Slojevitost života i godina stala je u taj brod koji je nagradio vrijeme samačkog napornog treniranja i mnoge regate, dovevši na tron Šimu Fantelu i Igora Marenića, dvojicu najuspješnijih jedriličara Lijepe naše. Ovogodišnji svjetski i europski prvak u olimpijskoj klasi 470 Šime Fantela iznimno je skroman mladić, pa nam tako i u ovome razgovoru želi ponajprije dočarati ljepotu koju doživljava jedreći, ne zaboravljajući spomenuti da su najveći užici potpuno besplatni. Njegove ruke su hrapave i žuljevite, a lice išibano vjetrom i ožareno suncem, a emocije i sreću koju Šime nosi u sebi rado je podijelio s nama, govoreći o uspomenama i nadahnućima.
Kako ste krenuli tim vašim ‘vjetrovitim putem’?
Imao sam šest godina kad je moj otac počeo gradnju broda. U tom su mu pomagali i rođaci, a kako se sve to zbivalo u JK Uskok, gdje je škola jedrenja upravo tada pokrenuta, tako sam se i ja odlučio okušati u malenom optimistu. Jedrio sam u portu, bilo je ratno vrijeme te 1992. godine. Usput sam trenirao i gimnastiku, nekih šest-sedam godina, te vaterpolo dva ljeta, ali je ljubav prema moru, brodu i jedrenju prevagnula.
Koliko volite more, kakve su to emocije?
Volim ga puno, more je jedna vrsta droge, a najviše tu ljubav osjetim kad sam, zbog fakultetskih obveza, prisiljen boraviti u Zagrebu. Tih mjesec-dva, kada samo učim, često sebe uhvatim kako zamišljam da jedrim, pritom lamentirajući ‘Da mi je sad bit… samo deset minuta u brodu, malo glisirat s vitron u krmu... sve bih dâ.’ Najveći užici u jedrenju su kada sami jedrimo, pri jugu od 5-6 bofora, kada se ‘razletimo’, bez pritisaka, imperativa. Mogu reći da je to neka vrst meditacije. Postoje razlike između toga slobodnog jedrenja i regate i treninga... Ovo zadnje je često mukotrpan rad, bezbrojno ponavljanje nečega, a sve u svrhu automatizma. Volim i ljetne šetnje uz more, kada lažina zove da se zavalim na nju, a nebo strpljivo čeka.
Što za vas znači odlazak na regatu?
Ponajprije postizanje dobrog rezultata što smo ga svi skupa zacrtali i koji bih želio ostvariti. Sve se svodi na to, da što bolje odjedrimo te, ako bude vremena, malo bolje upoznamo to mjesto ili grad. Uživam malo prošetati, pritom razgledati koju galeriju, svratiti u crkvu, opustiti se i uživati u miru... A kad se jedri, želim to raditi na visokom profesionalnom nivou i pritom, ako je moguće, i pobjeđivati. Taj velik i neopisiv užitak nitko mi nije darovao, plod je velikoga rada i odricanja, mog osobnog i moje obitelji... koja me navela da tako razmišljam. Opredijelio sam se za nešto što volim raditi i u čemu neizmjerno uživam.
Kako se pripremate?
Ovisi o težini natjecanja. Za nastupe na svjetskom ili europskom prvenstvu te Olimpijskim igrama, daleko se više ulaže, pripreme su studioznije nego inače. Na početku sezone zacrtamo plan te smo svi okrenuti isključivo ispunjavanju zadanih obveza, bilo da se one odnose na jedrenje ili fakultet. Ako su treninzi na moru, s dogovorenim sparing-partnerima, u Zadru ili drugdje, to obično traje sedam do deset dana. Uvijek gledamo kako konkurencija stoji što se tiče brzine ili taktike, a to se najbolje uočava na malim regatama na kojima uvijek dajemo svoj maksimum. Nema ‘zabušavanja’ ni bezobraznog skrivanja fige u džepu! Odgajani smo da razmišljamo jedriličarski, od samoga starta, kad je hladna glava uvjet za dobru procjenu, neovisno o uvjetima na moru. Ugađanje broda, trim, izuzetno je važno jer sigurnost daje spoznaja da si brz u svim uvjetima. Izuzetno je važno da start bude ‘kao metak kad izleti iz puške’, da se uhvati prvi reful, da se bude za pedalj bolji od konkurencije.

Važan je sklad i komunikacija, kao u pismi; važno je ne predati se; važno je da je brod dobro vođen kroz ‘polje’...Važan je sklad i komunikacija, kao u pismi; važno je ne predati se; važno je da je brod dobro vođen kroz ‘polje’...

Kako ste rasporedili snage na brodu?
Sve je stvar treninga, poslije to automatizmom ide samo od sebe, što je i cilj vježbe. Brod se mora stalno održavati u maksimalnoj brzini, a istodobno biti spreman i usporiti, ako se nađeš u nekoj podređenoj situaciji. Što je vjetar jači, to je lakše. Uza slab vjetar treba mnogo da se jedrilica pokrene, tako da je i moje razmišljanje tada drugačije. Koordinacija između mene i flokista Igora plod je dugogodišnjega rada, pa je danas dovoljan i jedan pogled da nam sklad bude elegantan, perfektan. Njegov dio posla na brodu također je važan, to što obavljamo jednostavno se ne može dijeliti na dva dijela jer je plasman na natjecanju zajednički rezultat. Njegovo opažanje je često presudno jer ja moram paziti na brzinu, val i prilagodbu broda, a što se tiče taktike, odluka je zajednička: promatramo ‘kurenat’, oblake… i pokušavamo stvoriti realnu sliku uvjeta kakvi će vladati za vrijeme regate. Tu strategiju imamo u glavi prije starta. Igor zna sve moje reakcije, a i ja njegove, jer se zna dogoditi da vjetar naglo promijeni smjer, pa ja tad odlučujem u trenu, a Igor vjeruje da sam ispravno odlučio. Taktičke sitne varijante za kretanja poljem, okrete, pozicioniranje... to određujem ja, a njegova je stalna briga održavanje stabilnosti broda. Bilo bi deplasirano razglabati o svakom letanju, važno je da opću strategiju razradimo skupa, dok razglabamo samo taktiku prve ‘orce’, jer za jedrenja s vjetrom u krmu ne možeš razmišljati dok ne vidiš stanje ispred ili iza sebe. Krma je više područje moje strategije, jer Igor neprestano kontrolira spinaker, dok ja mjerkam grupu. Za vrijeme regate poprilično razgovaramo... On mi govori o svemu što zamijeti. To izgleda kao kad slušate radijski prijenos nogometne utakmice, kad reporter izvještava o svakom detalju. Igor me ‘kljuka informacijama’, a ja u trenu moram odlučiti. U biti, taj se rad ne smije okarakterizirati kao ‘ti si gore, a ja dolje’ ili obrnuto. Važan je sklad, komunikacija, kao u pismi... Što je više ukrasnih epiteta, ona je ljepša.  
Što se dogodi kad se pogriješi?
Svi griješe, bude grintanja, ali rijetko. Vrhunski su jedriličari oni koji ne klonu ni kad naprave grešku i padnu za tridesetak mjesta, nego se trude da poprave položaj. Uvijek u takvoj situaciji s divljenjem kažem: ‘Čovječe, kako se diga... a bija je u paklu!’ Važno je ne predati se. Često u jednoj ‘viradi’ pretekneš pet brodova, a onda ti ta nova situacija otvori još bolju, pa u sljedećoj prođeš još pet i odjednom se nađeš u dobitnoj poziciji. Te razlike čine jedriličara... Jesi ili nisi! Zaključio sam, a tako je i gledajući statistički, da nema posade koja u jednom plovu ne pogriješi jednom ili dva puta, a uvijek se dogodi da ti ‘loši’ na kraju odlučuju. Jer jedan se loš rezultat odbacuje, ali ostaje onaj drugi, također loš, koji ulazi u obračun plasmana. Zato treba nastojati da takvih bude što manje.
Koji su ‘vaši uvjeti’ na regatnome polju?
Nikad nisam o tome razmišljao. Ove je godine svaka velika regata bila u znaku osobitih uvjeta. Na Europskom je prvenstvu bio uglavnom slab vjetar, na Mediteranskim igrama izuzetno lagan s mnogo obrata, dok je na Svjetskom prvenstvu bilo srednjeg i jakog vjetra promjenjiva smjera. Dakle, uvjeti su bili raznoliki, a mi smo se ipak pošteno iskazali. Na kraju, moram priznati da uživam kad vjetar mijenja smjer, kada ‘điraje’, a ja se pozicioniram i gledam sljedeći reful, pa onaj iza njega. To mi više odgovara nego konstantan vjetar, poput mistrala u Hyerésu, gdje brzina odlučuje. Važno je da je oprema dobra, brod podešen za takve uvjete, a brzina zadovoljavajuća. Jer, ne pobjeđuje najbrži brod, nego onaj najbolje vođen regatnim poljem.
Nedostaje vam samo olimpijska medalja; koliko je ona blizu?
Ove smo se godine uvjerili da je doista blizu, trebamo nastaviti ovako raditi i sve će doći na svoje. Presing i imperativ da nešto moramo neće nam donijeti ništa dobrog... Sjećam se sjajne posade iz Australije koja je godinama doslovce harala regatnim poljima, a kad su momci došli na Olimpijske u Atenu, da se poklone i stave točku na i, bili su neprepoznatljivi. Jednostavno su pukli. Na sljedeće Olimpijske igre gledam kao na posebnu regatu, želim doći spreman i dat ću, ako Bog dâ, svoj maksimum, a što će se stvarno dogoditi... znat ćemo.
Privlače li te neki novi izazovi?
Sigurno da sam zainteresiran da krenem u nešto novo, ali ne danas, jer me privlači olimpijsko jedrenje koje je ‘vršak ledene sante’ cjelokupnog jedrenja. Želim da to potraje što dulje jer se tu ima još dosta toga naučiti. U budućnosti se vidim kao kormilar na velikim brodovima, o tome sanjam. Privlači me dvobojsko jedrenje, klasa TP52, America’s Cup... Razmišljam kako bih na Olimpijskima bio što bolji, kako bi moja kormilarska biografija bila što bogatija.
Što misliš o America’s Cupu?
Drugačije se u tom natjecanju jedri nego na bilo kojem drugom, a i u organizacijskom smislu to je vrh svjetskog jedrenja. Naravno da bih se volio okušati, premda preferiram flotno jedrenje - draže mi je jer je napetije i nesigurnije. Dvobojski nisam jedrio još od vremena u klasi optimist, kad smo imali i takve regate, ali sam spreman za sve izazove. U dvobojskom jedrenju iznimno je važna uigranost posade, kao i opremljenost broda, odnosno izdašnost sponzora, koji ne smije biti škrt, nego se mora držati one da je svako jedrenje ‘bacanje pinez u vitar’.
Kojeg jedriličara posebno cijeniš i zašto?
Nemam nekog u kojeg sam ‘infišan’, možda mi imponira Russell Coutts, stvarno je legenda. Posvetio se jedrenju u svim segmentima, pa sad i konstruira brodove, jedri u svim klasama... a to je znak njegove ljubavi, vidi se da mu je brod alat.
Kakav je tvoj odnos s ocem s obzirom na to da ti je i trener?
On mi je ponajprije otac, od rođenja je uza me, tako da s jedne strane njegujemo prirodni odnos oca i sina, s druge mi je i sjajan prijatelj, a tek s treće strane trener. On je moja najveća potpora, vjerovao je uvijek u mene i uvijek je tu, projekt ‘Fantela-Marenić u klasi  470’ njegov je projekt. Bez njega nikad ne bih san pretvorio u stvarnost. Osim toga, on odrađuje i ono što Igor i ja ne vidimo, jer da nije tog njegovog doprinosa, ne bismo imali osnovne uvjete za rad, za odlaske na regate, to što jedreći uživamo i zabavljamo se. Kako sazrijevam, uviđam koliko je nemjerljiv njegov udio u cijeloj priči. Odnos nam je izvanredan, a rijetko se posvađamo jer ideje razrađujemo zajedno. Danas o jedrenju ja više odlučujem, dok logistiku on sređuje sam. Tu mu zaista skidam kapu jer njegova donkihotovska borba traje već deset godina, a traje i sada kad je više ne bi smjelo biti. Često mi je žao što troši toliko energije za nas i radi naših rezultata. Zaista, ni danas, nakon svih sjajnih rezultata, Igor i ja nismo, kao posada, vrednovani na adekvatan način.
Kako je danas sa sponzorima?
Mogu vam reći iz prve ruke da se nije mnogo promijenilo. Novac je do sada stizao od Grada Zadra te iz programa Olimpijskog odbora. Bilo je i nekih sponzora, ali to je bilo baš sitno. Prošla su već 2-3 mjeseca od ove ‘berićetne sezone’, a nijedan se jači sponzor nije javio. To je malo tužno, deprimirajuće. Nije nama do ‘pinez’, ali mi je teško gledati oca koji se bori kao lav za nas. Postoji na kraju nekakav red... da mi, europski i svjetski prvaci u olimpijskome sportu, zaslužujemo bolji odnos. Ipak smo najuspješnija momčad ove sezone u Hrvatskoj. Drugdje bi nas slavili i pitali ‘momci, što vam treba?’. Ali, Bog vidi i sve zna... Mi idemo svojim putem, ponosno znajući da uvijek dajemo svoj maksimum.
Fakultet je pri samome kraju, kako ste rasporedili snage?
Kad smo krenuli skupa u taj projekt, otac je Igoru i meni postavio uvjet  koji je bio primaran: ako hoćete jedriti, morate završiti fakultet jer se obrazovanje ne stječe rođenjem. Shvatili smo bit života i ulogu nadgradnje znanjem te prionuli učenju. Fakultet u Zagrebu značio je neku novu organizaciju, praktički stalno učimo te smo studentske obveze doveli do samog kraja. Meni su ostala još dva ispita na ‘ekonomiji’, a Igoru još osam na ‘geodeziji’. Sljedeće godine obojica ćemo diplomirati, a onda ostaju dvije godine do Olimpijskih igara u Londonu. Bit ćemo iskusniji, trezveniji i još posvećeniji jedrenju.
Gdje je najljepše jedriti?
Imamo najljepše more, možda se samo Francuzi i Portugalci mogu hvaliti sličnom ljepotom. Ne volim jedriti kad je atmosfera nabijena sivilom, kao na sjeveru, a volim sunce, more, vedrinu Mediterana... Tada mi je sve nekako opuštenije i ljepše jer volim tu modrinu, bistrinu. Uživam kada brod para val, kada ti zvuci s vjetrom daju prekrasnu melodiju koja u meni budi spoznaju koliko sam privilegiran što uživam u takvu radu. Ne razmišljam ni o morskome psu jer su to neopravdani strahovi, misli su mi okrenute refulu i valu, a ponekad i Višnji, mojoj ljubavi. Jedrenje je brz sport, krive odluke donose loše plasmane, pa tu ‘slabu krvnu sliku’ treba preko osjetila obogatiti lijepim mislima.
Je li se promijenio odnos kolega prema vama dvojici, cijene li vas danas više?
Nakon europskoga zlata zamijetio sam da nas drugačije gledaju. Cijenili su nas i prije, uvijek smo bilo opasni pa je bilo samo pitanje trenutka kada ćemo ‘eks-plodirati’. Ove godine ostali su zaprepašteni našim rezultatima, ipak je malo jedriličara koji su pobijedili na svjetskom i europskom prvenstvu iste godine. Shvatili su da su dobili još jednoga ‘krvavog protivnika’. Ali, na moru se ponašamo kao džentlmeni, fer jedrimo, jer nitko ne voli bahate i bezobrazne. Ja sam po karakteru miran i kultiviran, volim pobjeđivati, ali samo u korektnoj borbi. Tko je nekoga dana bolji, Bože moj, ima bolju i veću inspiraciju, pa neka i pobijedi. Ja se svakom jedrenju veselim, ono mi je velika radost jer tek na moru shvaćam da sam privilegiran u ovome modernom i nemirnom vremenu obilježenom ljudskim egoizmom i hedonizmom. Ta mjera suodnosa daje mi svjetlost i životnu energiju, zadovoljstvo što se bavim najljepšim sportom na svijetu.