Godinama su ovaj restoran vodili članovi hvarske obitelji Kovačević, koji su nastojali na te prekrasne otočiće dovesti turiste i kada na njima nije bilo struje ni vode. Sve se dovozilo iz četiri milje udaljenoga Hvara - u godinama kada ni u samom Hvaru nije bilo svih potrebnih namirnica. Restoran ‘Zori’, jedan od desetak na Paklinskim otocima danas, među njima se - premda svi nude manje-više sličan jelovnik u jednako atraktivnom ambijentu - izdvaja ne samo time što su njegovi vlasnici odlučili da rade svih 12 mjeseci, nego i stalnim ulaganjima u opremu i uređenje objekta, što je, u štedljivih otočana, rijetka pojava. Možda je tajna u činjenici da restoran vode troje mladih ljudi: djeca Veljka (Miše) Kovačevića, jednog od dvojice suvlasnika - sin Natko i kći Iva, te njezin suprug Renato Tomlinović - koji su od rođaka Jurka otkupili dio vlasništva i krenuli u poduzetničku avanturu. Renato, rođenjem Slavonac iz Cernika kod Nove Gradiške, vodio je ranije nekoliko ugostiteljskih objekata u Zagrebu i Istri, a nakon vjenčanja s Ivom (dok je studirala u Zagrebu), rodila se ideja da zajedno nastave obiteljski posao na škoju. Mnogima se ta zamisao činila bizarnom: otići iz Zagreba, gdje se ipak vrti veći novac, na pusti otočić pored zimi pustoga Hvara... ali, troje mladih ljudi odlučilo je promijeniti ustaljenu naviku otočnih ugostitelja da zimi zatvore restoran i pobjegnu s mora. Renato, s 37 godina najstariji i najiskusniji, lokomotiva je projekta; neumoran je, ali ne i nerealan: - Bez Natka i Ive ne bih mnogo postigao. Natko je zadužen za najosjetljiviji dio posla, rad s gostima na terasi ljeti, kad je ovdje vrlo živo. Iva kontrolira sve, do najsitnijeg detalja, a ja sam zadužen za roštilj. On mora biti savršen, pa sve pečemo isključivo na drvenom ugljenu.
Vidi se da ste uložili povelik novac... ovakvog se restorana ne bi posramio Miami, Sejšeli ili Havaji?
Prošla su vremena kad su gostima bili dovoljni sunce i more... odnosno kad se mislilo da je tako, premda nikada nije i bilo. Važno je što se servira, ali i kakva je posluga, kakav je ambijent... jer ljudi zamjećuju sve, a posebice ono što neki restoran čini posebnim. Primjerice, položili smo drveni pod, umjesto ranijeg betona, nismo se smirili dok nismo tih 250 kvadrata prekrili egzotičnim mangrom iz Južne Amerike. To je vrsta slična tikovini, koja zrači toplinom, pa poboljšava ugođaj, atmosferu. Zapravo smo, došavši ovdje, srušili sve što smo zatekli i počeli graditi iznova. Sada imamo supermodernu kuhinju, sanitarije kao u vrhunskom hotelu, a u zatvorenom dijelu restorana, u staklu, ima 80 stolaca, te na terasi još 100. Za uređenje ovoga bogomdanog prostora angažirali smo uspješnu zagrebačku arhitekticu Melihu Mehmedagić-Nanić, koja se afirmirala i u inozemstvu, ponajviše u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a vjerujem da smo dobili upravo ono što smo željeli.
Namjeravate izgraditi i smještajne objekte?...
Da, jer u zapadnom dijelu objekta već imamo osam soba, koje ćemo rekonstruirati u dvokrevetne A kategorije, a ispred njih će biti mali bazen i hidromasažna kada, dakle sve što zahtjevnom gostu treba. Tada ćemo moći pružati vrhunsku uslugu.
Neki vam zamjeraju što ne primate ‘razgolićene’ goste; zašto, pa plaža je pet metara od terase, a ljudi bi popili sok ili kavu…?
Ne može se svima ugoditi, a kako smo se orijentirali na vrhunsku uslugu, neke stvari ne toleriramo jer ne mogu zajedno. Ima tu u uvali još raznih objekata, kafića i pizzerija, pa svatko može onamo gdje mu odgovara.
Ne muči vas konkurencija, s obzirom da ljeti ovdje vlada pravi rat za svakoga gosta?
Neka konkurencije. Veseli nas i motivira. Cilj nam je privući izbirljive goste, one koji traže uslugu razine pet zvjezdica - i nećemo sustati. Sve mora biti naj!
Riječ po riječ, na terasi okupanoj suncem i početkom prosinca, pa smo u razgovoru s domaćinima doznali da se namjeravaju baviti i organiziranjem vjenčanja, o čemu se ideja rodila kad su Iva i Renato snimke sa svoga pira u ‘Zoriju’ stavili na internet. Ubrzo je stigla prva rezervacija, i to iz Engleske, a zatim još sedam, tako da su za 2010. ugovorili već deset vjenčanja, i to parova iz Engleske, Njemačke, Italije, Mađarske, pa čak i iz Indije.
- Ljudi žele svadbe na neobičnim mjestima, da se pamte, ali smo se ipak iznenadili kad je stigla narudžba za organizaciju vjenčanja para iz Engleske, koji je na Hvar doputovao s osamdeset uzvanika. Lijepo smo ih u Hvaru smjestili u hotel, a zatim barkama prebacili do našega objekta, gdje smo im priredili nezaboravnu večer. Kako se radilo o posebnim ljudima, doveli su i i trojicu konobara-tenora! Severina, koja se tu slučajno zatekla, nije se mogla začuditi glasovima - konobara. Vidite, često malo treba da bi nešto ispalo fantastično, kao iz bajke. Sada se i mi domišljamo raznim stvarima da bismo te svečanosti učinili osobitima.
Na početku, ili na kraju, u ugostiteljstvu je ipak kvaliteta hrane primarna... Kakva je politika u ‘Zoriju’ kad je o tomu riječ?
Nama je to kristalno jasno, a kako nema odlične hrane bez pravog kuhara, angažirali smo izvrsnoga Filipa Begića, dok ćemo povremeno uposliti i druge majstore gastronomije iz cijelog svijeta. Jedan nam dolazi već idućeg ljeta, a dio našeg identiteta je i u cijenama: ‘Zori’ predstavljamo kao luksuzni, ali ne baš skupi restoran. Recimo, po prihvatljivoj cijeni nudimo autohtono bijelo i crno vino Sv. Klement, proizvod poznatoga vinara Andra Tomića od grožđa iz vinograda nedaleko od našeg restorana, gdje ima više sunca nego igdje drugdje u Hrvatskoj. Također, večera na luksuznom vjenčanju može koštati od 70 do 200 eura, ovisno o tomu što se naruči i broju sljedova. Na našim jelovnicima sve je što raste na otoku Hvaru, ekološki proizvedeno, od rajčica do salata, a poznati su i naši originalni deserti, te raritetne izvorne slastice što ih sami pripremamo.
Dok smo tako ‘ćakulali’, u restoran je ušla grupa Belgijaca - da bi za 24. kolovoza 2010. ugovorila ‘event’ s 200 sudionika.
- Eto, tako je zimi ovdje... odmaramo se i pripremamo za sljedeću sezonu. Inače, ljeti ovdje radi 12 ljudi, svi su mlađi od 35 godina, a konobari moraju znati najmanje tri jezika. Težimo maksimalnoj profesionalnosti i ljubaznosti, s devizom ‘gost je uvijek u pravu’. A naši su gosti, ako izuzmemo sudionike vjenčanja i sličnih prigodnih skupova, uglavnom nautičari... vrlo izbirljiva gosti koji dobro plaćaju, ali i traže više. Maksimalno podržavamo orijentaciju na nautički turizam i grozimo se kad neki ugostitelji kukaju i kažu da se od ovog posla ne može dobro živjeti. Da, ne može - ako se ne radi mnogo i pošteno, jer jedan slabo ugošćen, nezadovoljan turist, može usmenom predajom učiniti veću štetu nego što koristi donese dobar glas stotine zadovoljnih. Dakako, uvijek imamo svježu ribu, kojom nas opskrbljuju ribari s Hvara, a naš specijalitet je kirnja, kraljica mora, kako god spremljena - najbolja je na svijetu. O drugim jelima da i ne govorim, čak ćete ovdje naći i ponajbolji kulen iz mojega rodnoga kraja - ponosno će Renato.
Na kraju nas je domaćin podsjetio i da je zaštita okoliša svakako tema o kojoj se na Svetom Klementu ima što reći - jer ima korisnika te djevičanske ljepote koji se prema prostoru ne odnose razumno ni brižno. - Neću se smiriti dok ne postavimo pročišćivač otpadnih voda - kaže Renato Tomlinović. - Ne može se od prirode samo uzimati renta, a istovremeno ju uništavati. To mora doći i do glava onih ovdje koji od turizma samo žele uzimati, ništa mu davati!
Restoran ‘Zori’ krenuo je u svoju treću zimu. Ljeti su njegovim čarima, od ambijenta do usluge i hrane, bili zadovoljni prinčevi, ruski magnat Abramovič, predsjednik Mesić i mnogobrojni drugi namjernici; sada, uz jednako bogatu ponudu, a bez gužve i ljetne vreve, u gastronomskom hramu u uvali Vinogradišće možete uživati... kao kralj!