‘Nego ovamo treba dohrliti, na Vis i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagružu. Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka ljepota zavoljeti i blagosloviti.
Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domak Monte Gargana.’

Tin Ujević:
Nit u srcu mora - putopis o Komiži, 1930.


U jugozapadnoj uvali otoka Visa, okrenutoj pučini i udarima jugozapadnog vjetra koji ovdje zna podići valove oceanske siline, smjestila se Komiža s temeljima svojih kuća položenim u samomu moru. Jedina je to luka na najstarijemu transjadranskom putu, koji je najkraćom rutom povezivao dvije obale Jadrana: poluotok Gargano u Italiji i Hilički poluotok na istočnoj jadranskoj obali, kako se u antici nazivao onaj između Trogira i Rogoznice, s najistaknutijim rtom Ploča (Punta Planka). Na toj jadranskoj transverzali, nazvanoj u antici po imenu trojanskog junaka Diomeda iz Homerovog epa Ilijada, jedini porat bila je Val Comeza, uvala na jugozapadnoj obali Visa, u kojoj su benediktinci početkom drugog milenija podigli naselje Komižu, u podnožju svog samostana Mustera - moćne utvrde za obranu od gusara na brijegu iznad amfiteatra komiške luke. U vrijeme antike, plovidba morem bila je limitirana vidljivim ciljem, pa je tako i transjadranski put nazvan Diomedovim imenom omogućavao plovidbu po etapama s kojih je na horizontu bilo moguće vidjeti orijentir: s Gargana vidi se Palagruža, s Palagruže vidljiv je Vis, a s Visa istočna jadranska obala. Na tom putu postojala je i luka s mnogim izvorima žive vode, Val Comeza, pa je tako ova uvala Visa bila važna postaja na putu između dviju jadranskih obala. U srednjem vijeku, sljedbenici svetoga Benedikta iz Nursije osnivali su svoje samostane upravo na Diomedovom putu: Gargano, Palagruža, Biševo, Sveti Andrija, Komiža, Split. Bio je to Benediktinski put, kojim je kršćanstvo širilo svoj utjecaj na istočnu obalu Jadrana.

'Alexander Episcopus Servus Servorum Dai dilectis filiis Urso Abbati Monasterii Sancti Silvestri de insula Buci, ejusque fratribus tam praesentibus, quam futuris regulari vita professis in pepetuum…'

Piše tako u svom pismu papa Aleksandar III. opatu Ursu u samostan sv. Silvestra na otoku Biševu 1202. godine i izražava zahvalnost za pomoć prilikom posjeta Komiži 1177, kada je sa svojom flotom najprije došao na Palagružu, gdje su ga dočekali komiški ribari, a potom u Komižu, gdje je posjetio benediktinski samostan Muster, s crkvom svetoga Nikole, te posvetio ovu crkvu, udijelivši oprost grijeha ribarima koji blagdanom ili nedjeljom love ribu te svima koji na dan njegove posvete 10. ožujka posjete crkvu sv. Nikole u Komiži. Zanimljiv se savez dogodio tada između ribara i poglavara Rimokatoličke crkve, koji je ostavio tragove u kolektivnoj memoriji Komiže - u toponimiji Palagruže, gdje se i do danas održalo nekoliko toponima na Maloj Palagruži: Popina njiva, Popin brig, Pol Popino. Spomen je to na večeru koju su komiški ribari priredili Svetomu ocu na zaravni Male Palagruže, na Papinoj njivi, o čemu piše papin biograf Boson.

‘Ovi ribari žive u beskonačnoj i neiskazanoj poeziji na kojoj im svi srećnici moraju zavidjeti, a ja još i više.
Ribari, ribari, ribari! Cijeli dio mjesta miriše na srdelu i srdelino ulje, a uz jednu obalnu padinu gomila limenih kutija. Izgubio sam se, prešao u čistu fantastiku. Jednoga putnika ovo sjeća na Bretagnu, ali mislim da je Bretagna drugačija, sumornija. Zaronio sam u sakritu vodu da izronim s bisernim kapitalom.’ Tin Ujević, Nit u srcu mora (1930.)

Tako piše veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević godine 1930. u jednomu svom tekstu o putu po Dalmaciji i o susretu sa svijetom ribara u jugozapadnoj uvali otoka Visa - u Komiži. Ma kako sažeto pisali o Komiži, nemoguće je pisati o njoj bez spomena njezinoga ribarstva. Stoljećima je u ovoj jugozapadnoj uvali otoka Visa okrenutoj beskraju pučine bilo središte ribarstva i riblje industrije na Jadranu. Proživljena su stoljeća u znaku sardele koja je bila hraniteljica otočnog puka, mana nebeska, temelj života. Dalmatinski otoci došli su pod vlast Venecije 1420. godine, pa je ta moćna jadranska republika postala veliko tržište slane ribe - koje se najviše proizvodilo na otoku Visu. Prvi poznati zapis o lovu plave ribe u vodama oko Visa govori o tom otoku nastanjenom ribarimakoji svake godine u svibnju hvataju i usoljavaju goleme količine sardela (Palladius Fuscus, 1508.). Vijest o bogatom ribolovu Višana potvrđuje i sindik Venecije za Dalmaciju i Albaniju Giovanni Battista Giustiniano, u svom Itinerariju, nakon povratka s inspekcijskog putovanja po Dalmaciji 1553. godine. U tom je izvještaju zapisao da su ‘ribari otoka Visa jednoga jedinog dana ulovili tri milijuna srdela’. Ta količina - gotovo 120.000 kilograma - potvrda je visokorazvijenog ribarstva i organizirane prerade ulovljene ribe na Visu u šesnaestom stoljeću. O bogatstvu koje je tom otoku nudilo more govori i Izvještaj o Dalmaciji iz godine 1575, što ga Njegovoj Prevedrosti - mletačkom duždu - podnosi Antun Giustinian koji, govoreći o Hvarskoj komuni, kaže da ona ‘ima onaj otok Vis, pun obilja, gdje se lovi toliko sardela da se ona carina daje u zakup za četiri tisuće dukata godišnje’. Te vijesti o ribarstvu Visa iz pera jednog pisca i državnih službenika nisu zapisi o počecima ribarstva njegovih stanovnika: da bi se jedne noći moglo uloviti 120 tona ribe, a bez pomagala koja bi zamijenila ili povećala snagu ljudskih ruku, trebalo je stoljećima stjecati znanja o brodogradnji, navigaciji i ribolovu, kao i vještinu prerade ribe. Sredinom devetnaestog stoljeća u Komiži ima oko 50 trata i više od 130 špurtenjaca, a u Visu 25 trata i 90 špurtenjaca; tako mnogobrojna sredstva za lov plave ribe angažirala su od travnja do listopada više od dvije tisuće ribara. Ribarska armada otoka Visa bila je i najveći proizvođač i izvoznik hrane u Dalmaciji. Prema podatku iz godine 1873. - iz pera L. Mascheka, kojega citira Josip Basioli - potrošnja soli za konzerviranje sardela na Visu bila je veća od 340 tona godišnje, a u Grčku i Italiju izvozilo se oko 20.000 barila posoljene ribe. S obzirom da u jedan baril stane oko 55 kg svježe ribe, to znači da se s Visa godišnje izvozilo više od milijun kilograma slane ribe! Veliko tržište za usoljenu ribu počinje se u drugoj polovici 19. stoljeća smanjivati, dijelom zbog ekspanzije ribolova na Sredozemlju, ali i carinske politike Grčke koja nastoji smanjiti uvoz slane ribe s Jadrana. Slana sardela bila je stoljećima osnovna hrana ljudi na jedrenjacima, a propašću plovidbe na jedra, smanjuje se potražnja za tim najvažnijim izvoznim proizvodom Dalmacije. Prvi eksperiment s konzerviranjem ribe u limenkama, u Port Luisu u Francuskoj 1841, i svjetska afirmacija novog načina proizvodnje konzervirane ribe u Nantesu, predstavljaju početak novog razdoblja u povijesti ribarstva. Bio je to početak novog razdoblja u povijesti ribarstva Komiže: to ribarsko mjesto u kratkom razdoblju, nakon osnivanja prve tvornice sardina, postaje središte prerade ribe u Dalmaciji. Jedna za drugom otvaraju se nove tvornice: godine 1891. tvornicu sardina podiže C. Warchaneck iz Beča; godine 1894. osnovana je tvornica Societè generale Française iz Trsta; D. Degrassi iz Beča osniva tvornicu iste godine; Mardešić i drug osnivaju tvornicu 1907; ribarska zadruga iz Komiže postaje tvornica 1908, a sedmu tvornicu sardina u Komiži osnivaju 1909. godine Klink i Laurer. Dakle, tri su tvornice vlasništvo Komižana, a četiri u rukama stranaca.

‘Prošloga mjeseca svibnja bio je kod nas gospodin baron Ransonet, jedan od slikara, koji su s gospodinom Zelosom, akademičkim slikarom, na Vis došli, da po nalogu našega kralja naslikaju krasne viške vidike. Barun Ransonet posjetio je otok Biševo (Busi) koji je veoma zanimiv zbog svojih preliepih dviju špilja od kojih se jedna zove ‘Grad Balon’ , a druga ‘Medvidina’ , i koje je gospodin barun kroz ono deset dana boravka na istom otoku razvidio, proučio i naslikao.’ Jakov Marinković Komižanin, u Narodnom listu, br. 6, 1884.

U svom članku o Biševu, objavljenom u kolovozu 1884. u bečkomu dnevnom listu Neue Freie Presse, Ransonnet piše: ‘Taj bogati izvor svjetla daje stijenama, veslima i drugim predmetima pod vodom srebrno-plavkasti sjaj, kao u špilji na Capriju, i sa svih strana obasjava prozračni kameni sprud, tako da izgleda kao dvorac nekog morskog boga. Okrenuvši barku u pravcu mora vidio sam ispred sebe jedino plavu svjetlost (u ‘Grotta Azzurra’ se iznad modre vode vidi ulaz u špilju), dok sam u suprotnom pravcu ugledao prethodno opisane čarobne reflekse dnevnog svjetla, koji su se pored najjačeg azurnog plavetnila prelijevali u svim ružičastim i ljubičastim tonovima. Na južno predvorje, do kojeg sam se probio, dopire samo slabo svjetlucanje izvana. (...) Krivudavost špilje savršeno omogućava koncentriranje svjetlosnog efekta u središnjoj prostoriji. Naročito je upadna količina modro svijetleće vode, koja se mjestimično prostire toliko duboko pod stijene, pa se čini da one lebde u njoj.’ O svom otkriću Ransonnet je obavijestio mnoge ilustrirane časopise i novine te razna učena društva, a već iduće godine, 1885, dolazi na Biševo stotinu članova Bečkoga turističkog kluba da vide čudo prirode koje je otkrio barun Ransonnet. Ransonnetovo otkriće biševske Modre špilje označilo je početak suvremenog turizma u Dalmaciji. Krajem 19. stoljeća u ribarsku Komižu dolaze parobrodi puni turista iz europskih metropola. U Splitu bi se na turistički parobrod ukrcala limena glazba, koja bi putem zabavljala goste. Parobrod bi ujutro stigao u Komižu i povukao u tegalj desetak ribarskih barki, te krenuo prema Mezoportu na Biševu. Tamo bi se turisti prekrcali u te barke i ribari bi ih na vesla uvodili u špilju. Austrijska metropola ponosila se svojom morskom špiljom koja, prema mišljenju mnogih svjetskih putnika i uglednika, svojom ljepotom nadmašuje svjetski poznatu špilju Grotta Azzurra na Capriju u blizini Napulja. Barun Ransonnet vratio se na Biševo 1890. godine da bi naslikao nezaboravan prizor blještave modrine biševske špilje. Tom prilikom napravio je drveno postolje na željeznoj konstrukciji pričvršćenoj za siku u središnjoj prostoriji špilje, te pomoću nekoliko zrcala doveo sunčanu svjetlost na svoje platno i tako naslikao nekoliko ulja. Dok je slikao u špilji jednoga dana, očaran prizorom treperave modrine, u stvaralačkom naponu da tu neuhvatljivu igru svjetla zadrži svojim kistom na platnu, nije obratio pažnju na južni vjetar koji je u međuvremenu pojačavao. Valovi su već ozbiljno zaprijetili da mu onemoguće izlaz iz špilje, čiji je ulaz okrenut ravno prema jugu, ali su ga biševski ribari upozorili na opasnost i pomogli mu da izađe iz špilje. Ransonnet je jedno svoje platno darovao prijatelju iz Komiže, don Jurju Mateu Brajčinu, u znak zahvalnosti što ga je uputio u, tada nepoznatu, morsku špilju u uvali Balun na Biševu. Godine 1933, povodom 50. obljetnice Ransonnetova otkrića, J. Ravlić piše: ‘Osim Ransonneta, kušali su neki naši slikari da prikažu pojedine detalje te čudne čipke, tog čarobnog svjetla, te divne vizije. Tako J. Plančić, V. Foretić, te njemački slikar W. Lehner iz Münchena i R. Scheurlen... ali svaki je kist preslab kao što je pero nemoćno.’ Nakon senzacionalnoga Ransonnetovog otkrića, mnogi su slavni ljudi posjetili biševsku Modru špilju. Komižanin Frane Torre bio je osnivač Društva za poljepšavanje mjesta, prvoga turističkog društva na otoku, a u svojoj konobi godinama je čuvao vreću žala s jedne komiške plaže - na kojoj je, kako je uvažene goste uvjeravao šjor Frane, sjedila velika filmska diva Greta Garbo koju je vijest o Modroj špilji privukla u Komižu da bi doživjela čudo svjetlosne bajke u kamenoj gromadi uvale Balun. Posjećivali su Modru špilju ugledni umjetnici, glumci, slikari, prijestolonasljednici, pisci i svjetski putnici koji su se - uspoređujući biševsku Modru špilju s onom imena Grotta Azzurra na Capriju - izjašnjavali u korist one na Biševu. Vreća žala s otiskom najslavnijega ‘donjeg dijela leđa’ onoga vremena bila je decenijama u Komiži turistički spomenik, što ga je s ponosom čuvao šjor Frane Torre.
Usnula je Komiža u jugozapadnoj uvali Visa, okrenuta beskraju pučine, u svojoj ljepoti kamenih fasada, pergola, dvora i sulara, svojih visokih kamenih kuća sagrađenih sardelom, iz čijih fasada sada cvatu kapare, a prozori mnogi kao ugašene, slijepe oči, zatvoreni gledaju prema beskraju mora. Otišli su mnogi Komižani i rasuli se svijetom od Australije do Argentine i Kalifornije. Tragovi intenziteta bivšeg života vidljivi su na svakom koraku. Iza fasade usnule ljepote Komiže golema je praznina koju novo vrijeme nije ispunilo životnim vitalitetom. Komiža je okrenuta svom sjećanju na vremena kada je bila najvažnije središte ribarstva i prerade ribe na Jadranu.