Franu Lasića upoznao sam u doba njegove najveće popularnosti, sredinom osamdesetih, kada je iza sebe već imao zavidnu filmsku glumačku karijeru i ‘frišku’ pjevačku, stvorenu hitovima ‘Zagrljeni’ i ‘Volim te, budalo mala’. Naše tadašnje kratko poznanstvo pretvorilo se u prijateljstvo - nakon Franine ponude da mi pomogne nositi stvari, prilikom moje selidbe iz jednoga stana u drugi. On je jednostavno takav, ‘kupi’ vas svojom neposrednom, jednostavnom iskrenošću i toplinom. Popularnost nikada nije bilo nešto što bi ga izdvajalo od drugih: upravo obrnuto, to je bila spona između njega i okoline. Nijedna priča o Franu (njegovo ćemo ime ovdje, s dobrim razlogom, dosljedno dubrovački deklinirati!) ne može proći bez lijepih žena, pa ni ova. Naziv ‘playboya’ mu je jednostavno pripisati kada znamo da ima tri braka iza sebe, i to redom s krasnim damama, te da u posljednje vrijeme izabranice njegovoga srca znaju biti i ‘upola njegovih godina’. Nedavno smo tako svjedočili brojnim medijskim natpisima o prekidu njegove dvogodišnje veze s mladom glumicom Dolores Lambaša. Oni koji ga poznaju, a ja se smatram jednim od tih jer sam mu čak u posljednjoj bračnoj avanturi bio i vjenčani kum, znaju za Franovu manu - ili vrlinu, uzmite kako hoćete - da se svaki put istinski zaljubi, da voli, pati i doživljava sve ono što ide uz ljubavne draži i jade. Franu nikad nije teško za njegovu izabranicu ‘skinuti zvijezde s neba’, otvoriti joj nove svjetove i stvoriti tako čarobne trenutke kojima teško može odoljeti bilo koja žena. U tome je toliko dobar da mu svakodnevni život izgleda tek kao blijeda slika... ali svakodnevnica, prije ili kasnije, zakuca na vrata, dok potreba za čarolijom ostaje na objema stranama. S druge strane, Frano je brižan otac: sa sinom Jankom, iz prvoga braka, više je prijatelj negoli otac, dok su Lina i Luka, iz (zasad) posljednjega, sa Živom, njegova dva bisera koja vrijedno čuva i provodi s njima nezaboravne trenutke. Međutim priča koju vam želim ispričati o Franu ona je o kojoj se malo zna - o njegovoj ljubavi prema moru. Frano je vrstan jedriličar, sudionik mnogih regata, skiper koji je oplovio Mediteran i kojem su u krvi jedra, konopi, sol i onaj osjećaj poznat svima koji plove, osjećaj kad se otisneš od čvrstoga tla u zamjenu za gipki ritam mora. Kada na kontinentu s njim započnem priču o moru, Frano zapadne u stanje sjete i čežnje. Odvojenost od mora mu teško pada, a dinamičan posao mu ne dopušta da se skrasi negdje pored mora. On sam za sebe kaže da je ‘morsko dijete’, jer je odrastao uz more. Njegovu kuću (ljetnikovac iz 16. stoljeća) u Gružu od mora dijeli samo cesta. Odnos s morem opisuje ovako: ‘Kao dijete provodio sam mnogo vremena u i na moru. Za mene, cijeli život uz jedrilice i more uopće, predstavlja nešto posebno. To je jedan sasvim drugačiji svijet, bez buke i stresa, jedan iskonski životni prostor. Dok sam bio mlađi, imao sam više vremena za more... a sada život nosi mnogobrojne obaveze i ne provodim toliko vremena na moru kao ranije, premda se sve više trudim organizirati život tako da barem dio ljeta provedem na moru. Ranijih godina sam volio ići na more i zimi - zimsko jedrenje je divota, a sada jedino zimi i uspijem otići na poneku regatu. Nakon 50 godina, po prvi put sam došao do vlastitoga broda: to je jedan stari Elan 431, u koji sam, u jednom ‘škveru’ na Cresu, uložio i mnogo vlastitoga truda. Jer, brod je kao biljka - ako ga ne ‘zalijevaš’, uvenut će. Brod treba voljeti, to je prvo i osnovno. Ako ne voliš brod, onda ga nikada nemoj ni kupiti - u tom je slučaju bolje unajmljivati brod za trenutke slobodnog vremena, jer onda nemaš nikakvih briga. A ja volim pituravati, strugati, čistiti palubu i slagati jedra. To je meni dio ugođaja koji cijeloj priči daje ‘šug’. Tko god me zna s mora, zna i da stalno radim na brodu, redim i čistim, perem... i tim se radom odmaram. To mi i nije rad, nego aktivni odmor koji volim. Većina ljudi s mora koji su osjetili ljubav prema brodu tako se prema njemu odnose. Malo ljudi poznajem koji imaju brod, a da im nije stalo u kakvom je stanju, što se s njim zbiva... jer, koliko se ti brineš o brodu, toliko se on ‘brine’ o tebi. Vrlo je važno dobro održavati i poznavati svoj brod, jer nikad ne znaš kad te može zadesiti nevera i stvari krenuti po zlu. Ako u takvim situacijama nemaš povjerenja u brod, onda to nije dobro.’ Pri pogledu na Franov Elan 431, krstaš na kojemu je cijela moja generacija stjecala jedriličarska iskustva, ne mogu prepoznati nekadašnji model. Korito je u plavoj boji, s bijelo obojenim uronjenim dijelom, ugrađen mu je pramčani potisnik, kokpit je ‘obučen’ u ugodne jastuke modre boje, a ‘spreyhood’ i krović ‘bimini’ u istoj boji stvaraju intiman ugođaj. Paluba je obložena novom tikovinom, ‘gennaker’ je jarko crvene boje, a tu su čak i nosači za ribolovne štapove. Unutrašnjost broda također ne odaje stari 431: tepisi na podu, zavjese, LCD televizor, slike na stijenama, svaki detalj odiše osobnošću. Poznavajući Frana, poznata mi je i njegova sposobnost da malim i jednostavnim stvarima postiže mnogo. Frano to objašnjava ovako: ‘Osjećaj za to imaš - ili nemaš. Sitnim detaljima, malim korekturama, dosjetkama... možeš mnogo toga napraviti. Jednako je s kućom: možeš dati i najboljem arhitektu da ju projektira, ali ako nema tvoje intervencije, u takvoj se kući osjeti da nema osobnosti, ne prepoznaje se vlasnik. Na brodu, primjerice, ja volim kuhati i stoga uvijek imam bosiljak koji raste u pitaru, a koji je začin jelu i ujedno dekorativni element koji ne košta ništa, a cijeloj ‘priči’ daje drugu dimenziju. Još važniji element je posada - moju ljetnu čine uglavnom moja djeca, Lina i Luka. S njima na brodu, uvijek je živo, sudjeluju u odrađivanju svih obaveza i zadataka na brodu. Učim ih mornarskim vještinama i mogu se osloniti na njih. Zajedno lovimo ribu, kuham im... pa su, uz jedrenje i kupanje, naša ljeta nezaboravna. Najljepše je kad na moru možeš ploviti bez pritiska, kada nikamo ne moraš u određeno vrijeme stići. Naša obala je predivna i koji god otok da izabereš, samo oko njega možeš ploviti tjedan dana. Iz iskustva s čarterom znam kako ljudi u tjedan dana žele oploviti cijelu hrvatsku obalu, što je nemoguće. Bolje je odabrati jedan otok i doživjeti ga cjelovito, nego dotaknuti mnogo toga, a ustvari ne doživjeti ništa. Kako sam našu obalu oplovio mnogo puta, tako znam u koje doba dana je dobro biti na određenomu mjestu kako bi se doživjelo u punom svjetlu. Za jedrenje su mi posebno dragi Kornati, gdje ujutro bude idealnog vjetra za jedrenje uz otoke, u tijesnim kanalima koji ne omogućuju stvaranje velikih valova. Ili, primjerice, ulaz u Polače na Mljetu u smiraj dana, kada zalazi sunce, kad se crveni nebo... plovidba među tamošnjim otočićima je čista divota.’ Da je Frano pravi ‘čovjek od mora’ potvrđuje još jedna njegova morska aktivnost, a to je ronjenje. Zajedno smo preronili najatraktivnije ronilačke lokacije hrvatskoga podmorja. Frano se i tu snalazi kao riba u vodi: boce sa zrakom, regulatori, maske, peraje... sastavni su dio njegove brodske opreme. Na kraju, u svomu poznatom zavodničkom stilu, Frano ima i savjet za mlade nautičare: ‘Prije nego što stupite u ozbiljnu vezu, izabranicu svoga srca povedite na brod; u toj tijesnoj sredini, u ambijentu u kojem ste na stalnom testu, svašta se može iskristalizirati o nekoj osobi. Brod pred svakoga postavlja ispit zrelosti. Poznato je da nije lako skupiti ekipu za plovidbu, posadu koja će biti kompaktna i koja će dobro funkcionirati u tako malom prostoru. Brod zahtijeva timski rad, jednako djece i odraslih: jedan kuha, drugi pere, treći podiže jedra... to je jamstvo čara plovidbe. Želio bi da je u nas što više moreplovaca, jer su ‘ljudi od mora’ uglavnom dobre ćudi. Od njih se može mnogo toga naučiti, jer je more oduvijek životna škola.