Splitski poduzetnik Neno Nizić (pre)poznat je kao vlasnik Vestibula, jednog od najšarmantnijih malih hotela na Jadranu. Bavljenje turističkom djelatnošću zenit je njegove poslovne karijere - u srcu Dioklecijanove palače Neno živi skupa s hotelom i svakim njegovim gostom. Pripremajući unapređenje postojećih sadržaja, i ove krizne godine bilježi odlične poslovne rezultate, dajući primjer kako se od turizma može i treba živjeti. Vestibul je jedan od najbolje ocijenjenih hotela u ovom dijelu Europe, a niz uspjeha te kuće okrunjen je ulaskom u asocijaciju Small Luxury Hotels of the World. Iza uspješne karijere stoji velika upornost, poduzetnička inteligencija i marljiv rad, a kako teško ima nekog u Splitu tko ne zna za ‘ljubavnu priču’ Nizića i Vestibula, zanimalo nas je kako je do svega toga došlo.
U čemu je poanta svega?
Uvijek vučeš neke stvari od malih nogu, a cijela priča oko mene i biznisa vezana je za sport. Ja sam od djetinjstva, kao i sva djeca u ulici, htio igrati ‘balun u Hajduka’. Ali, nakon pola godine treniranja u mlađim kategorijama došlo je vrijeme za selekciju, na kojoj sam ja otpao. Došao sam kući i u tom trenutku su mi pale sve zvijezde s neba. Tada mi je majka pomogla, jer je poznavala trenerovu suprugu, pa je urgirala da me vrate na treninge, što se i dogodilo. Tada sam shvatio koliko se treba boriti za sebe i da ću radom i učenjem doći do svoga cilja. Uporno sam trenirao i ubrzo su me registrirali kao člana podmlatka, odigrao sam prvi turnir i tako je počelo. Nisam bio osobit talent, ali sam bio spreman za veliki rad.
Kako je tekla tvoja karijera u nogometu?
S devetnaest godina, nakon juniorskog staža, otišao sam u Ljubljanu i tamo sam potpisao ugovor o stipendiranju i igranju u NK Olimpija. Tako sam igrao i usput studirao, ali sam zanemario fakultet i uhvatio se ‘baluna’. Nakon godinu dana morao sam služiti vojsku, odnosno imao sam mogućnost vratiti se u Split na studij, pa odgoditi odlazak u vojsku. U sebi sam prelomio da neću moći živjeti od nogometa, pa sam odlučio uhvatiti se ‘te škole’. Počeo sam igrati u Splitu i primio se ‘faksa’. Veliko odricanje i rad u sportu oblikovali su me tako da mi nije bilo teško studirati na ekonomskom fakultetu ni nakon završene tehničke škole. Ljeta sam provodio kod kuće učeći, tako da sam posljednje godine bio među najboljim studentima.
Onda si počeo raditi?
Sve ono što je tada bilo atraktivno, poput vanjske trgovine, bilo je popunjeno, odnosno rezervirano za ljude s roditeljima na pozicijama. Javio sam se na natječaj u građevinskoj tvrtki Melioracija i dobio prvi posao, kao pripravnik za plan i analizu. Međutim, nakon šest mjeseci šefica knjigovodstva je otišla, pa su u toj velikoj firmi s 2.000 zaposlenih, u kojoj je radio i Željko Kerum, tražili nekoga drugog. Mene su postavili na to mjesto na mjesec-dva, dok se netko kvalificiran ne nađe, ali to se nije dogodilo, pa su me pitali da li bih se ja toga prihvatio. Iskreno, nisam znao taj posao, ali sam imao dobrog savjetnika koji mi je pomogao, te sam dobro naučio posao, pa četiri godine bio šef računovodstva i knjigovodstva.
Nakon toga se okrećeš privatnom biznisu?
Onda su došle devedesete, rat... počele se osnivati prve privatne firme. Počeo sam, uz posao u Melioraciji, voditi poslovne knjige prijateljima, tako da sam, surađujući s nekoliko njih, zarađivao tri-četiri tisuće njemačkih maraka mjesečno. Taj posao mi je vrlo dobro išao, a onda me tvrtka Auto Hrvatska zvala da dođem za direktora sektora financija. Tamo nisam išao zbog novca, nego da naučim još jedan posao - opet ista stvar, veliki rad uz mnogo uložene energije, putovanja... te sam počeo u financijama obavljati dobre poslove. Bila mi je to stepenica više u stručnom napredovanju, kao kompleksnija funkcija rukovođenja financijskim sektorom.Tada je Auto Hrvatska podigla cijelu zgradu u Splitu bez kune kredita, ja sam znao ‘vrtiti lovu’, posuđivali smo mnogima, HEP-u, bankama... te bi cijeloj firmi podijelili plaću samo od kamata.
Ali to je bio samo početak tvoje prave karijere?
Da, jer sam toliko ‘ispekao zanat’ da sam sve to prerastao. Kada je uprava Auto Hrvatske krenula u privatizaciju tvrtke, i ja sam bio među njenim članovima. Godine 1995. sam se odvojio, jer sam uvidio da mogu početi raditi sve sam. Naravno... došle su neke nove stvari. Kupio sam zemljište na Zenti, od dijela novca koji mi je isplaćen za Auto Hrvatsku i kreditom Zabe, te sagradio dvije zgrade. Nikada u životu nisam nešto tako radio, projekt mi je izradio Neno Kezić, a kod kuće su me napali da sam lud, otišlo je milijun kuna, uzeo sam kredit... Smatrao sam da ću u gradu od 200.000 ljudi sigurno prodati dvadeset stanova. Cijena četvornoga metra je tada bila 3.500 maraka, a lokacija je bila odlična. Imao sam viziju u glavi, organizirao gradilište, našao čovjeka koji je to vodio i podigli smo te zgrade, prodao sam stanove i stvorio sebi dobre reference, jer je ta zgrada izabrana među pet najljepših na Jadranu. Tada sam se sjetio ‘baluna’, svi oko mene bili su talenti, a ja sam trčao po Marjanu, rugali su mi se... a eto mene kasnije u Olimpiji. U životu, kada imaš cilj, uz normalno i realno razmišljanje - možeš ga ostvariti. Moja radna biografija je primjer koji to potvrđuje.
Kako je išlo dalje?
Nakon prodaje te zgrade, akumulirao sam nešto kapitala te kupio u Zagrebu jedno zemljište i jednu staru zgradu, procijenio sam da je to dobro i ušao u investiciju. Odradio sam ‘papirologiju’, pribavio dozvole, srušio stari objekt i započeo s pripremom gradnje. Našao sam velikog izvođača radova, ali i tvrtku koja je bila zainteresirana za otkup zemljišta. Nakon razmišljanja o tomu što bi me zadovoljilo, a pregovarali smo vrlo detaljno, razgovarali o mnogim građevinskim detaljima, pa su me čak smatrali inženjerom koliko sam bio duboko u materiji... zato jer me život natjerao da se razumijem u sve što moram... konačno sam dogovorio prodaju i rok isplate. I danas je ta zgrada u perfektnom stanju, onakva kakvu sam je zamislio. Listajući Slobodnu Dalmaciju, nakon toga, vidim da se prodaje neka parcelica, koju prodaje Urbanistički zavod...
Jesi li se tada vidio u turizmu?
Donekle... Pošao sam vidjeti tu parcelu u Splitu, jer sam uvijek želio uzeti nešto malo, za sebe uz građevinu, da uvijek nešto malo ‘kaplje’. Tada se u Jelsi prodavao kamp i bio sam uputio ponudu koja je bila za 10.000 maraka ‘kratka’, bilo mi je žao što nisam kupio taj kamp, ali mi je neuspjeh zapravo pomogao, jer sam sačuvao novac. Međutim, parcela koju su prodavali urbanisti nije bila adekvatna za ulaganje, ali su potom prodavali još jednu, za koju sam se prijavio kao sudionik javne dražbe - na koju se gotovo nitko nije ni javio, te sam tako kupio prostor u kojem je danas hotel Vestibul. Imao sam već tada viziju stvoriti nešto nalik onomu kako hotel izgleda danas, jer je prostor to diktirao.
Zašto si baš ovako uredio ovaj prostor?
Vidio sam da svaku stvar treba maksimalno pripremiti, napraviti baš sve na ‘top’ razini. Ne možeš pritom šparati, posebice ako, kao ja, voliš detalje, jer ja volim svaki stol u hotelu... Tada sam našao čovjeka koji je na sebe preuzeo operativu, zove se Stipe Pavela, jer sam upao u probleme s izvedbom. Imao sam viziju, ali je bilo sve devastirano pa mi je bilo vrlo teško pronaći adekvatan kadar za izvedbu radova. On mi je kazao: ‘Budi bez brige, ti riješi što trebaš, a ja ću pomalo slagati.’ Angažirao sam Sašu Bui i Katju Dešković za uređenje interijera. U početku smo teško funkcionirali, ali kad su prepoznale moj entuzijazam, kao i moju viziju kako taj ipak zadani prostor treba izgledati, tada je pokrenut veliki timski rad, a prevladavala je ljubav prema ovom što se danas vidi.
Koliko god je hotelijerstvo unosan biznis, građevinarstvo je ipak velik posao?
Ovaj posao nije unosan u smislu da će se uloženo vratiti u kratkom roku. Hotelijerstvo je dugoročan posao, a karakteristično je što se od tog posla može živjeti normalno, ali je porast vrijednosti nekretnine pravi posao, tako je sa svakim hotelom. Obično se uloženo vraća kroz 15-20 godina. Kada s takvim namjerama uđeš u posao, onda se dogodi da na kraju uđeš u Small Luxury Hotels, s velikim referencama i gostima iz cijelog svijeta, Tokija, Dubaija, Pariza, Barcelone... Oko 10.000 ljudi je prošlo kroz hotel, a za to treba imati dobar plan i organizaciju te uložen vlastiti kapital. Građevinarstvo, kao posao, pomoglo mi je da u početku mogu biti bezbrižan u vezi s hotelom, da sam mogao uložiti u prave ljude i izdržati početni period. Međutim, sada mi je hotel došao na prvo mjesto. Jedan mali hotel od sedam soba ima dva konobara, dvije kuharice, zapravo velik broj ljudi, poput objekta od pedeset soba. Da bih imao kontinuitet i kvalitetu, moram imati vrhunski personal.
Nakon Vestibula je došla Vila Dobrić, je li to sve?
Meni je cilj bio izgraditi nešto kvalitetno što bi bilo prepoznato, a to se dogodilo: u Hrvatskoj su samo tri hotela u asocijaciji Small Luxury Hotels of the World, koji su povezali destinacije Dubrovnik, Hvar i Split. Mislim da se sve što sam imao u glavi posložilo i došlo na svoje. Planiramo nova ulaganja, ali sve u krugu Dioklecijanove palače, ponovo u istom stilu, da bismo dobili još desetak soba i jedan mali welness, za kojeg smo vidjeli da nedostaje poslovnim ljudima koji nam dolaze preko zime.
Kako će u konačnici izgledati tvoj ‘luxury’ projekt?
Najesen ću imati pedeset godina, a osjećam se kao da sam u posljednjih dvadeset godina radio četrdeset, išao sam ‘stotinu na sat’, bez stanke, pa sam odlučio zaustaviti se na ovom projektu, drag mi je turizam i kontakti s ljudima. Na Visu smo kupili jednu staru kuću i to bih spojio s Vestibulom, čime bi turistički paket bio zaokružen. Još planiramo malu proizvodnju ulja s osamdesetstoljetnih stabala maslina na Braču, samo za potrebe hotela, ali tamo možemo pozvati i svoje goste u branje maslina i slično. Namjeravam nabaviti i brod kojim bismo gostima mogli ponuditi još jedan sadržaj, radi se o plovilu retro stila, u skladu s našom filozofijom. Goste koje mi ovdje privlačimo ne dovodimo samo za sebe, nego i za grad, promoviramo i Split kao destinaciju. Ljudi shvaćaju sve kroz računicu, a to nije to. Stvarajući i vodeći ovaj hotel upoznao sam toliko dobrih ljudi da mi je to, samo po sebi, već veliko bogatstvo. Moja obitelj je danas prepoznata po hotelu Vestibul, to mi puno znači. I u Beču, Beogradu ili Zagrebu znaju za Vestibul.
Jesu li time ostvarene sve tvoje poslovne ambicije?
Ima još jedan veliki posao, koji će možda biti kraj. Postao sam prijatelj s mnogim ljudima, a možda i partner u tomu velikom budućem poslu upravo u hotelu, tu smo se upoznali. Gledaju me u svjetlu ovog kamena, znaju da ovo ne može napraviti netko tko ne voli to u što se upustio...
Imaš dobar osjećaj za posao i nedvojbeno rezultate. Kako gledaš na gradnju velikih luksuznih hotela na Jadranu, kojih je sve više?
Mislim da takva ulaganja nisu realna, da su takvi objekti sagrađeni u krivom vremenu, tako da su mi motivi onih koji ulažu u takve projekte nejasni. Svaka investicija ili trgovina je stvar neke računice, a ja vidim samo probleme, jer se uloženi novac ne opravdava prodajom noćenja, odnosno poslovanjem po određenim cjenama. Ako ideš ispod cijene, osuđen si na propast, a nije najgora nevolja prazna soba, nego upravo takva, podcijenjena soba. Mislim da je budućnost u malim hotelima. Ljudi iz Turističke zajednice su bili na Sardiniji, te me upitali kad sam ja bio tamo... a nisam nikada, pa tako nisam mogao vidjeti da oni već dvadeset godina rade upravo to što i ja u centru Splita.
Kriza...?
O krizi uvijek treba unaprijed misliti. Ja sam o ovoj situaciji mislio prošlih godina kada sam radio dobro, tada sam ‘šparao’ za današnju situaciju. S druge strane, sad imam bolje rezultate nego prošle godine, imao sam popunjenost 70%. Treba biti strpljiv, imati jasnu viziju i ne smije se biti megaloman. Kada se u startu razvija neki posao, treba gledati petnaest godina unaprijed. Nije rješenje ući u velike kredite, treba dati maksimalnu kvalitetu usluge i onda se to sigurno vraća, ali ne kratkoročno. Sve što je kratkoročno osuđeno je na propast, a pogotovo u turizmu. To je posao na duge staze, osim u slučaju prodaje nekretnine. Kada na Trip Advisoru imaš ocjenu 9 od 10, a najbolji hoteli u kojima si bio imaju ocjenu 8-8,5, onda si na pravom tragu. Moj recept za krizu je jednostavan - mi svojski radimo, dovodimo i odvozimo goste, organiziramo izlete i razgled grada, sve živo... a to se onda vrati, ne samo zaradom, novcem, nego i zadovoljstvom kada te ljudi hvale. To nije samo moja zasluga, već i cijelog tima zaposlenika koji u djelo provode moje zamisli kao besprijekoran tim. Njihov stav i profesionalan odnos prema hotelu, gostu i pristup obavljanju poslova su na najvišoj razini. Mnogim gostima smo ostali u srcu, što me ispunjava ponosom i daje mi motiva za nastavak.