Ogigos, Ogigija, Malta, Melita, Mljet... otok koji, kao malo koji, isprepleće mitove, legende i povijesna zbivanja. Najjednostavnije ga je nazvati jednim od jadranskih bisera, koristeći riječi poput očaravajuće bajkovit, prekrasan, zagonetan, divlje šumovit... i sve one ne kažu dovoljno, ali da biste Mljet doživjeli kako spada, nema vam druge nego provjeriti vremensku prognozu za nekoliko dana unaprijed i krenuti put pučine. Svako doba godine nudi svoje užitke, ali je radoznalom duhu istraživača možda ipak ugodnije izbjeći onaj užareni vrh sezone kada nema slobodna stolca u restoranu, a šanse da opušteno popričate s domaćima su kao i da ugledate sredozemnu medvjedicu u Malom jezeru. Kako se Mljet nalazi na južnodalmatinskoj nautičkoj ruti, koja svoje ishodište ima u Dubrovniku s kojim ga vežu stoljetne veze, najbrojniji posjetitelji otoka dolaze jahtama; moglo bi se reći da upravo oni otvaraju i zatvaraju sezonu mljetskog turizma, u kojem posebnu ulogu ima ona trećina otoka što čini nacionalni park. U ovoj godini jubileja treba spomenuti kako je još Austrija prije 100 godina zaštitila Mljet kao ‘Naturshutzpark’, što bi bio ekvivalent zaštićenom prirodnom području ili današnjem parku prirode. A 11. studenoga 1960, dakle prije 50 godina, hrvatski je Sabor proglasio 3.000 hektara sjeverozapadnoga dijela otoka četvrtim po redu, a ujedno prvim morskim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Godine 1997. granice parka se proširuju za 500 metara morskog pojasa od najisturenije točke na kopnu, čime nije zaštićeno samo more sa svojim resursima, ‘u vidu’ komarča, gofova, hobotnica i ostale morske faune i flore, nego i podmorje bogato arheološkim nalazima - sve u svem 2.500 hektara. Prvi stanovnici koji su ostavili trag življenja po Mljetu bili su Iliri, koji su se u drugom tisućljeću prije Krista doselili iz neretvanskih krajeva i s Pelješca. O njima svjedoče ostaci gradina i gromila gdje su živjeli i pokapali mrtve, a gdje su nađeni predmeti koji ukazuju na trgovinu s drugim otocima i obalnim krajevima. Prema legendi - a tko će ga znati, možda se tako i zbilo - prvi Grk koga je more izbacilo na ovaj otok bio je Odisej, na povratku rodnoj Itaci, voljenoj Penelopi i obitelji, nakon desetogodišnjeg rata pod Trojom. Ako je Troja na Helespontu, u Maloj Aziji, gdje ju većina znanstvenika smješta, onda se Odisej na povratku kući - opako naljutivši Posejdona - našao na valovima juga koje ga je svojim kurentom dovelo na južnu stranu Mljeta, baš onako kako i danas tamo stižu naplavine i otpaci iz Jonskog mora; s druge strane, ako je Troja bila u delti Neretve, kod Gabele, a blizina Narone svakako daje težinu toj pretpostavci, onda je Odisej opet morao proći pored Mljeta, otoka koji uvelike odgovara Homerovu opisu. Inšoma, taj prepredenac, ujedno i jedan od najsporijih putnika svih vremena, ako bismo računali prosječnu brzinu kojom se od Troje, ma gdje bila, vraćao žureći(?) Penelopi u zagrljaj, na rajskom otoku nalazi gostoprimstvo u pećini nimfe Kalipso, gdje zapravo zasužnjen boravi punih sedam godina. Kažu da je sedma godina ključna u ljubavnim odnosima, a opet, da nije neka bolest napala lozu, pa je nestalo vina i Odisej se jednoga oblačnog jutra probudio mamuran u njenom zagrljaju kraj prazna krčaga i zatražio Zeusovu pomoć da mu pomogne skladati ‘Itaka blues’? Na božansku intervenciju Kalipsine sluge izgradiše Odiseju lađu i na krilima maestrala on je isplovio onamo gdje je poželio odbaciti vječnu mladost i besmrtnost što mu ih je nudila Kalipso, ako ostane i uzme ju za ženu. Ona je na Mljetu ostala, duboku starost proživjela i do danas među Mljećanima postoji legenda o nekakvoj babi koja je živjela kao kraljica, pa odatle nazivi lokaliteta Babino Polje, Babine kuće... Grcima je u doba njihovih kolonija na Issi, Farosu i drugima, Mljet bio poznat, o čemu svjedoče nalazi u podmorju. Koristili su prirodnu zaklonjenost uvale Polače, izvor vode i pličinu koja im je služila za nasukavanje brodova, odnosno ‘škver’, ali najvjerojatnije nisu imali većih naseobina na otoku već i zbog obližnje kolonije u Lumbardi na Korčuli. Potom dolaze Romani. Rimski pisac Appian iz 1. stoljeća prije Krista piše kako je August porazio Ilire na Korčuli i Mljetu uništivši grad(inu) Melitusu, utvrdu o kojoj se danas ne zna mnogo, ali je, po svemu sudeći, bila na mjestu današnjih Polača. Tako je Rim zagospodario zapadnim dijelom otoka, gdje su kolonizatori imali sve potrebno za život i postupno u Polačama stvarali carski posjed. Rimska palača u Polačama je izgrađena nešto nakon Dioklecijanove i bila je druga po veličini na hrvatskoj obali Jadrana. Čine ju antička stambena palača, terme, ‘villa rustica’, dvije ranokršćanske bazilike, arsenal, skladište za galije te četiri gumna. Najveći kuriozitet je da cesta odavno prolazi kroz rimsku palaču, a to najveće arheološko nalazište nakon Narone trebalo bi biti muzej ‘in situ’. U ta doba Rimljani vjerojatno nisu odlazili prema istočnom dijelu otoka, gdje su se Iliri bili povukli i proći će još mnogo vremena do miješanja naroda, trgovanja te postupnog romaniziranja ilirskog stanovništva. Godine 476, za vrijeme jedne od opsada Rima, car Romulus Augustus biva evakuiran i s rimskom flotom zimuje u Polačama čekajući ishod. Rim pada, car ostaje u egzilu, naposljetku i umire, pa možemo reći da je s njim u Polačama umrlo i Zapadno Rimsko Carstvo. Osamsto godina dugo rimsko razdoblje napokon nestaje provalom avarskih i slavenskih plemena početkom 7. stoljeća, što rezultira dolaskom vala izbjeglica iz stradalih Epidaura, Ragusiuma i Salone. Krajem 8. i početkom 9. stoljeća Hrvati iz neretvanske doline postupno naseljavaju Mljet, od istoka prema zapadu. Vremenom je Hrvata sve više, pa odlučuju osvojiti i zapadni dio otoka što kulminira velikom i krvavom bitkom u 12. stoljeću, kada su Romani poraženi, pa preživjeli napuštaju otok, dok se romanizirani Iliri - kroatiziraju. U 12. stoljeću benediktinci reda sv. Marije, iz Pulsana u Apuliji, darovnicom dobivaju cijeli Mljet, te za svoju bazu odabiru otočić na Velikom jezeru gdje grade samostan romaničkog stila, koji postaje feudalni gospodar cijelog otoka. Na otočiću Melita redovnici imaju idealne uvjete za bavljenje znanstvenim radom, sami izrađuju pisarski pribor i prepisuju liturgijske knjige, brevijare, Sveto pismo, latinske klasike, teološka djela... uspostavljajući jednu od najvećih benediktinskih knjižnica u Dalmaciji. Postojanje samostana diže opću razinu pismenosti i kulture na Mljetu i obali, u zaleđu, a djelovanje njegovih opata utječe na zbivanja u Zahumlju, Bosni i Dubrovačkoj Republici. Opatija posjeduje svoj pečat i 1345. ga stavlja na ispravu kojom otočane oslobađa daća i službe prema samostanu, otkad živi izreka: ‘Dok je Mljeta, da na njemu nije kmeta.’ Ali od 14. stoljeća Dubrovačka Republika nastoji obuhvatiti Mljet u svoj zagrljaj i koristeći razna povijesna zbivanja i prilike, te izoliranost Mljeta od zaleđa, današnjim jezikom, političko-crkvenim lobiranjem opata i redovnika Sv. Marije, koje sačinjava dubrovačko plemstvo, naposljetku i uspijeva ovladati njime. Vladavina Dubrovačke Republike na Mljetu je trajala od 1410. sve do Napoleona, koji 1808. odredbom ukida samostan, nakon čega njegov arhiv završava raspršen u Dubrovniku - još jedna epoha je gotova. Dok su benediktinci stolovali na otočiću Melita, običnom je puku taj dio otoka bio nedostupan, ali izgleda da su se redovnici nakon nekoliko stoljeća zasitili ribom, rakovima i školjkama do te mjere da su poželjeli mesa te je 1793. pet obitelji dobilo odobrenje da dođu čuvati goveda i nasele se na mjestu gdje se danas nalaze Goveđari - najstarije selo na području današnjega nacionalnog parka, od 2001. i etnoselo. Goveđari, divno uvijeni u park, imaju svoj sklad ljudi, prirode i arhitekture, a tu postoji i područna škola sa svega nekoliko djece. Inače se za Mljet može reći da oskudijeva ljudima, jer ih na cijelom otoku živi oko 800, što je nedovoljno ruku za sva obrađena i zapuštena polja; život je na škoju i radost i tuga, kaže pjesma.
Jedan od osnovnih životnih problema je pitka voda: kako Mljet, zbog blage mediteranske ali i svoje specifične klime, uglavnom nema kiše u ljetnim mjesecima, a projekt vodovoda je odavno, još u socijalizmu, zapeo, vode uvijek nedostaje. Zahvaljujući crpljenju i desalinizaciji svojih izvora bočate vode, Mljećani vodu doduše imaju, ali im je skupa. Na području nacionalnog parka, koji bi inače mogao biti pokretač rasta kvalitete življenja na Mljetu, i to na ekološki, zdrav i održiv način, gradnja nije dopuštena, a kako on ipak obuhvaća trećinu otoka, pitanje je gdje bi trebali živjeti oni mladi koji bi se, pretpostavimo, nakon srednje škole i fakulteta htjeli vratiti na otok i tu započeti život. Ili ćemo jednom, umjesto toga, dočekati velike hotele na našoj obali i plansko naseljavanje nekoliko milijuna, za naše prilike bogatih penzionera iz sjevernih zemalja, kojima će jadranska klima u koju se svi kunemo grijati kosti, a naša djeca će podstanariti i nadničariti po svijetu? Mljećani su kroz povijest živjeli u skladu s prirodom i znali biti i napredniji od svijeta oko njih; žene su u minulim stoljećima uživale prava koja će moderno društvo usvojiti tek nedavno, primjerice onaj tko bi ženu ‘obeščastio’ morao ju je ozakoniti - ili bivao izopćen. Mada su Mljećani kroz povijest bili više okrenuti poljima, lozi, maslini i žitu (na Velikom jezeru je postojao mlin kojeg bi pokretala izmjena plime i oseke svakih šest sati), te skovali onu poznatu hvali more, drž’ se kraja, s vremenom su prevladali zazor od mora; postoje tako dokumenti o mljetskim pomorcima u 15. i 16. stoljeću koji su svojim i dubrovačkim brodovima plovili Jadranom i Sredozemnim morem, pa čak i Atlantikom do Amerike. Kao nekad Odisej, Jason i Argonauti, u novije su vrijeme nautičari najčešći gosti i istraživači mljetskih uvala, hridina i plaža. Na ulazu u Veliko jezero su Soline, dalje unutra Babine kuće, Polače su odvajkada bile sigurna luka, Pomena sa svojim škojićima ima prekrasan pogled na zalazak sunca, na južnoj strani, usred klisure, stoji golemi amfiteatar nastao urušavanjem. Idući dalje na jug je Sutmiholjska, pa pješčane vale Saplunara i skroviti Lemuni. Na sjevernoj obali Prožurska luka, pa Sobra kojoj, zbog prometne važnosti trajektne luke, gravitira sve više ljudi. A gdje je tek unutrašnjost otoka s naseljima Žara, Prožura, Korita, Blato, Kozarica, Maranovići i administrativnim središtem otoka Babinim Poljem, ponad kojega je 514 metara visoko brdo Veliki grad, pa Montokuc s prekrasnim pogledom na jezera. Na Mljetu djeluju dva planinarska društva: PD ‘Mljet’ i HPD ‘Planika’, u nacionalnom parku je šest markiranih staza, karte su rađene pomoću GPS-a, a dogodine je planirano izdavanje knjige-vodiča, te susret planinara za Uskrs, od 22. do 24. travnja.

Godinu kasnije, 2012, održat će se - od 27. travnja do 1. svibnja - dani planinara Hrvatske. U travnju ove godine došli su planinari/ekolozi iz zagrebačkih društava HPD ‘Vihor’ i ‘Matica’ da bi, uz pokrivene troškove boravka i hrane - što su podmirili Nacionalni park i Turistička zajednica Mljeta - čistili mljetske obale oko Pomene i Kuliera, gdje je nekad bila vojna baza koja će se prenamijeniti u muzejsko-dokumentacijski centar Nacionalnog parka Mljet. Iako je Mljet bogat biljnim i životinjskim vrstama, možda je najspecifičnija životinja na otoku mungos, ili indijski miš, kako ga neki zovu. Nekoliko parova tih životinja je Austrija uvezla iz Indije prije točno stotinu godina - da bi se obračunali sa zmijama. Zanimljivo je da su gusari u nekim prošlim vremenima uzgajali otrovnice, potom bi ih stavljali u žare i bacali na brod kojeg bi napali, tako da bi se žara razbila a zmije razmiljele i izazivale paniku po brodu. Mungosi su iskrcani na Vilinom vrelu i uskoro su se počeli razmnožavati i ubijati zmije... a potom i kokoši i druge vrste divljih ptica što se gnijezde na tlu. Oko mljetskih polja omeđenih šumama žive divlje svinje i jeleni lopatari, gnijezde se ptice... a u podmorju, u jezerima, žive i endemske meduze. Sadi se loza, raste zelje, voće i povrće, skupi se nešto i u mrežu... Ljudi i priroda najveće su bogatstvo ovoga polupučinskog otoka - po kojem ne treba žuriti, jer ljepota traži snagu i otvorenost duha i tijela.