Kolumbo nije otkrio ni novi put u Indiju, a osobito ne Ameriku - ljudi koji su ondje živjeli prije njegova dolaska taj su kontinent već poznavali... a u Istri su otiske stopa u kamenu ostavili još dinosauri, dok je ljudska rasa naseljava već tisućama godina. Od prapovijesnog ilirskog plemena Histra naovamo, ‘krvna slika’ stanovništva toga poluotoka odražavala je osvajanja, civilizacijska previranja i društvene procese - tu su se vihorile razne zastave, Istru su oblikovali vjetrovi i prirodne sile, ljudske su je ruke izgrađivale i obrađivale. Ako se poželite zaputiti u otkrivanje toga ‘hrvatskoga potkontinenta’, pristupite romansi čista srca i nećete požaliti. Razloga i povoda ima poprilično i svi su, naravno, subjektivni. Pula, Rovinj, Poreč, Vrsar, Umag, Limski kanal, Brijune da i ne spominjemo... sve su to prve asocijacije na spomen Istre, kao i najčešće turističke destinacije. Pa ipak, posljednjih se godina sve više pogleda spoznaje okreće i prema unutrašnjosti. Kako se mijenjaju vremena, mijenjaju se i navike turista. Istrijani su to znali prepoznati, pa su se okrenuli svojim srednjovjekovnim gradovima na brežuljcima, selima i zemlji, kućama od kamena i konobama te ih sve više kultivirali, pretvarajući ih u kozmopolitska poprišta filmskih festivala, priredaba likovne umjetnosti, glazbe, suvremenoga plesa, kulture vina, tartufa, kestena, maslina... hedonističkoga gastro i agro doživljaja u seoskim domaćinstvima te mjesta kongresnog i zdravstvenog turizma, kao i aktivnog odmora. Ima li što ljepše nego se u mirno proljeće probuditi rano u nekom istarskom gradiću, doručkovati na terasi s pogledom na zelene brežuljke, popiti kavu na mjesnom trgu i krenuti na blagu pješačku turu po pitomoj prirodi, zastajkivati, osluškivati, disati punim bićem...? Potom se okrijepiti u nekoj konobi - ukusnom hranom i, zašto ne, vrsnim vinom. Može se slobodno reći da je uživanje u ovoj regiji proporcionalno otvorenosti duha, uloženoj energiji, a čak nešto manje količini slobodnog vremena. Turizam u Istri nije isključivo sezonski, mnoga agrodomaćinstva, konobe i restorani rade tijekom cijele godine, odnosno vikendima, a zahvaljujući dobrim prometnim vezama, mnogi Talijani i Slovenci tamo se upute na dnevni izlet i kvalitetnu ‘spizu’ u prirodnom ambijentu. Izgradnja i dovršenje glasovitog ‘istarskog ipsilona’ pridonijelo je povezivanju dijelova Istre, tako da ste danas za tren na bilo kojem njezinu kraju, što se samo nadovezuje na inače veoma povoljan geografski položaj Istre u blizini glavnih kopnenih, pomorskih i zračnih putova središnje Europe. Nekad je postojala znamenita ‘parenzana’, uskotračna pruga - još nazvana i vinskom - koja je spajala Poreč i Trst, a danas vam je, primjerice, međunarodna zračna luka u Veneciji na dva sata vožnje, pa ste spojeni s cijelim svijetom... i obrnuto. Ha, možda je ipak najljepše ujedriti u neku od marina, ostaviti brod na sigurnu vezu i načas bonacu zamijeniti udolinom, val brežuljkom, ‘zvizdan’ debelim hladom, plavac teranom... opustiti se. Vjerojatno su se Histrima svidjele ugodna mediteranska klima i izdašnost prirodnih izvora kada su se, u dalekoj prošlosti, naselili u regiji koju će poslije svi zvati po njima. U drugom tisućljeću prije Krista nastaju gradinska naselja na brežuljcima i uzvisinama, kada stanovnici poluotoka napuštaju zaklone pećina i priobalje. Jer, dolaze barbari, pa napokon i Rimljani koji pobjeđuju Histre, provode urbanizaciju, grade ceste, povezuju gradove i razvijaju trgovinu, hm... Znali su Rimljani uživati u životu, za njihovo doba, uostalom, vezuje se i zora turizma, a suvremeni se rađa mnogo poslije, početkom 19. stoljeća, za Austro-Ugarske Monarhije, kad se grade pansioni, hoteli, kupališta, terme i sl. U međuvremenu su se smjenjivali osvajači, narodi, kulture... i svi su ostavili manje ili više vidljive tragove u istarskoj baštini. Pretpostavlja se da su Grci i Feničani donijeli maslinu i lozu - bilo kako bilo, te su dvije kulture neodvojiv dio istarskoga povijesnog naslijeđa. U unutrašnjoj Istri danas djeluje velik broj vinara, hodočasti se vinskim cestama, organiziraju se smotre vina u manjim i većim gradovima. Gračišće je, primjerice, prelijep istarski gradić na uzvisini, nekoć opasan zidinama. Na Uskrsni ponedjeljak ugostio je tradicionalnu godišnju izložbu vina srednjoistarskoga vinogorja. Na ulazu u grad, ispod volta, posjetitelji su mogli kupiti čašu, tu bi dobili brošuru s popisom svih vinara koji sudjeluju na smotri i podacima o nagrađivanim vinima, kao i napomenu koja se vina nalaze u kojoj konobi - a dalje je na njima bilo da pružaju ruku s čašom. Malvazija, muškat, pinot, teran, refošk, merlot, cabernet sauvignon... na svakome kantunu. Normalno da se u takvu ambijentu druže i upoznaju veseli neopterećeni ljudi koji su se uz paletu vina, hrane i glazbe uživo došli opušteno zabaviti. Postoji poslovica koja svjedoči o vezi Istrana i vina: ‘Vino od loze i mliko od koze.’ Još će za teran istarski seljak kazati: ‘Kolora je kako zečja krv, a pije se ko mliko.’ Rimska carica Julija Augusta tvrdila je kako dugovječnost duguje vinu ‘Vinum Pucinum’, što bi se najvjerojatnije odnosilo na teran. Veliki ljubavnik i pustolov Giacomo Casanova u svojim je memoarima zapisao kako je u Istri pio izvrsno vino refošk. Jedno od vječnih pitanja jest gdje su granice Mediterana - omeđuju li ga možda stabla maslina, kako je u ‘Mediteranskome brevijaru’ zapisao Predrag Matvejević. Ako prihvatimo da je Istra najsjevernije područje u Europi na kojem uspijeva maslina, moguće je da s njom prestaje - ili počinje - Mediteran. Rimski pisci kao da su se nadmetali pišući o istarskom vinu i maslinovu ulju. U doba Carstva, najkvalitetnije se ulje dobivalo u Istri, proizvodnju je nadgledao sam car, a zanimljivo je znati kako su svi rimski carevi posjedovali maslinike u Istri. Nadalje, istarsko ulje spominje se i u prvoj rimskoj kuharici, što ju je napisao Apcije. Primat u današnjem maslinarstvu drži Vodnjan, gdje se revitaliziraju stari maslinici i sade novi (osobito prije ulaska u Europsku uniju), te se ulaže u novu tehnologiju prerade i - za razliku od Dalmacije - masline beru ranije, pa odatle zelena boja ulja. Vodnjanska ulja na svjetskome su vrhu, što nije čudno ako je istina da je Vodnjan jedna od tri magične istarske točke... a sjetimo se i vodnjanskih mumija. Gurmani osobito cijene bijeli tartuf; od 1. listopada do 15. studenoga, u nekoliko se istarskih gradova održavaju ovogodišnji 15. dani tartufa. Njihovom se ‘prijestolnicom’ drži mjesto Livade, gdje im je na glavnom križanju čak i spomenik, a ako ih želite kušati - tu je restoran ‘Zigante’. S obzirom na to da se tartufu pripisuju afrodizijačka svojstva, poželjno ih je konzumirati u pravome društvu! Kleopatrino omiljeno voće bila je smokva, a kršćanstvo je drži simbolom obilja. Ako se pak zateknete u Barbanu u drugoj polovici rujna, pohodite feštu smokve i smokvenjaka (u Istri se rujan tako naziva), sa svim mogućim ukusnim izvedenicama od smokava. Unutrašnjost Istre ima dodirnih točaka s Dalmatinskom zagorom, ali je zelenija, manje je kamenjara, krajolik je blaži, mekši. Ta je zemlja obrađena i čista, samo ponegdje zapuštena, a obiluje prekrasnim selima, od kojih su neka napuštena, a u nekima se kuće većinom prodaju. Nisu kupci, većinom stranci, budale... Nedaleko Huma - najmanjega grada na svijetu, o kojem ne treba mnogo zboriti, nego ga posjetiti, nalazi se selo Kotli; bilo da ste tu došli ciljano, ili nabasali zabunom, dojmit će vas se taj skladni skup kamenih kuća okruženih prirodom, od kojih je sada većina na prodaju, kao i konoba i stari mlin na rijeci Mirni. Od Huma do Roča - gradića nastalog na temelju prahistorijske gradine, u čijem se lapidariju čuva vjerojatno najstariji top u Istri, mletačka bombarda iz 15. stoljeća - vodi sedam kilometara duga Aleja glagoljaša, uz deset spomenika postavljenih putem. Napušteni gradić Završje, u udolini sjeverozapadno od Motovuna, još je jedan biser u istarskoj kruni. Kako je nekad morao vrvjeti životom, kako su onda ljudi znali graditi kuće, kako su više od nas poštovali prirodu koja im je vraćala i hranila ih! S Motovuna - grada u gori, koji je na samome vrhu brežuljka - puca pogled na dolinu Mirne i okolne brežuljke i sela. Većini onih koji ne pamte Nazorova ‘Velog Jožu’ poznat je od 1999. godine, kad je u njemu prvi put organiziran filmski festival; zaista je predivan, sa svojim zidinama, kulama, kaštelom, kaletama. Kad smireni šećete takvim mjestima, kao da upijate neki zapis prošlosti direktno u kožu - beton ne može pružiti takve senzacije. U blizini je i Oprtalj, srednjovjekovni gradić na mjestu prapovijesne gradine - pun djece. Odmah do gradske lože, ili loggie, nalazi se istoimena kušaonica istarskih autohtonih proizvoda. U istoj zoni pozornost i uzdahe krade srednjovjekovni gradić Grožnjan, sa specifičnom urbanom strukturom kružnog oblika. Osim poljoprivrede, to je mjesto glazbe i slikarstva, galerija, ljeti prepuno događaja, života. Pazin, sa svojim glasovitim kaštelom, ponorom, jamom i rijekom Pazinčicom, inspirirao je Julesa Vernea da svoga junaka Mathiasa Sandorfa provede podzemnim tokom Pazinčice, od jame do Limskoga kanala. Višnjan, smješten na blagoj uzvisini, do 18. je stoljeća bio opasan zidinama, a oduvijek je - kao danas - odlično prometno povezan. U okolini su pronađene bakrene naušnice i igle iz brončanog doba, kao i nešto mlađi nalazi iz doba Kelta, koji su nađeni i u samome gradu. U Višnjanu desetak godina djeluje jedna od aktivnijih svjetskih zvjezdarnica, koja bi se uskoro trebala preseliti u novu zgradu u obližnjem Tičanu. Upravo je nevjerojatno za hrvatske prilike koliko posla odvaljuju srdačni Korado Korlević i mnogobrojni volonteri, ne samo pretražujući zvjezdano nebo, otkrivajući planete i asteroide, nego i održavajući radionice iz biologije, fizike, kemije, ekologije, arheologije... na kojima mladi iz Hrvatske i svijeta postaju kreativni znanstvenici i istraživači, usvajajući istodobno vještine potrebne za rad i boravak u prirodi. U Svetome Vinčentu postoji veliki kaštel iz 13. stoljeća, a u novijoj povijesti, točnije posljednjih desetak godina, tu se održava festival plesa i neverbalnog kazališta, na razini svjetskih standarda. Na pola puta između Rovinja i Vodnjana su Bale, naselje nastalo na prapovijesnoj gradini. U njihovu priobalju nađeni su fosilni ostaci dinosaura, a nekih 110 milijuna godina nakon što su golemi ‘gmazovi’ tuda tumarali, u Balama se ljeti održava jazz-festival. Ako ste u blizini, nemojte ga zaobići, kao ni konobu ‘Kamene priče’, a usput i prošetajte popločanim ulicama staroga centra. Labin je naravno, a što drugo nego... srednjovjekovni gradić na brežuljku, ima bogato povijesno naslijeđe, predivan centar s ložom - gdje se događa javni život, kao i nekad, te se okupljaju moderni likovni umjetnici - što zvuči kao bajka, ali je ipak ‘samo’ još jedna tipična lijepa istarska priča. Tako različita od tipične dalmatinske... Zaključak je da je Istra podatna i zahvalna radoznalim skitnicama i putnicima namjernicima, bez obzira na sredstvo kretanja. Često ćete sresti bicikliste, jer udaljenosti nisu velike, a asfaltirane ceste i makadamski puti većinom su u vrlo dobru stanju. Uza sve spomenuto, mnoga domaćinstva i restorani nude zaista ukusnu hranu: fuže, gulaše, gljive, šparoge, kobasice... dovoljno je samo sići s glavnih prometnica i pustiti fantaziji na volju i nepcu na užitak. Nije zgorega primijetiti da se u konačnici potroši manje, a jede bolje, nego u većini razvikanih restorana na obali. Fascinantno je, za skitnje po Istri, osjetiti da sva ta mjesta odišu mirom i tolerancijom, ljudi su topli, ljubazni i dobronamjerni, stresa i agresije kao da i nema - kakvo olakšanje! Primjetan je i talijanski utjecaj u svakodnevnoj komunikaciji: mnogi govore i hrvatski i talijanski. U praksi to je izgledalo ovako: domaći između sebe - za šankom u konobi - razgovaraju na talijanskom, ali će, pitate li ih nešto na hrvatskom, glatko ‘promijeniti ploču’. Ili, siđoh u vinograd u kojem je vlasnik vezivao lozje, pa pitam smijem li ga snimiti - on kaže ‘slobodno’, uskoro se raspričamo i u pola razgovora, on me pita: ‘Ma, parli italiano? - Si, un po...’, odgovorim pa nastavljamo na talijanskome. Većina ovdje napisanoga skica je proistekla iz osobnih i osobitih doživljaja, predstavlja samo djelić istarskog mozaika, doživljen uz potporu turističke agencije ‘Testudo’ iz Rovinja (organizira izlete na Brijune i po unutrašnjosti Istre, vinskim cestama, kao i putovanja do Venecije) i agroturističke konobe ‘Milena’ u selu Bačva (obiteljski posao, odlična atmosfera, kužina... sve!). Na kraju, ne idealizirajući Istru, ako vam se čini da bi drugi dijelovi Hrvatske mogli odatle nešto pametno usvojiti, popnite se na Učku i, kao legendarni Franci Blašković, viknite: ‘Istra ti materina!’Istra..