obilazak tih zidina može se usporediti s obilaskom dubrovačkih - a s kule nad gradom pruža se pogled preko Stonskog kanala i polja drevne stonske solane. Sol, zaštitni znak Stona u vrijeme Dubrovačke Republike, bila je visoko vrijedna izvozna roba kojom su dubrovački trgovci - preko svog uporišta Drijeva, južno od Počitelja - opskrbljivali njom veliko stočarsko zaleđe, donoseći sebi i državi velike prihode. U jednom trenutku u Stonu je živjelo oko 150 plemenitaških obitelji koje su se silno obogatile monopolistički trgujući tim začinom, dok danas solana - tehnološki zaostala i u vlasništvu privatnika koji ne može sam financirati njezinu modernizaciju, jedva preživljava. Ipak, tradicionalno ‘branje’ soli postaje dio tamošnje turističke ponude i nosi novu budućnost - sasvim izvjesno vedru, jer je stonska sol osobite kakvoće, izrazito bogatog okusa i vrsnih mineralizacijskih svojstava. Ston je tako danas gradić koji uglavnom živi od turizma i uzgoja kamenica, a većina restorana je otvorena i zimi, jer ugošćuju putnike koji Jadranskom magistralom putuju prema Dubrovniku, ili se otamo vraćaju, a koji koriste jedinstvenu prigodu da degustiraju znamenite stonske kamenice. Pelješkom kraju još jednu zanimljivu hedonističku dimenziju i status poželjne destinacije daruju njegovi vinski putevi - tamošnja zemljišta, nasađena uglavnom plavcem malim, daju vrhunska crna vina što nose imena mikrolokacija na kojima nastaju: Dingač, Postup, Potomje... U plodnoj stonskoj dolini uspijevaju i povrtlarske kulture, a i maslinarstvo je još jedna grana poljoprivrede kojoj se posljednjih godina okreće sve više stanovništva. Ako uzmemo u obzir sve navedeno: zanimljivu plovidbu, netaknutu prirodu, vrhunska gastronomska iskustva, predikatna vina... uz poslovično srdačne domaćine - onda vam je jasno da u planiranju neke svoje buduće rute južnim Jadranom nikako ne smijete zaobići Stonski zaljev. A kada po krmi ostavite Broce, s obnovljenom zalihom vina na brodu i svježim kamenicama u hladnjaku, možete se zaputiti prema Elafitima koji se svojom ljepotom nadovezuju na stonsku priču... da biste na kraju, kako to obično biva kad se plovi tim vodama, doplovili do vječnog Dubrovnika - koji je jedna sasvim nova priča...