Yachts online Broj 6 Ante Kostelić
Ante Kostelić
VRHUNSKO SKIJANJE U HRVATA ZAPOČELO JE S JANICOM I IVICOM - ODNOSNO S NJIHOVIM OCEM I TRENEROM ANTOM KOSTELIĆEM, SKROMNIM SPORTAŠEM PREPUNIM OPTIMIZMA, KOJI JE - UNATOČ NEIMAŠTINI - POKAZAO DJECI PUT DO ZVIJEZDA, ZA KOGA JE BAVLJENJE SPORTOM BILO DOSLOVCE BITKA ZA ŽIVOT I KOJI SLOBODU NIJE PRODAVAO ZA SVA BLAGA OVOG SVIJETA; KRETANJE, GIBANJE... SVE JE TO ZA ANTU BILA IGRA, BILO NA MORU, OTOKU MLJETU, NA ALPSKOM LEDENJAKU ILI NEKOM PROPLANKU GDJE BI PROMRZAO POSTAVLJAO STAZU, NE BI LI NJEGOVI ŠAMPIONI POBJEĐIVALI SVIJET - DA BI ON ONDA, U NEKOMU SKRIVENOM KUTKU, UŽIVAO PREBIRUĆI PO GITARI
Ronjenje, utrke automobilima, rukomet, vaterpolo, skijanje... bili ste svestrani sportaš...
- Dijelom toga nisam se bavio posve ozbiljno, netko je napisao da je sve bilo na razini pikada. Međutim, nije istina, jer ako sam igrao na jednomu juniorskom vaterpolskom prvenstvu bivše Jugoslavije, koja je bila velesila u tom sportu, ako sam bio strijelac svoje ekipe... smiješno je da se na takav način govori o nekim prošlim vremenima, koja kao da ne znače ništa. U mom srcu je dio i te sportske uspomene - da zaključim, to ipak nije bio pikado. U rukometu sam bio 18 sezona, nažalost nisam bio kandidat za reprezentaciju, jer tu počinje politički dio, sviđalo se nekom ili ne. Tada je konkurencija bila paklena, ali vjerujem da sam ipak trebao nastupati za reprezentaciju. Općenito, to su bila romantičarska vremena, mnogi su se bavili raznim sportovima i bili reprezentativci istodobno u skijanju, plivanju i vaterpolu. Nije se treniralo svakodnevno, a jedino je bilo važno baviti se sportom, što je za mene doslovce značilo život.
Uporan, asket, pučki filozof? Prvo su vas ismijavali, govorili da ste ludi, izvrgavali vas ruglu…
Te riječi su stereotipne, možda jesam uporan, ali asket nisam, niti sam svoju djecu asketski odgajao, a niti tako utjecao na svoju okolinu. Asketizam za mene ne postoji, jer volim dobro jesti, spavati, volim prirodu, more. Ničega se nisam u životu odricao - odricanje i žrtva nisu jedno te isto. Ako neki uspjeh ima preveliku cijenu, hvala lijepa, ja to neću. Mi stoga nikada nismo trenirali na Novom Zelandu, u Australiji ili Argentini, dok većina skijaša tamo ide, a to jest doista veliko odricanje, velik napor i nezdravo putovanje. Prema tomu, ne bih rekao da smo se odricali. Jednostavno, ako ne pušim i ne pijem, to ne znači da sam asket, nego da je to u mene spontano. Od alkohola mi je slabo, cigarete sam probao... i sve ide u dim. Ali, podvodni ribolov je toliko intrigantan i zanimljiv da u tom okruženju jednostavno uživam. Konačno, ljudi su i genetski, po rođenju, određenog tipa. Kretanje, gibanje i igra osnovni je moto mog života, tako sam odgojen, tako je i tekao moj život od početka.
Koliko je Split značio u vašem odrastanju?
Ja sam napola Splićanin, od 1948. godine sam u Splitu. Sjećanje na Split u meni budi samo osjećaj užitka, tamo na Firulama sam svake godine boravio po četiri mjeseca. To je slika mog života, par koraka i noga je bila u moru... plivao sam po Bačvicama, na Poljudu, do Barbarinca, a svakodnevna je dionica bila od Firula do Stobreča. To je bilo više od sporta, način života, ustrajno kretanje. Moja rođakinja šjora Domina je govorila: ‘Pođi, Tonko, u crkvu Gospe od Pojišana, spasit ćeš dušu.’ Družio sam se neprestano s mojim djedom, koji me je upućivao u sve tajne mora. Ničega se nisam odricao, dapače, sve što mi se svidjelo to sam i radio, a druga je stvar kada sam počeo raditi s mojom djecom.
Koliko vam je prijašnji način života pomogao u njihovom odgajanju?
Na osnovu znanja što sam ih stekao dok sam studirao na Fakultetu za fizičku kulturu, te iskustava iz ranijeg načina života, sve sam vrlo ozbiljno shvaćao. Vječno se vraćam na to da nisam nikom dužan komplimentirati. Mogu zahvaliti tomu što sam strastveno koristio ono što sam smatrao da će mi pomoći: znanja iz fiziologije, anatomije, sportske psihologije... kao i praktičkih predmeta poput opće fizičke pripreme. Nadgradnju sam stvarao zahvaljujući i mojim profesorima, makar je 1960. godine to bio pionirski rad. Imao sam viziju kojoj sam bio u potpunosti posvećen, a sve je dolazilo spontano. Novinari su me pitali: ‘Jeste li znali da ćete uspjeti?’ Čovjek sam s nekim pozitivnim optimizmom, a budući da sam stekao i ono što se zove kompetencija, nisam ‘imao mišljenje’ nego vjerovao u nju. Prolazio sam i teškoće, ali cijelo vrijeme uvjeren da sam u pravu... a takvom čovjeku mnogo toga polazi za rukom. Postoji opravdanje za neke moje postupke koje neću nikada zaboraviti, pritom neću biti pretenciozan, ali kad je čovjek u pravu, onda obično i uspije u onom što radi i u što vjeruje. ‘U pravu’ su pomalo teške riječi, i mnogi kriminalci zamišljaju da su u pravu, premda nikad u životu nisam ništa slično učinio. Danas mladi čine mnoge gluposti, primjerice rone u velike dubine, a to ne može biti zdravo. Kao i u pušača, ako im mozak ostaje bez kisika po 7-8 minuta, to je užasno bez obzira na spremnost organizma.
I tako ste krenuli u avanturu kao skijaški trener…
Dvije-tri godine nisam imao nikakva primanja; ne da nisu bila dostatna za pristojan život, nego su bila nikakva. Ne bih htio opisivati kako sam tada živio, ali ću ispričati što mi se zbilo u Kanadi. Moj nećak me predstavljao nakladniku koji je htio da napišem knjigu: ‘On vam je kao barun Münchausen, s tim što se njemu sve to stvarno dogodilo!’ Sve su moje priče povezane, ali sam naučio živjeti slobodno, da nikom ne odgovaram... a pritom su neki moji postulati postali zakon. Mislim da bi ih mnogi ljudi trebali prihvatiti: ‘ne dam se zbuniti, čak i kad nisam u pravu, te da je sve moguće.’ Došavši u Skijaški klub ‘Zagreb’, kod predsjednika doktora Drinkovića, Hvaranina, on je odmah odbacio primjedbe tipa ‘Kostelić je lud’ i našao mi posao uza skromnu plaću. Puno mi je tada pomogao, u biti, on me je lansirao. Tako sam počeo, a klub mi je pomogao i oko djece, jer nisu plaćala participaciju, žičaru, spavanje... i tako dvije godine. Budući da smo htjeli trenirati više od drugih, ponekad smo spavali i vani, jer financijski nismo mogli sve pokrivati. Tada sam upoznao jednoga divnog čovjeka, danas nažalost pokojnoga, Andriju Mijačiku. Bio je tajnik Zagrebačkoga sportskog saveza, koji je i danas važan, bogat i moćan. Mijačika je bio izuzetno zanimljiv čovjek, od malih riječi, ali je ono što bi obećao odmah ispunjavao. Kad je čuo da nemam plaću, razljutio se i ‘u roku odmah’ mi isposlovao plaću od 5.000 kuna. Dakako, s tim novcem nisam mogao ništa specijalno, živjeli smo u malenom stanu, a žena bi mi stalno pokazivala račune i njima mahala. Ali, tog dana, kada sam došao kući, rekao sam joj da mi više ne pokazuje te male račune, jer smo postali milijunaši! Sreći nije bilo kraja. Kasnije se dogodilo još nešto važno: kad smo bili na natjecanju Olimpijada mladih, koja se odvijala svake druge godine - te je bila u Andori - upoznali smo Artura Takača, koji je pokazao izuzetno zanimanje za Ivicu, tada 15-godišnjaka. Bio je među prvom petoricom dječaka, što je bila senzacija... jer je došao iz male Hrvatske, dakle, ne neke od alpskih zemalja koje su oduvijek dominirale, i tako će vječno biti zbog komparativnih prednosti. Upoznao nas je s Juanom Antoniom Samaranchom, predsjednikom Međunarodnoga olimpijskog komiteta, koji nam je dao stipendiju za koju se mnogi danas hvale kako su nam ju oni priskrbili, što nije istina. Taj susret s gospodinom Samaranchom nikad neću zaboraviti... Stigao je sa svojom tajnicom i Arturom Takačem, pogledao Ivicu i rekao: ‘Da, da... lijepo si razvijen za petnaestogodišnjaka.’ Prekrasna upadica koja mi se svidjela, otada nam je sve bilo mnogo lakše, mogli smo bolje funkcionirati.
Tko vam je sličniji, Janica ili Ivica?
Možda, po fizičkom manifestiranju, kretanju... Janica. Često su joj prigovarali da je seljančica, što je uvredljivo, ali ona ostavlja takav dojam. Od malih nogu je naučila musti krave, drugi to neće, ali ona je htjela. Ta dimenzija joj daje neku moć, značaj. Djeca su obavezno različita, vjerujem da to sigurno određuje Bog.
Što je imala vaša kći Janica da joj cijeli skijaški svijet nije mogao ništa?
Mnogo sam puta parafrazirao ono što sam od drugih čuo, primjerice Sir Jackie Stewart je rekao da ‘vrhunski pilot ima vruće srce i hladnu glavu’. Janica je osoba koja se može jako razljutiti, nije ona hladna, ali joj i nadalje ‘matematika’ savršeno funkcionira, a to je, reklo bi se, prava kombinacija. U sebi ima vatru, motiv, a kasnije može mirno rasuđivati, hoće li ili neće riskirati. Mnogo puta se vidjelo da ona neke čudne stvari dovede do savršenstva. U skijanju je pravilo da protivnike ne vidite, nije kao u nekim drugim sportovima u kojima suparnika možete pratiti i vidjeti kako će, primjerice, prebaciti loptu. Za to i ne treba trener, ako je došlo do toga da ti trener takve stvari govori, odnosno da drži tvoje ruke i noge i kazuje ti što učiniti, jer onda nisi sportaš. Toliko svaki čovjek mora znati i sam, kao kad pada kiša... morate sami otvoriti kišobran. Janica je mogla biti i četvrta, a kako je uspjela biti prva, e to ne znam. To je bio rezultat određenog načina života, jer je ona bila ovisna o uvjetima u kojima bi se našla. Odgojena je između Mljeta i Sljemena, njezino je djetinjstvo tako prošlo, uz kretanje, plivanje, ronjenje, skijanje. Nema mnogo djece koja su živjela na taj način. Ingemar Stenmark nas je pitao na jednom ‘partyu’: ‘Ja znam kako sam postao skijaš, ali kako ste vi tamo na jugu postali skijaši?’ Tamo mu nisam mogao odgovoriti iz pristojnost, ali ljudi ne znaju da i sunce igra veliku ulogu. Ta silna energija što ju upiješ u tri-četiri ljetna mjeseca, provedena na moru svake godine, od jutra kad ustaneš pa do večeri, tijekom dana kojega ne oblačiš odjeću, sa čovjekom se zbiva nešto slično onom što se događa grožđu. Na Pokonji dol, vinograd koji ‘visi’ pod kutom od 70 stupnjeva, na njegovo grožđa slijeva se sunčev oganj, zato je tamošnji plavac fenomenalan. Kiša ne pada šest mjeseci, a onda padne upravo kada treba... a to vino je plavo, kao što i Indijancima kosa nije crna, nego ima modrikast odbljesak, kao u neke ptice. Ivica je s druge strane muškarac, u njega je fizička sprema u tako kompleksnom sportu kao što je skijanje vrlo važna, pa je njegov konačni rezultat naprosto u strašnoj prednosti. To nije nikako konzervativna stvar, k tomu su dječaci i agresivniji, a Janica je stvorena upravo u tom okruženju i iz tih utjecanja.
Kada ste bili najponosniji, najsretniji?
Taj bih osjećaj razdrobio na nekoliko djelića. Bio sam sretan kad su moja djeca na Prvenstvu Hrvatske, natjecanju do kojeg neki ne drže i na kojem se oni, kao šampioni, nisu ni dužni natjecati, bili uporni i do kraja se borili. Janica je i posljednju utrku ‘otpeljala’ na Platku i tada rekla zbogom skijanju. I tu su pokazali skromnost, konačno i meni ispunili želju. Tada sam bio sretan, jednako kao i kad je Janica osvojila prvu olimpijsku medalju. Za sportaša je to nešto posebno... Konačno, vidio sam da su ljudi i 700 godina prije Krista zapisivali i slavili svoje šampione, pa ako su njima bili toliko važni, onda to nije bio nekakav sporedan događaj. Amerikanci ni do jednog sportaša ne drže kao do olimpijskog pobjednika, a kad je to Janica postala, svakoga su dana ljudi dolazili vidjeti ju izbliza. Taj moment, u Lake Cityju, meni nikada neće proći. Bio je prekrasan dan, oko 15 tisuća gledatelja, staza je bila prekrasno uređena, temperatura idealnih minus sedam, najbolje vrijeme da snijeg drži i da je sve jasno i otvoreno. Tu nema zakulisnih radnji kao u nogometu ili rukometu, na stazi nema klanova. Janica hita prema cilju, cijeli film života mi prolazi kroz glavu, skočila je zadnji skok, juri užasno brzo, ulazi u cilj, izvede veliki ‘bigstream’ promjera oko 30 metara, a na semaforu se pali: 111. Netko me upitao: ‘Što ju toliko gledaš?’ Kako ne bih - ona je olimpijska pobjednica, a gdje su sada oni nikogovići koji su se mojim životom igrali na razne načine? Ostala je samo ta medalja, zlatna, čista, bez ijedne mrlje.
Žalosno, ali već sutradan su krenuli đonom na vas. Kako ste proživljavali te trenutke?
Pronijela su se ogovaranja što traju i dandanas. Dan nakon što je Janica osvojila zlato pišu da sam ‘frustrirani pijani psihopat koji liječi komplekse na svojoj djeci’! Znači, kad jesi, nisi, a ponekad kad jesi, onda nisi. Bilo im je žao što sam ja bio dio njezinog uspjeha, draže bi im bilo da je Janica osvojila zlato bez moje pomoći, jer me se ne bi nitko sjetio, bio bih i nadalje nepoznat netko iz Splita odnosno Zagreba. Sjetio sam se kako je moj djed rekao mojoj majci: ‘E, moja Cvita, ti ćeš se dobro udat, ali znaj da odlaziš iz Splita u Zagreb, s konja na magarca...’, a to je bilo daleke 1940. godine. Otada traje taj jal, mač koji neprestano visi nad mojom glavom.
Koje su razlike u psihološkom smislu nekoć i danas trenirati Ivicu?
Teško se to na papiru može vidjeti, jer postoje razni periodi... Ja sam Ivicu i Janicu trenirao zajedno, dok se Ivica, s 15 godina, nije odvojio. Ti su zajednički treninzi za Janicu bili zgodni, jer je uvijek ispred sebe imala jačega. Međutim, dogodilo se da je pala na jednoj trci, mislim da su krivi bili ljudi koji su se trebali bolje brinuti o njezinoj opremi, a tada sam se itekako rastužio. Bila je djevojčica, talentirana i samosvjesna, koja nikada ne plače, a tada se rasplakala. Morao sam se za nju pobrinuti, pa sam napustio Ivicu, koji je dotada samo napredovao. Kasnije se ozlijedio, nažalost nisam ga više kontrolirao, imao je druge trenere. Međutim, sve je prebrodio, a ja sam na sve moguće načine pokušavao ponovno spojiti njih dvoje. Bilo je utakmica kada su bili zajedno, ali onda jedno ode u Japan, a drugo u Skandinaviju. Potom sam našao jednoga svog prijatelja, Slovenca Vicenca Jovana, da trenira Ivicu. Kad je Janica dohvatila sam svjetski vrh, potpuno sam se njoj posvetio, a za to je vrijeme Ivica dosegnuo vrlo visoku razinu - bio je sedmi u Svjetskom kupu, ali se u to vrijeme nije osobito ulagalo u njega. Jasno, ne mogu se cijelo vrijeme očekivati samo dobri rezultati, a kad od neke investicije ne stiže očekivana dobit, treba i dodatno investirati, premda uz manju dobit, ali se korak po korak napreduje, pa ćeš dobiti još više. Kad je Janica prestala skijati, ja sam se u potpunosti posvetio Ivici i odonda smo polako prešli na svih pet disciplina. Dizali smo se polako, ali smo svake godine napredovali. Ove je godine završio na četvrtoj poziciji u ukupnom poretku, a slijedi potpitanje ‘može li do ukupne pobjede?’. Ali, nitko od onih koji su pobjeđivali u Svjetskom kupu, čak ni kao osvajači maloga globusa, nije bio iz zemlje bez snijega. Svjetski se kup odvija u nečemu što nije naš svijet, to nema veze sa Splitom ni Zagrebom... to je svijet hladan i tako dalek od našega, zadrto ekskluzivan, toliko da sam i iz ‘dišpeta’ htio uspjeti, da pokažemo svakomu da mi to možemo.
Može li Ivica na sam vrh?
Neki je novinar napisao da je četvrto mjesto, što ga je Ivica osvojio, zadovoljavajuće. To je zadnje što netko može napisati, jer su dečki, njih tridesetak, toliko ‘nabrijani’, ‘nabildani’, da svatko od njih može pobijediti. To nije kao s Blankom Vlašić, koja je sigurno peta, jer peto mjesto ne postoji, dok u skijanju u Svjetskom kupu i peto mjesto donosi mnogo novca. Da nije bilo ozljede kralježnice, možda bi sve bilo moguće. Danas je to nemoguća misija... Zove me novinar Radio Splita i pita: ‘Mislite li da je vaš put bio jednako težak kao i obitelji Vlašić?’ O čemu čovjek priča, kako da mu kažem... naravno, bih, ali ne smijem, jer se samo jedan sat po hladnoći od minus 15, na ledenjaku, ne može usporediti s njihovim treningom, pod onim suncem u Splitu. I baš zato što je to drugi svijet, okrutan, tako dalek od nas i hladan, posebno značenje ima odluka da ‘i mi to možemo’. Sve zaista jest moguće, važan je iskren motiv, želja po meni afirmativna, apsolutno pozitivna.
Izdajete i novine, zašto?
Izdajem, zato da spriječim krive informacije, da se ne manipulira jer, kako bi rekao moj profesor Marasović: ‘Informacija, dezinformacija, manipulacija’... a čim pomakneš jedan zarez, već počinje biti drugačije, da ne govorim što nastaje ako se promijeni ili izostavi jedna riječ. Što se tiče Slobodne Dalmacije, nosim uza se članak u kojem se vidi što Ivica predstavlja za Hrvatsku: 11. veljače 2007. godine, pod naslovom ‘Regeneracija’, navodi se, pod slikama u olimpijskim krugovima, kako Amerikanci pišu koliko je puta netko spomenut, pa tako stoji: Boban 1, Balić 3, Tolić 5, Janica 3, Ivanišević 1, Dražen 1, Blanka 2, Rukavina 4, Danijela Grgić 5, Jelušić 3, Duvnjak 3... Ivica 0. Ivica Kostelić u hrvatskom sportu ne postoji, pa to je strašno! Nadalje piše da se taj mladić kojem je slika u olimpijskom krugu sjajno predstavio publici davši gol ‘Junaku’ iz Sinja - na pripremnoj utakmici. Ivica je tada bio olimpijski srebrni i svjetski prvak. Osim toga, mnogi su napisali toliko zločestih redaka, pojedinci su i doktorirali na Ivici i njegovom ‘nacizmu’. A u monografiji o Svjetskom kupu Hrvatska je sedma nacija na svijetu među onima čiji su skijaši osvajali bodove, iza nas su Švedska, Finska, Kanada, SAD... a ti su bodovi ‘slučajno’ Ivičini.
Znate li koliko skijaša ima primjerice Kanada ili Amerika, znate li koliko žičara ima u tim zemljama, koliko klubova, trenera, staza... a Ivica je sam ispred svih njih. I onda to usporedimo sa spomenutim člankom! Netko bi trebao to vrednovati... A o meni prof. dr. Mirjana Krizmanić, psihologinja, piše: ‘… mislim kako činimo nešto što nigdje drugdje ne bi bilo moguće, zato što se radi o talentiranoj djeci, tu mislim posebno na Janicu, ali način na koji se taj talent terorizira nigdje nije dopušten, zbog čega otac ne bi imao pravo pristupa svojoj djeci, kao Ante Kostelić. A što nakon toga, oni nemaju nikakvog obrazovanja, da su obrazovani, otac im ne bi mogao nametati svoju volju. Radi se očito o zapuštenoj djeci.’ Pazite, svako moje dijete govori dva svjetska jezika, Ivica je kasno počeo studirati, ali je sad odličan student. A ja sam odgojen u splitskom u stanu u kojem je bilo 18.000 knjiga, iz kojih valjda proizlazi moja nepismenost.
Kako vrednujete utrke i koje su vaše pretpostavke za uspjeh?
Kad netko vozi svih pet disciplina kao Ivica, onda ga je teško sačuvati. Na kraju se dogodi da čovjek počne trošiti svoju supstancu, zato je on i nastradao. A to se sve dogodilo zbog nepravde. Naime, velike nacije imaju ogromnu kvotu, a male skromnu, pa je Austrija imala kvotu 45, što znači da je Ivica na svojim leđima imao 45 skijaša samo iz Austrije... i tako redom, a od toga su mu pukla leđa. I onda me pitaju je li naš put bio jednako tako težak kao Vlašićevih!
Čime vas vaša djeca ‘kupe’, osmijehom, pogledom, nekom riječju... na što ste slabi?
Djecu uvijek gledam očima kojima sam ih promatrao kad su bili mališani. Nažalost, to je devijacija. Jer, kad Ivica počne nešto gunđati, a ja kažem trebalo bi ovako, uvijek se sjetim kako je kao maleni dječak izgovarao ‘čavapići’. Janica je bila preslatka, pa sam joj morao oprostiti neke kaprice. Svoju vožnju kombinacijskog spusta na Olimpijadi komentirala je ovako: ‘Počela sam malo opreznije, a poslije... mislim si ja, uuuuu, kak’ to ide! A znam da ne smijem brenzat...’ Takve me stvari razgale.
Što je za Ivicu danas najvažnije?
Da ostane zdrav. Kralježnica je delikatan dio tijela, ne može se ignorirati, ona je stup tijela i gibanja, a za postolje treba biti zdrava. On je poprilično i sam kriv, jer, kao i većina mladih, ne sluša. Znate onu, čuvaj se propuha... Izgleda poštapalica, ali je preživjela generacije. Skijanje je okrutan sport, koliko se samo ljudi polomilo. Zato ne znam bi li želio da se Janica ponovno uhvati skija, jer je skijanje pogotovo za žene brutalno. Ostavlja posljedice koje se teško mogu sanirati, većina bivših skijaša ima trajno uništene hrskavice. To je sport u kojem zdravlje igra toliku ulogu kao i sam život. Morate znati da kad igrate košarku nikad ne razmišljate o životu, a u skijanju uvijek. To izrazito deprimira, pogotovo kad se pojavi helikopter i znak ‘stop’. Tada ‘preživjeli’ odmah imaju slabije vrijeme za najmanje sekundu, jer se život ipak voli. O tom ne treba posebno govoriti, ali je dobro da je čovjek svjestan...
Uživate li i danas boraviti na ledenjaku…?
Da, uživam ako je sunce, zadovoljan sam u tomu prirodnom ambijentu, jer su šume i proplanci moj svijet.
Gdje sebe vidite za pet godina?
Kad bi Ivica izdržao do Sočija, još jedne Olimpijade, bilo bi to lijepo. Želja mi je da radim s mladima, od 9 do 10 godina, u toj dobi se u skijanju događaju bitne stvari, nisu važni rezultati nego razvitak, a sklon sam tomu da se sve postavi na zdrave noge. Sve su to pretpostavke, možda bi me zanimalo da pišem o tom, ili da predajem teoriju i metodiku skijanja, treninga. Općenito skijaških knjiga ima, ali sve je to dosta manjkavo, većina obrađuju tehniku i neke druge elemente. Možda i napišem knjigu.
Mljet je vaša oaza mira, tišine…
Taj otok ima neku posebnost, kao da ne pripada Jadranu. On je šumovit, ali u doslovnom smislu, na njemu se kamenje ne vidi. Kad mu prilazite, imate osjećaj da je u tamnoj, crnoj sjeni, već mu to daje poseban izgled, taj refleks. Nemoguće ga je uspoređivati s drugim otocima, po noći je svega 11 stupnjeva, usred ljeta, a to nije baš tako na Mediteranu. More je oko njega maglovito, beskrajno, kao da se nalazimo u dalekoj prošlosti. Sličan je svemiru, kao lice i naličje, zato ga ljudi obožavaju.
O vašoj supruzi…
Sadašnja mi je supruga druga, imam kćer Hrvojku iz prvoga braka, živi u Londonu. Davno sam se rastao, kad sam bio vrlo mlad, a današnju sam suprugu upoznao preko sporta, bila je rukometašica, pa smo proveli u istom svijetu mnogo vremena. Brak je zajednica koja može imati različite oblike, može biti i dioničko društvo, posebice ako supružnici nemaju djece, pa svatko čuva svoju imovinu. Provesti cijeli život s jednom ženom nekomu može izgledati monotono, međutim moja druga supruga i ja smo srasli i odrasli u želji da nam djeca dostignu vrhunske rezultate. Smatrali smo svojom obavezom. Neki kažu da mi je ona potpora, a ja mislim da je potpora netko iz sjene, dok je ona meni apsolutno ravnopravan partner u svemu. Ja nisam neki ‘macho’, bez nje ne bih sve to izdržao i sve bi bilo drugačije.
