Šibenik je također jedan od rijetkih jadranskih gradova koji nema rimske korijene, a Šibenčani se diče time što je njihov, prvi samorodni hrvatski grad na obali, zametnut na starohrvatskom kastrumu, danas jednom od vizualnih i sadržajnih simbola grada, Tvrđavi svetog Mihovila. ‘In Sibiniquo’ - stajalo je u ispravi kralja Petra Krešimira IV. od 25. prosinca 1066. godine, kojom je, toga dana i s toga mjesta, dodijelio kraljevsku slobodu benediktinskom samostanu svete Marije u susjednomu Zadru. Taj prvi spomen Šibenika povijesna je činjenica koja ga i danas određuje kao Krešimirov grad. Kako prići Šibeniku, koji se poput golema amfiteatra razlio s vrha Svetog Mihovila do mora, savio se i nadvio nad lukom, koja je usto i potopljeno ušće Krke, pa se ne zna gdje završava more a gdje počinje rijeka - utječe li rijeka u more, il’ se more ulijeva u rijeku...? Dolazak s morske strane impresivan je u svakoj milji i u svakomu metru puta. Nautičarima zastaje dah, a nikada neće posve ravnodušan postati ni domaći svijet, koji nekom od starih brodskih pruga plovi do četiriju naseljenih otoka - Zlarina, Prvića, Kaprija i Žirja - a oni, kao straža, stoje pred ulazom u Kanal sv. Ante, jedini prolaz od mora do luke i grada. Kapetani velikih prekooceanskih brodova taj kanal drže jednim od najtežih prilaza nekoj jadranskoj luci - ruta je izlomljena među strmim obalama, more puno struja, a ni vjetra ne manjka.
Njima, bez lučkog pilota, nema prolaza do Šibenika, ponekad se čini da su širi i veći od strana kamenog prolaza kojim se Krka probila do mora! Na samom ulazu s mora u kanal leži, kažu, najljepša renesansna pomorska utvrda Europe, Sveti Nikola. Je li njen graditelj stric ili nećak Sanmichieli, o tom izričitoga pisanog traga nema, al’ je to graditeljsko ime vezano uz neobičnu tvrđu s trokutom u tlocrtu, sličnu škarama. Svakako, podigla ju je Serenissima u 16. stoljeću, kad je zaprijetila opasnost da Turci - koji su držali Skradin - napadnu Šibenik i tako svojoj floti otvore put od unutrašnjosti do mora. I ne nagledaš se tvrđave i skrovitih uvala s pustinjačkim stanovima duž kanala, kad na kraju te jedne milje plovidbe, podno hridi na kojoj romantično stoluje kuća pored mora - vila Moj mir - pred očima ti prsne pogled na Šibenik. Točno se vide svi njegovi slojevi, i da je začet na Tvrđavi svetog Mihovila, da se najprije spustio do mora u najstarijemu, izuzetno slikovitom gradskom predjelu Dolac, a onda širio prema istoku. Danas su to kaskade, slapovi kuća, crvenih krovova i taraca što se spuštaju od brda do obale, a sasvim je neizvjesno - i svejedno - je li ljepši taj pogled s mora na grad i tvrđave, il’ je ljepši pogled s tvrđava na more i grad koji miruje pod njima. Na jugu se, za lijepa vremena, vidi Vis, a Kornati su za svakog vremena ko na kakvoj raskošnoj gvantijeri prepunoj zapadnog sunca, srebrne i zlatne bistrine il’ dramatičnih gomila oblaka i kiša. I u toj slici, smrznutoj između mora i brda, na obali rijeke i mora istovremeno, snatri Šibenik. Sve dok ne završi zima, a u njegove se ulice ne useli živost dalmatinskoga grada kojega kao da je netko smišljao u čovjekovoj mjeri: sa svim funkcijama, servisima i infrastrukturom kao i veliki grad, jasno, u manjoj mjeri, a opet s iznimno lagodnim tempom života, pješačkim relacijama i urbanom ljepotom središta, stare jezgre grada kojoj se, kaže gradska uprava, sprema novi uzlet, jer se pripremaju projekti revitalizacije, usmjereni prema novcu EU-a. E, tom je Šibeniku srednji vijek, zbog kaskadnog terena, ostavio nepravilan raster ulica, uličica, trgova, prolaza i bezbroj skala, skala i skala... Patricijske višekatnice, nastale od katedrale prema Poljani, oko Kalelarge i Zagrebačke (Masne...) ulice, tope se prema Docu i Gorici, pretvarajući se u težačke kuće. I dok su palače riznice arhitektonskih detalja, prolaza, unutrašnjih dvorišta s bunarima, gotičkih i renesansnih bifora i plemićkih grbova, težačke kuće i danas krasi slar, male i jednostavne ponistre, obori i konobe.
Nekoć su na onima bliže Starom pazaru uz dovratak visile kite, ‘prometni znakovi’ koji su vodili do toverna težačkog Šibenika, tih mitskih mjesta osobitoga društvenog života sve do pred koju godinu: čovjek se nije mogao izgubiti uz grančicu masline za bilo vino, smrike za crno, borića za opol... Na njihovu tragu, u staroj gradskoj jezgri još postoje zalogajnice znakovita imena Marenda 1 i Marenda 2, ali postoje i restorančići svjetskog izgleda i renomea, a sve je to porazmješteno u nekoliko stotina metara hoda unutar urbane ljepote grada koji još uvijek odiše mirisima Dalmacije prošlog stoljeća - naročito ako prolazite kakvom uskom uličicom pod prozorima stana u kojem se - znat ćete po svemu (aromama, zveckanju suđa, razgovoru...) - kuha ručak.
Katedrala svetog Jakova je - da skratimo sve hvale na račun onoga što su napravili graditelji Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac, počevši od 1441. godine pa sto godina naprijed - na listi UNESCO-a i s tim je sve rečeno. Preko puta njezinom portalu srednjovjekovna je gradska cisterna pretvorena u prezentacijski centar Bunari, a iznad nje su Četiri bunara, kao neopisivo lijep štekat obližnjeg restorana. Današnji Šibenik su u jezgri donekle oblikovale i savezničke bombe, one su otvorile neke nove gradske trgiće, slistile renesansnu gradsku vijećnicu... ali - eno je preko puta katedrale, obnovljene do zadnjeg detalja. Od katedralnoga trga splet skala i uličica vodi popriličnim usponom do samostanskoga vrta Svetog Lovre, arboretuma u kojem ubereš smokvu i popiješ piće, pa se opet spustiš skalama i uličicama sjajnih pločnika prema izlazu iz staroga grada, pored Šibenskog kazališta starog, eto, 140 godina.
Katedralu je podigao šibenski puk, građani, plemići, svećenstvo... predaja kaže da su težaci donosili tisuće jaja kako bi njezino vezivo bilo bolje. Kazalište su, pak, podigli Šibenčani okupljeni u Društvu Šibenskog kazališta, svojevrsnim samodoprinosom. I u tom hodu kroz povijest, od kastruma sv. Mihovila, preko uzbudljivog Doca, čije su fasade u zapadnom suncu fascinantne i autoru ovih fotografija, preko trga s katedralom i vijećnicom, skala i portala, teatra i izlaza iz jezgre - kao kontrapunkt i nagovještaj novoga, uza same gradske bedeme raskrilila se nekako laka, staklena i prozirna današnja Gradska knjižnica, prelijepo djelo Ive Vitića i hrvatske moderne, živo mjesto dnevnog boravka u rasponu između listova knjiga i novina do interneta. Takav je Šibenik - ‘nemoguć’ i razigran, dramatičan u svojoj topografiji, u percepciji sebe i izvan sebe, usidren na moru i na rijeci, štićen s leđa i rastvoren prema moru, po izgledu i naravi sav nekako strastven - koliko se to za neki urbanitet može reći. Vidjeti ga, i živjeti u njemu, stvar je privilegije, ma što tko mislio o tom...