ZASTUPNIK BALEARSKE BRODOGRADITELJSKE KUĆE MENORQUIN, A ODNEDAVNO I TALIJANSKOGA ‘ŠKVERA’ TERRANOVA YACHTS, ISKRENO GOVORI O SVOJIM POČECIMA U NAUTICI, PROBLEMATICI DONOSITELJA ODLUKA KOJIMA SE KROJI HRVATSKI NAUTIČKI TURIZAM, SVOJIM PREFERENCIJAMA I AMBICIJAMA...
NE TAJEĆI NI ZADOVOLJSTVO ŠTO OBOJE NJEGOVO DJECE LUDUJE ZA MOREM
tekst: Darko Šupuk
foto: Ivan Bura

U zaista bogatoj ponudi brodova za razonodu na hrvatskom tržištu, rijetki se toliko ističu i razlikuju od ostalih kao oni španjolskoga brodogradilišta Menorquin Yachts. Proizvođača modernih verzija balearskih guceva zastupa zagrebačka tvrtka Brik nautika, čiji je vlasnik Stipe Buljan - poduzetnik splitskog podrijetla - s vremenom učinio Menorquin izuzetno cijenjenim brendom na cijelom Jadranu, djelujući iz velike baze u murterskoj marini Hramina. Dio Buljanovog poslovnog uspjeha nesumnjivo se temelji i na njegovoj osobnosti: izuzetno je zanimljiva i pristupačna osoba s mnogo šarma i duha, što su prepoznali i njegovi klijenti s kojima je pokrenuo pravi klub menorquinista. Stipe je pravi predstavnik ‘vrste’ koju je najlakše opisati talijanskom sintagmom ‘gente di mare’, a o njegovom pristupu plovilima i životu možda najbolje govori činjenica da je u svojemu Menorquinu jednu kabinu pretvorio u radnu sobu - u kojoj je ugradio i klavir. Danas Stipe na hrvatsko tržište uvodi i novi brend, talijansku Terranovu, koja slijedi duh Menorquina gradeći brodove većih dimenzija - dakako, on se i u taj posao upušta s karakterističnom upornošću, koja ga prati cijeloga radnog vijeka.
U ozbiljnom ste biznisu već godinama?
Da, i to uglavnom u inozemstvu. Radio sam nekoliko godina u Njemačkoj, prije toga i nešto malo u Francuskoj, da bih potom otišao u Italiju, gdje sam ostao gotovo 25 godina, baveći se prodajom opreme za drvnu industriju za najjaču talijansku grupaciju u toj djelatnosti, i to za cijelu istočnu Europu. Kasnije mi je taj posao dosadio, a kad je počeo rat, vratio sam se u Hrvatsku... i sâm sam se htio boriti, ali me nisu primili u vojsku jer sam imao više od pedeset godina. Danas pomišljam kakva sam budala tada bio, kad vidim što je sve iz toga rata nastalo...
Tada ste počeli razvijati posao u Hrvatskoj?
Počeo sam se baviti uvozom hrane i još nekim poslovima, a tada sam na sajmu u Genovi vidio Menorquinove brodove i rekao sebi - samo to želim! Odmah sam otputovao u Španjolsku i dogovorio se o preuzimanju zastupstva za istočni Jadran. Tada sam se upoznao s talijanskim zastupnikom ‘škvera’ Menorquin Yachts, u kojeg sam prvi put i vidio brodove te kuće, a kako je on danas vlasnik ne samo tvrtke Menorquin Italia, nego i brodogradilišta Terranova, odnedavno i njega zastupam, jer smo, osim poslom, povezani i dugogodišnjim prijateljstvom.
Prodali ste, za hrvatske prilike, zaista značajan broj brodova; u čemu je tajna?
Na Jadranu sam dosad prodao nešto više od četrdeset jahta, s tim da su dio kupili stranci koji svoje brodove drže u našim marinama. Tajna?... Nema je, osim u savršenoj estetici i kvaliteti broda razvijenog na osnovi tradicionalne balearske ribarske brodice, po uzoru na nekadašnje guceve kalafata s otoka Menorca. Tamošnji su projektanti razradili povijesni koncept i ostvarili svjetski uspjeh. Žao mi je, u neku, da se u nas, iako postoje tradicije i znanja o brodogradnji, nitko nije na njih ugledao i stvorio prave brodove... proizvode se samo manja stakloplastična plovila. Bitno da se uspije u Hrvatskoj jest ono što sam naučio u trgovini - uvijek se treba ići do kraja, nema popuštanja, pa sam tako bio uporan i strpljiv i s Menorquinom. S druge strane, sjećam se prvih izlaganja na sajmu u Zagrebu - ‘dvanaesticu’ su posjetitelji, slušao sam komentare ljudi između sebe, prepoznali kao pravi brod. Dakako, dok je trajao rat, a i neposredno nakon rata, gangsteri obrijanih glava kupovali su samo brzu plastiku. Kad su ta vremena donekle prošla, normalni ljudi, oni od mora, ili oni koji su se dali podučiti, shvatili su vrijednost brodova poput onih koje ja prodajem. Veliko mi je zadovoljstvo bilo kada mi je jedan klijent mojih godina, nakon kupovine Menorquina, priznao da ga je na kupnju nagovorio sin od dvadeset i četiri godine. To mi je dosada najveće lijepo iznenađenje u poslu.
Imate specifične odnose s klijentima, a poznato je i da su isporuke plovila, odnosno doplovljavanje s Baleara, pravi gušt...
Želim dati mogućnost ljudima da nauče sve o brodu i plovidbi. Primjerice, jedan klijent iz Beograda je prije godinu dana kupio brod, a nije imao velikog iskustva u plovidbi. Pozvao sam ga da zajedno dovedemo brod iz Španjolske, ja nisam ni dotaknuo kormilo, ali sam mu govorio što treba učiniti. Tako je on doveo brod s Menorce do Murtera i sada zna zaista mnogo. Kad smo došli u Murter pitao me je kad idemo opet! To mi je bio veliki kompliment, jer te plovidbe znaju biti pravo zadovoljstvo. Inače, ne idem uvijek s klijentima po jahtu, a ponekad odem s prijateljima, poput Slobe iz restorana Tic Tac, koji je rođen na svjetioniku i zna more u dušu.
Izgradili ste pravu ‘Menorquin community’?
Da, organiziram i druženja vlasnika Menorquinovih brodova, to su zgodna druženja... Naime, glupo mi je bilo da, kad već imamo brodove koji su drugačiji od drugih, ne potaknem vlasnike da se upoznaju, posebice stoga što su to ljudi koji dijele jednu zajedničku crtu. Postigao sam da se sprijatelje ljudi koji se ranije nisu uopće poznavali, a povod zbližavanja bilo je posjedovanje jednakoga broda.
Terranova?
To je priča za sebe... Moj prijatelj Pedetti uvijek je radio i nešto ‘sa strane’, pa je tako naišao na kupca koji je od njega ranije kupio ‘šesnaesticu’, a zatim uložio novac u proizvodnju većih plovila. Danas njih dvojica imaju na Sardiniji prekrasno veliko brodogradilište u kojem grade brodove duljine od 18,50 do 35 metara. U osnovi njihovog koncepta je spoznaja da oni koji imaju jahte ne moraju trčati za novcem, poput onih koji tek stvaraju ili brane svoje bogatstvo. Spore brodove posjeduju ljudi koji uživaju ploviti morem, a jedini motorni brod koji se po užitku u plovidbi može usporediti s jedrilicom je Menorquin. Ljudi to znaju cijeniti, pa je tako Terranova odgovor na takvu želju u kategoriji većih brodova. Ove jahte malo troše, postižu brzinu do osamnaest čvorova, što je za njih i prebrzo, a sve je u početnoj cijeni - od stabilizatora do klavira, dvostrukih generatora i desalinizatora. Ti su brodovi kvalitetni i prekrasni, pa se usprkos krizi trenutno gradi šest primjeraka. Ja još čekam svoga prvog kupca, za kojeg bi mi bilo stalo da brod drži u nas, tako da se ljudi mogu upoznati s tim jahtama, njihovom kvalitetom i filozofijom.
S obzirom da ste dugi niz godina proveli na Jadranu kao nautičar, te aktivno sudjelujući u poslu s plovilima, kako gledate na nautički biznis u cjelini?
Jedrio sam u vodama Balija, bio na Atlantiku, plovio uz Južnu Ameriku i objedrio cijelu Europu, pa mogu slobodno reći da je ono što mi imamo, što nam je priroda dala, tako vrijedno da bismo trebali biti zadnji kreteni da nam nautički turizam ne uspije kako treba. Koliko god se neznalice trudile, u aktualnoj i bivšoj vlasti, da zagorčaju život ljudima koji se bave tim poslom, ne mogu uspjeti. Primjerice, to što se događa mojim prijateljima koji imaju flote brodova za iznajmljivanje, a moraju plaćati paušal s osnove boravišne takse, zaista je nečuveno... kao da netko sve čini da tim ljudima ubije volju za rad. Ipak, imamo tako predivno more da opet sve ide naprijed.
Što bi, po vašem mišljenju, trebalo bitno promijeniti da bi stvari išle nabolje?
Najvažnije je sada da izađemo iz ove krize. Inače, vjerujem da je medijska halabuka oko recesije i strašenje ljudi krizom alibi moćnicima da prikriju greške u ekonomskoj politici. A što se brodova i trgovine njima tiče, polazište svega je u nautičkom turizmu... a tu su kupci prestrašeni i pričama o drastičnoj kontroli, poreznim inspekcijama, čime su se služili i bivši, pa su ljudi opet kupovali plovila. Ipak, najvažnije je da kriza prođe i da uvjeti poslovanja budu opet kakvi su bili.
Izuzetno ste vezani uz more?
Uvijek sam po dva ljetna mjeseca ‘u komadu’ provodio na moru. Imam niz dragih prijatelja iz tog perioda, poput Dalibora Lošića, Jole Gašpića, Stanka Burle... a bio sam dobar i s pokojnim Tonkom Nardellijem. Stekao sam mnogo dobrih poznanika i prijatelja u godinama provedenim na moru, primjerice Pere Skansi i ja veliki smo ‘morski’ prijatelji.
Kako ste se ‘zakvačili na nautički đir’?
Rođen sam u Splitu, obitelj mi je živjela u Bihaćkoj ulici, a još je moj stari imao brod sa šest ležajeva i motorom, što je za tadašnje vrijeme bila velika stvar. Bile su to poratne godine, imali smo vez u splitskom Labudu, kojeg sam bio član od rođenja 1946, što sada nisam, ali ako se vratim u Split, želja mi je obnoviti članstvo. Od malena sam imao svoj brod, jer smo ljeta provodili u Stinivi na Hvaru, pa sam dobio drvenu barčicu od tri metra koju sam trebao sam održavati, strugati staru boju... Tamo smo lovili ribu, a iz Brusja bi nam na mazgi dopremali brašno i ostale potrepštine. Tako sam provodio ljeta sve do svoje osamnaeste godine, uvijek imajući brodicu. Potom sam otišao na studije u Zagreb, te kasnije u Italiju, gdje sam odmah kupio brod - prvo gliser, zatim jednu jedrilicu, pa drugu... Kada sam svojim Franchinijem, prije tridesetak godina, doplovio u Split, u Slobodnoj Dalmaciji je objavljen članak o tom, a u JK ‘Labud’ smo napravili veliku feštu. Brod sam ipak držao najprije u Pesaru, a kasnije u Murteru.
Zašto Murter?
Murter mi se svidio prvi put kada sam tamo došao. Bilo je to slučajno, i to ne veselim povodom... Naime, iz Pesara smo krenuli prema našoj obali i morali se zaustaviti u Murteru zbog velikog nevremena, a tada smo preko VHF-a dobili poruku da je mom prijatelju umro sin. Tako sam sâm ostao u Murteru nekoliko dana, mjesto mi se odmah svidjelo, pa i dandanas tamo boravim sa svojim brodovima.
Želite li nešto dodati za kraj?
Saluti a mamma! Ima nešto što mi je posebno važno u mojem poslu, a to je činjenica da su mi djeca, Luka i Ana, zavoljela more. Luka je postao jedriličar, ali nije nastavio u tom smjeru zbog studija u Zagrebu i postdiplomskog u Barceloni... sad je u Engleskoj, gdje radi odgovoran posao. Nadam se da će se jednoga dana vratiti, a normalno je da mu sada odgovara odličan posao u Britaniji. Kći radi kod mene, završila je filozofski fakultet i sprema se otići u Ameriku na postdiplomski, a rado i zimi provodi po nekoliko dana na Murteru. Oboje su ludi za morem i to mi je zaista drago.